Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1515/26 (S. S.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1515/26
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-1515/26, rješavajući zahtjev Slavka Stevanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Slavka Stevanovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Srđan Raković, advokat iz Banjaluke, podnio je 21. aprila 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 122247 25 Rev od 15. januara 2026. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio brisanje „upisa prava svojine apelanta iz javnih evidencija“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
2. Apelant je Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv Ž. S., Sr. S., C. B., Sp. S. i J. S. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja sticanja prava svojine. Zahtjevom je tražio da sud utvrdi da je održajem stekao pravo svojine na preciziranoj nekretnini (u daljnjem tekstu: sporna parcela), što su tuženi dužni priznati i trpiti da se apelant upiše u javnim evidencijama kao posjednik i vlasnik sporne parcela sa dijelom 1/1.
3. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio presudu broj 80 0 P 122247 24 P 3 od 25. decembra 2024. godine kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Sud je utvrdio da su na spornoj parceli parnične stranke upisane kao suvlasnici, svaki sa dijelom od 1/6 na osnovu Ugovora o poklonu nepokretnosti od 13. septembra 2013. godine. Dalje je utvrđeno da je apelant na spornoj parceli sagradio stambeni objekat 1996. godine. U to vrijeme je sporna parcela bila vlasništvo M. S. kojeg je nakon njegove smrti naslijedila kćerka R. S.. Ona je navedenim ugovorom poklonila spornu parcelu u suvlasništvo parničnim strankama na jednake dijelove. Apelant i tuženi su na osnovu Ugovora o poklonu upisali u javnim evidencijama suvlasništvo na spornoj parceli, dok apelant prilikom zaključivanja ugovora nije isticao prigovor da je sporna parcela njegovo vlasništvo. Osnovni sud je obrazložio da apelant nije dokazao da je sporna parcela bila svojina pravnog prednika parničnih stranaka već je ista bila u svojini M. S.. Dalje je istakao da nikada nije izvršena dioba nekretnina iza apelantovog prednika-oca. Pored toga, navedeno je da apelant traži utvrđivanje prava svojine na nekretnini koja je u jednom dijelu njegovo vlasništvo, što nije moguće. Također je obrazloženo da apelant nije dokazao da je savjestan i zakonit posjednik cijele sporne nekretnine, odnosno da nije stekao pravo svojine održajem jer je od gradnje kuće (1996. godine) do 2013. godine (kada je sporna parcela poklonjena svim parničnim strankama) došlo do prekida održaja.
4. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 122247 25 Gž 2 od 2. juna 2025. godine uvažena je apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda, na način što je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud je naveo da je u vrijeme kada je apelant otpočeo korištenje sporne parcele (krajem 1991. godine) pa sve do 2013. godine parcela u javnim evidencijama upisana kao svojina M. S. odnosno njegove kćerke R. S. Dalje, sud je ponovio da spornu nekretninu nije kupio pravni prednik parničnih stranaka već je ona bila u svojini M. S. od 1967. godine, te da u vrijeme korištenja sporne parcele apelantov posjed nije bio zakonit. Međutim, obrazložio je da je apelant savjestan posjednik sporne parcele najkasnije od kraja 1991. godine, te da je u skladu sa odredbom člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) odnosno člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), na spornoj parceli stekao pravo svojine održajem najkasnije krajem 2011. godine. Sud je ocijenio bez uticaja činjenicu da su 2013. godine parnične stranke sa R. S. zaključile ugovor o poklonu za spornu parcelu, i da tada apelant nije isticao prigovor u smislu prava svojine na spornoj parceli. U vezi s tim je istaknuto da je apelant pravo svojine na spornoj parceli stekao prije zaključivanja Ugovora o poklonu.
5. Vrhovni sud je presudom broj 80 0 P 122247 25 Rev od 15. januara 2026. godine usvojio reviziju tuženih (Ž. S. i Sr. S.) i preinačio drugostepenu presudu, na način što je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova za koje je vezan, te je istakao da drugostepena presuda nije pravilna. Navedeno je da je 1991. godine, kao i u vrijeme građenja apelantovog objekta-kuće (1996. godine) vlasnik sporne parcele bio M. S., te da tuženi u ovoj pravnoj stvari nisu pasivno legitimisani. Obrazloženo je da nije pravilna drugostepena odluka kojom je zaključeno da je apelant stekao pravo svojine na spornoj parceli održajem, iz razloga što je apelant tužbeni zahtjev mogao podnijeti protiv M. S. ili njegovih sljednika budući da je M. S. umro 1995. godine. Pored toga, apelant nije mogao steći pravo svojine održajem ni poslije 2013. godine, kada je nasljednik M. S. poklonila ovu parcelu parničnim strankama, iz razloga što apelant nije bio savjestan držalac. Vrhovni sud je istakao da su za razrješenje ove pravne stvari relevantne odredbe o sticanju prava svojine građenjem na tuđem zemljištu - čl. 22. i 24. ZOSPO. Međutim, apelantov tužbeni zahtjev se nije mogao usvojiti ni po ovom osnovu zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženih. Ovo iz razloga što je apelant sagradio stambeni objekat na spornoj parceli 1996. godine, a u to vrijeme je kao vlasnik sporne parcele bio upisan M. S., tako da pasivnu legitimaciju i po ovom osnovu ima M. S. odnosno njegovi nasljednici. Istaknuto je da se zaključak suda o aktivnoj ili pasivnoj legitimaciji temelji na primjeni odgovarajućih odredbi materijalnog prava, te da njen nedostatak vodi odbijanju tužbenog zahtjeva.
6. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant na osnovu presude Okružnog suda uknjižio pravo svojine na spornoj parceli u javnim evidencijama.
7. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da da su Osnovni i Vrhovni sud „proizvoljnom i selektivnom primjenom prava“ donijeli odluke kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev. Smatra da je proizvoljan i neobrazložen zaključak Vrhovnog suda da tuženi nisu pasivno legitimisani, te navodi da su tuženi bili upisani u odgovarajućim evidencijama gdje se upisuju stvarna prava. Apelant ističe da je bio savjesni posjednik sporne parcele jer je vjerovao da je bila svojina njegovog oca, iako je u javnim evidencijama kao vlasnik do 2013. godine bio upisan M. S. odnosno njegova kćerka R. S.
8. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o njegovom pravu svojine na spornoj parceli, koju koristi i održava decenijama unazad. Navodi da je neophodno zaštititi njegovo pravo na imovinu, te da postoji ozbiljna opasnost nastupanja nenadoknadive štete u slučaju brisanja njegovog upisa svojine na spornoj parceli.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijetiu interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud prvenstveno naglašava da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je za njega naročito neprihvatljivo da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere ističe navodno kršenje ustavnih prava budući da se takvi razlozi ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3941/23 od 28. septembra 2023. godine, tačka 11, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Apelant smatra da Ustavni sud treba donijeti privremenu mjeru kojom bi se zabranilo da se na osnovu osporene odluke izvrši brisanje upisa prava apelantove svojine iz javnih evidencija, dok je u apelacionim navodima iznio prigovore u pogledu kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelantovi navodi kojima osporava eventualno provođenje osporene pravosnažne presude tiču merituma predmeta te da oni, bez bilo kakvih drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je zaista neophodno donijeti privremenu mjeru, sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljan razlog za uvažavanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za donošenje privremene mjere iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman