Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-730/26 (Đ. Đ.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-730/26

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-730/26, rješavajući zahtjev koji je podnio Đuro Đurić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev koji je podnio Đuro Đurić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Đuro Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Hidajeta Sijahović, advokat iz Maglaja, podnio je 26. februara 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 1 P 016730 25 Rev od 9. decembra 2025. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio izvršenje navedene presude Vrhovnog suda“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

2. Apelant i ostali tužioci (B. Đ., R. Đ., Z. Đ., D. Đ. i S. J.) podnijeli su Općinskom sudu u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tužbu protiv Zeničko-dobojskog kantona, Kantonalne uprave za šumarstvo Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama. Zahtjevom su tražili da sud utvrdi da su dosjelošću stekli pravo vlasništva u određenim dijelovima na preciziranim nekretninama (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), te da je tuženi dužan trpjeti da se apelant i ostali tužioci na osnovu presude upišu u zemljišnu knjigu kao vlasnici spornih nekretnina s određenim udjelima. Tokom postupka je na strani tuženog učestvovao umješač – Bosna i Hercegovina, zastupan po Pravobranilaštvu BiH kao zakonskom zastupniku.

3. Presudom Općinskog suda broj 42 1 P 016730 20 P od 12. novembra 2021. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 016730 22 Gž od 31. januara 2022. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca. Sudovi su utvrdili da je prednik apelanta i ostalih tužilaca sporne nekretnine stekao na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1965. godine na kojima je bio upisan kao posjednik, dok su apelant i ostali tužioci sporne nekretnine naslijedili od svog prednika. Utvrđeno je da sporne nekretnine ne predstavljaju šumsko zemljište, te da su sporno zemljište od 1965. godine nesmetano koristili kako prednik apelanta i ostalih tužilaca tako i apelant i ostali tužioci. Odbijen je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog iz razloga što je tuženi u skladu s odredbom člana 31. Zakona o šumama FBiH upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik odnosno organ upravljanja na spornim nekretninama.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 42 1 P 016730 25 Rev od 9. decembra 2025. godine usvojena je revizija tuženog i preinačene su nižestepene presude tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca, uz obavezu da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 3.476,00 KM. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su sporne nekretnine upisane kao državno vlasništvo s dijelom 1/1. Također, utvrđeno je da je tuženi na tim nekretninama, na osnovu Ugovora o prenosu poslova upravljanja državnim šumama na području Zeničko-dobojskog kantona od 12. maja 2017. godine, upisan kao organ upravljanja, bez bilo kakvog udjela. Zatim, Vrhovni sud je ukazao da navedeni ugovor nema stvarno-pravni karakter, odnosno da se njim ne prenosi vlasništvo, već samo reguliraju poslovi upravljanja šumom. Shodno tome, naveo je da kod tužbenog zahtjeva za stjecanje prava vlasništva i upisa tog prava u zemljišne knjige pasivno legitimirano može biti samo lice koje je u zemljišnim knjigama upisano kao vlasnik. Također, odredbom člana 369. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da nije sporno da je Bosna i Hercegovina umješač na strani tuženog, ali da umješač nije stranka, već treće lice koje se u postojećoj parnici koja teče među drugim strankama pridružuje jednoj od njih. Osim toga, naveo je da je odredbom člana 9. stav (1) Zakona o zemljišnim knjigama propisano da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je tačnost upisa zakonska pretpostavka, te da je u konkretnom slučaju samo Bosna i Hercegovina kao upisani vlasnik nekretnina mogla biti pasivno legitimirana. Istakao je da pravni stav nižestepenih sudova o postojanju pasivne legitimacije tuženog nije pravilno ocijenjen, te je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a usvojio reviziju tuženog i odlučio kao u izreci osporene odluke.

5. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio relevantne propise, pri čemu je zanemario činjenicu da je pravni prednik apelanta i ostalih tužilaca sporne nekretnine kupio davne 1965. godine. Naročito ističe da je Vrhovni sud institut pasivne legitimacije primijenio pretjerano formalistički i na arbitraran način budući da je država učestvovala u postupku kao aktivni umješač, s mogućnošću da štiti svoja prava i interese. Smatra da osporena odluka dovodi do pravne nesigurnosti jer je Vrhovni sud u Odluci broj 42 I P 013527 20 Rev od 15. marta 2022. godine u bitno istovrsnoj pravnoj situaciji zauzeo suprotan pravni stav.

6. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant navodi da bi provođenjem osporene odluke, odnosno eventualnim pokretanjem izvršnog postupka radi naplate troškova postupka bio „izložen neposrednoj materijalnoj šteti“ koja se ne bi mogla efikasno sanirati u kasnijoj fazi postupka. Također, smatra da bi došlo do teško popravljive štete ukoliko bi provođenjem osporene presude došlo do promjene zemljišnoknjižnog stanja ili eventualnog raspolaganja spornih nekretnina u korist trećih lica.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijetiu interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud prvenstveno naglašava da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je za njega naročito neprihvatljivo da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere ističe navodno kršenje ustavnih prava budući da se takvi razlozi ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3941/23 od 28. septembra 2023. godine, tačka 11, dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. Apelant smatra da Ustavni sud treba donijeti privremenu mjeru kojom bi se obustavilo izvršenje osporene presude Vrhovnog suda, te posljedično tome eventualno pokretanje postupka namirenja troškova, promjene zemljišnoknjižnog stanja i zatim raspolaganje spornim nekretninama, dok je u apelacionim navodima iznio prigovore u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi kojima osporava eventualno provođenje osporene pravomoćne presude tiču merituma predmeta te da oni, bez bilo kakvih drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je zaista neophodno donijeti privremenu mjeru, sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljan razlog za uvažavanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. Ovo tim prije što izrekom osporene presude nije dat nikakav nalog za promjenu evidentiranog upisa. Osim toga, okolnost da su apelant i ostali tužioci (ukupno šest lica) obavezani na isplatu ukupnih troškova u iznosu od 3.476,00 KM opovrgava apelantove tvrdnje da se radi o materijalnoj šteti koja se ne bi mogla efikasno sanirati. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je pokrenut postupak naplate troškova postupka, niti postupak za promjenu zemljišnoknjižnog stanja spornih nekretnina i njihova eventualna prodaja. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za donošenje privremene mjere iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-730/26 (Đ. Đ.) | Sudska praksa | Aktio