Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-941/26 (B. D.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-941/26
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-941/26, rješavajući apelaciju Bože Domazeta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bože Domazeta podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 098571 26 Kž od 4. marta 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božo Domazet (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Nebojša Rudan advokat iz Trebinja, podnio je 12. marta 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 098571 26 Kž od 4. marta 2026. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 K 098571 26 Kv 3 od 19. marta 2026. godine.
Uvodna napomena
2. Sudija za prethodni postupak Osnovnog suda je Rješenjem broj 95 0 K 097636 25 Kpp od 4. decembra 2025. godine odredio apelantu pritvor u trajanju od mjesec dana. Pritvor je određen zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172. stav 7. u vezi sa st. 1. i 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, a sve u vezi sa članom 56. KZ, i postojanja posebnog razloga propisanog odredbom člana 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP).
3. Rješenjem vijeća Osnovnog suda broj 95 0 K 097636 25 Kv 2 od 25. decembra 2025. godine apelantu je produžen pritvor određen rješenjem sudije za prethodni postupak za još dva mjeseca. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da osnovana sumnja da je apelant počinio navedeno djelo proizilazi iz svih pribavljenih dokaza u toku istrage a naročito iz izjava svjedoka mldb. oštećenih i drugih pribavljenih dokaza koji su Osnovnom sudu dopstavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora. Također je obrazloženo da je prilikom pretresa kuće i pomoćnih objekata kod osumnjičenog apelanta pronađena velika količina naoružanja i municije. Rješenjem Okružnog suda od 31. decembra 2025. godine je odbijena žalba apelantovog branica izjavljena protiv rješenja o produženju pritvora.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
4. Rješenjem Osnovnog suda 95 0 K 098571 26 Kv 3 od 19. marta 2026. godine, usvojen je prijedlog Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju, apelantu je produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice koji može trajati do izricanja presude, a najduže jednu godinu od dana potvrđivanje optužnice. Pritvor je apelantu produžen zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 172. stav 7. u vezi sa st. 1. i 3. KZ i krivično djelo iz člana 361. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, sve u vezi sa članom 56 KZ; i zbog postojanja iteracijske opasnosti. Osnovni sud je naveo da je osnovana sumnja da je apelant počinio navedena krivična djela utvrđena rješenjem tog suda o određivanju pritvora, te rješenjem o produženju pritvora. U vezi s tim je ukazano da se od tada pa do odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora nisu promijenile okolnosti koje bi ukazale na to da eventualno ne postoji osnovana sumnja kao opšti uslov za određivanje/produžnje pritvora. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga, Osnovni sud je ukazao da je apelant, kako se osnovano sumnja, pozivao djevojčice u svoju garažu pod izgovorom da mu pomognu u obavljanju sitnih poslova. Istaknuto je da je apelant zloupotrebom dječijeg povjerenja i svoje fizičku i duševne nadmoći, kreirao prilike u kojima je ostajao sam sa djecom u prostoru gdje nije prisutna treća osoba. Stoga je zaključeno da je namjerno i svjesno stvarao prilike, koje je potom koristio za polno uznemiravanje troje djece. Osnovni sud je naveo da apelant živi u neposrednom komšiluku oštećenih, u gusto naseljenom mjestu, što omogućava lak pristup potencijalnim žrtvama. Osnovni sud je u kontekstu opasnosti od ponavljanja krivičnog djela cijenio nalaz i mišljenje vještaka neuropsiohijatrijske struke, iz kog proizlazi da apelantova devijacija seksualnog nagona generiše konstantnu motivaciju i uzbuđenje u prisustvu djece. Imajući u vidu navedeno, te fizičku blizinu i lak pristup žrtavma, kao i apelantovo ranije ponašanje odnosno činjenicu da je ranije kreirao situacije u kojima može zloupotrijebiti dječije povjerenje, po ocjeni Osnovnog suda predstavlja realnu, konkretnu i predvidljivu iteracijsku opasnost. Osnovni sud je ukazao da primjene blažih mjera zabrane, ne bi mogle efikasno otkloniti neposrednu opasnost po oštećene u gusto naseljenom okruženju niti bi kontrola mjera bila dovoljna da ukloni realan rizik od ponavljanja krivičnog djela, imajući u vidu specifičnost i težinu krivičnog djela. U kontekstu apelantovih navoda da će poštovati zakon, Osnovni sud je ocijenio da su takvi navodi spekulativni i da se njima ne može eliminisati postojanje iteracijske opasnosti.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 K 098571 26 Kž od 4. marta 2026. godine odbijena je žalba apelantovog branioca podnesena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je prihvatio zaključke prvostepenog suda u pogledu postojanja osnovane sumnje. Vezano za postojanje posebnog pritvorskog razloga Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio broj, uzrast oštećenih lica i način na koji im je apelant pristupao. Istaknuto je da je apelant, kako se osnovano sumnja, u dužem vremenskom periodu zloupotrebljavao psihičku i duševnu nezrelost i povjerenje svojih žrtava, kako bi stvorio situacije koje je koristio za njihovo polno uznemiravanje. Ukazano je na način izvršenja krivičnog djela, apelantovu kriminalnu energiju izraženu kroz upornost i kontinuitet djelovanja. Posebno je Okružni sud ukazao da apelant, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, pokazuje simptome i znakove seksualne devijacije - pedofilije, te da ispoljava seksualnu sklonost prema maloljetnim ženskim osobama. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je ukazao da sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant u slučaju puštanja na slobodu mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Okružni sud je ukazao da se u datim okolnostima ne očekivati da bi se svrha koja se želi postići produženjem pritvora mogla ostvariti primjenom blažih mjera prema, te da se ne mogu prihvatiti uopšteni žalbeni prijedlozi da se apelantu odrede mjere zabrane.
