Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3132/25 (Javno preduzeće „RAD“ d.d. Tešanj)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3132/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-3132/25, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća „RAD“ d.d. Tešanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća „RAD“ d.d. Tešanj podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 209196 24 Rev od 15. maja 2025. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .

OBRAZLOŽENJE

1. Javno preduzeće „RAD“ d.d. Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mahir Hinović, advokat iz Jelaha, podnio je 7. jula 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 209196 24 Rev od 15. maja 2025. godine.

2. Apelant je 9. marta 2022. godine podnio tužbu protiv tuženog WINTEC d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate ugovorne kazne. Na pripremnom ročištu održanom 28. marta 2023. godine apelant je proširio tužbeni zahtjev, a na pripremnom ročištu održanom 17. maja 2023. godine tuženi je podnio protivtužbeni zahtjev.

3. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu. Općinski sud) broj 43 0 Ps 209196 22 Ps od 15. decembra 2023. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je raskinut ugovor o kupoprodaji od 28. jula 2021. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) i da mu je tuženi obavezan isplatiti precizirani iznos na ime isplaćene kupoprodajne cijene, sa zakonskim zateznim kamatama od 9. marta 2022. godine, dok je odbijen apelant sa preostalim zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati precizirane iznose na ime ugovorne kamate i na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja vozila. Odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se obaveže apelant da mu isplati precizirani iznos, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su nakon provedenog postupka javne nabavke apelant i tuženi zaključili sporni ugovor, kojim je apelant kupio od tuženog specijalno vozilo za skupljanje i odvoz otpada sa nadogradnjom. Dalje je naveo da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu i da je tuženi isporučio vozilo apelantu sa nedostacima, koji naknadno nisu u potpunosti otklonjeni. Istaknuto je i da je apelant aktivirao i naplatio bankarsku garanciju za dobro izvršenje posla. Općinski sud je, primjenjujući član 491. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrdio da je po sili zakona sporni ugovor raskinut sa 17. februarom 2022. godine, kada je tuženi odbio da potpiše zapisnik i otkloni nedostatke na vozilu, jer tuženi nije i nema namjeru otkloniti nedostatke na vozilu. Utvrđeno je i da apelant, kao stranka koja je ispunila svoju ugovornu obavezu, ima pravo na povrat kupoprodajne cijene u skladu sa članom 132. stav 2. ZOO. Općinski sud je zaključio da apelant nema pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana sticanja tj. isplate kupoprodajne cijene, jer je prihvatio da tuženi otklanja nedostatke na vozilu, pa je apelantu dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe. Dalje je zaključio da apelant nije dokazao da mu je pričinjena šteta, jer nije dostavio nijedan dokaz koji bi to potvrdio. U pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu ugovorne kazne, Općinski sud je zaključio da se apelant već naplatio kroz bankarsku garanciju za neispunjenje obaveze tuženog po spornom ugovoru, pa nema pravo i na ugovornu kaznu. U vezi s tim, ukazano je da iz odredbi spornog ugovora proizlazi da apelant može ugovornu kaznu realizovati iz bankarske garancije, što je apelant već učinio. Općinski sud je odbio protivtužbeni zahtjev tuženog za vraćanje isplaćenog iznosa na ime bankarske garancije, jer je apelant imao pravo na njenu isplatu u skladu sa odredbama spornog ugovora.

5. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 209196 24 Pž od 7. juna 2024. godine, djelomično je uvažena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati, tako što je apelantu dosuđena kamata od 31. decembra 2021. godine do 9. marta 2022. godine, i odluke o troškovima postupka, tako što je tuženi obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka, dok je u preostalom dijelu odbijena apelantova žalba. Odbijena je i žalba tuženog. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su osnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate i da apelantu treba dosuditi kamatu od dana prijema isplate prema članu 132. stav 5. ZOO. Također je istaknuto da apelantu pripada pravo na naknadu troškova postupka, srazmjerno uspjehu u postupku po tužbi. Dalje je naveo da je Općinski sud dao valjano pravno obrazloženje u dijelu prvostepene presude koji se odnosi na ostali nedosuđeni dio po tužbenom zahtjevu. S druge strane, Kantonalni sud je odbio žalbu tuženog, zaključujući da nisu počinjene povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, te da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 209196 24 Rev od 15. maja 2025. godine, usvojena je revizija tuženog, obje nižestepene presude preinačene u dosuđujućem dijelu tako da se odbija apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je raskinut sporni ugovor i isplati kupoprodajna cijena sa kamatom. Revizija je odbačena u odnosu na protivtužbeni zahtjev, te je preinačena i odluka o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da nadoknadi tuženom troškove postupka u preciziranom iznosu.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se tuženi pravilno pozvao na član 500. stav 1. ZOO, kojim je propisano da se prava kupca, koji je blagovremeno obavijestio prodavca o postojanju nedostataka, gase po isteku jedne godine računajući od dana odašiljanja obavještenja prodavcu, izuzev ako je prodavčevom prevarom kupac bio spriječen da ih upotrijebi. Dalje je naveo da kupac može da koristi prava koja ima prema prodavcu zbog nedostatka stvari, propisana članom 488. stav 1. ZOO, uključujući i pravo na naknadu štete, samo u toku od godinu dana od dana kada je prodavcu poslao obavještenje o nedostatku. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju direktor tuženog, nakon pregleda vozila, odbio da potpiše zapisnik od 17. februara 2022. godine i time jasno pokazao da nema namjeru da otkloni nedostatke. Dalje je ukazao da je apelant 9. marta 2022. godine podnio tužbu protiv tuženog kojom je samo tražio isplatu ugovorne kazne, te je u toku postupka podneskom od 28. marta 2023. godine podnio zahtjev za utvrđenje da je raskinut sporni ugovor i povrat kupoprodajne cijene. Stoga je ocijenio da je apelant podnio ovaj zahtjev više od godine dana od blagovremenog odašiljanja obavještenja tuženom, odnosno od 17. februara 2022. godine kada je tuženi odbijanjem da potpiše zapisnik o primopredaji pokazao da neće otkloniti nedostatke. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelant prema članu 500. stav 1. ZOO, „izgubio prava s naslova odgovornosti za materijalne nedostatke“. Istaknuto je da rok od godinu dana nije rok zastarjelosti već prekluzivni rok na koji sud pazi po službenoj dužnosti, uslijed koga kupac gubi prava iz člana 488. ZOO koja bi imao prema prodavcu.

8. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i prekoračenju tužbenog zahtjeva, te kršenju prava na pristup sudu, prava na obrazloženu odluku i prava na donošenje odluke u razumnom roku. Tvrdi da nije tražio da sud raskine sporni ugovor, nego da se utvrdi da je sporni ugovor raskinut po sili zakona primjenom člana 491. ZOO. Budući da je podnio deklarativnu, a ne konstitutivnu tužbu, smatra da je raskid spornog ugovora već nastupio i da je sud trebao samo konstatovati raskid. U vezi s tim, ističe da je vozilo nabavljeno u javnoj nabavci i da je imalo nedostatke prilikom isporuke. Budući da tuženi nije isporučio vozilo koje je odgovaralo traženoj tehničkoj specifikaciji, smatra da je po sili zakona došlo do raskida spornog ugovora. Apelant smatra da je neshvatljivo tumačenje Vrhovnog suda da je preinačenjem tužbe protekao prekluzivni rok, jer je očigledno Vrhovni sud prekoračio tužbeni zahtjev i proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, ističe da je u konkretnom slučaju sporni ugovor raskinut po sili zakona unutar roka od godine dana, jer je isporuka vozila s nedostacima izvršena 3. decembra 2021. godine, a konačno odbijanje otklanjanje nedostataka bilo 17. februara 2022. godine. Stoga smatra da se na ovaj slučaj ne primjenjuje član 500. stav 1. ZOO, kako je to pogrešno zaključio Vrhovni sud. Apelant tvrdi da su raskid ugovora i njegove posljedice nastale po sili zakona momentom odbijanja daljnjeg otklanjanja nedostatka na vozilu, pa Vrhovni sud nije ovlašten odbiti zahtjev kojim se traži povrat kupoprodajne cijene, jer se radi o sticanju bez osnova koje zastarijeva u roku od pet godina.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće te da je u istoj poziciji kao nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

11. Dalje, Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U vezi s apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) svima osigurava pravo da sudu podnese zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, već i pravo da sud „riješi” spor. Najvažniji faktor je taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske , presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42, s referencama na drugu relevantnu sudsku praksu). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke u kojim je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelant ostvario pravo na pristup sudu budući da je osporenom presudom ispitana suština spora između apelanta i tuženog (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

2748/22 od 23. marta 2023. godine, tačka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba).

13. U odnosu na ostale navode, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da je u konkretnom slučaju protekao prekluzivni rok od godinu dana u kojem je apelant mogao tražiti prava iz člana 488. ZOO koja bi imao prema tuženom. Pri tome Vrhovni sud nije prekoračio tužbeni zahtjev, kada je odlučio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva i na osnovu činjenica koje su nesporno bile utvrđene u ranijem dijelu postupka, pa se stoga pokazuju očigledno neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom pravcu. Budući da je Vrhovni sud o svim svojim zaključcima dao dovoljna i relevantna obrazloženja, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant, osim što je naveo da mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, nije posebno obrazlagao te navode, dakle nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2195/19 od 27. novembra 2020. godine, tačka 13, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (kojem korespondira II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine), niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Potpredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3132/25 (Javno preduzeće „RAD“ d.d. Tešanj) | Sudska praksa | Aktio