6. Apelant se pozvao na kršenje prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. i
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim apelant navodi da prvostepeni sud, a što nije učinio ni drugostepeni sud, povodom njegove žalbe, nije obrazložio postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravak na slobodi mogao iskoristiti kako bi ponovio krivično djelo. Posebno ističe da sud nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra jer vještak nije obrazložio svoje zaključke odnosno kako je do njih došao, te da, stoga, nije objektivan. U suštini, apelant u pretežnom dijelu apelacije ističe da bi se ista svrha mogla postići izricanjem jedne ili više mjera zabrane, koje bi otklonile rizik od ponavljanja djela. Naime, apelant smatra da bi mjerama zabrane približavanja oštećenim ostvarila ista svrha kao i mjerom pritvora, te da bi nadležni organi svakako, kontrolom mjere zabrane, mogli spriječiti opasnost. Osim toga ističe da svakako, u slučaju puštanja na slobodu, ne bi ponovio djelo jer bi se time izložio novoj krivičnoj optužbi i statusom recidivste.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. i 6. Evropske konvencije. S obzirom da se apelantovi navodi odnose na zakonitost njegovog lišenja slobode-produženje pritvora, odnosno osiguranje procesnih garancija u vezi sa lišenjem slobode, Ustavni sud će shodno principu iura novit curia navode iz apelacije ispitati s aspekta garancija prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbeejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Budući da apelant nije problematizirao postojanje osnovane sumnje i nadležnost redovnog suda koji mu je odredio pritvor, Ustavni sud smatra da su ispunjena prva dva uslova kompatibilnosti njegovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije (vidi, Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181-186, sa daljnjim referencama). Kada je u pitanju treći uslov koji se odnosi na zakonitost postupka za određivanje pritvora, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen temeljem odredbi člana 197. stav 1. tačka v) ZKP. Redovni sudovi su zaključili da u apelantovom slučaju postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, opasnost, odnosno rizik od ponavljanja krivičnog djela može smatrati relevantnim i dovoljnim osnovom za određivanje pritvora. Međutim, ovaj rizik mora biti propisno potkrijepljen, a obrazloženje vlasti po tom pitanju ne može biti apstraktno, uopšteno ili stereotipno (idem, Merabishvili, tačka 222).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da prvostepeno rješenje, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem, sadrži dovoljno jasno obrazloženje o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, ponoviti krivično djelo (vidi tač. 4. i 5. ove odluke). Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni su ukazali na način izvršenja krivičnog djela, brojnost radnji i upornost u njihovom preduzimanju (radnje preduzimane u periodu od 2022. godine do 2025. godine), apelantova lična svojstva i okolnosti. Ustavni sud smatra da su na navedeni način, u ovoj fazi postupka, konkretizirani posebni razlozi za produženje pritvora, a apelant te razloge nije ničim doveo u pitanje osim što se ne slaže sa sudskom ocjenom. Zbog toga Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu bile stereotipno formulisane kao i da opasnosti iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP nisu ocijenjene in abstracto, već su potkrijepljene konkretnim činjenicama, odnosno dokazima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se sud jasno odredio i u pogledu blažih mjera.
12. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman