Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1431/26 (M. K.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1431/26
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1431/26, rješavajući apelaciju Miše Kuprešaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Mišo Kuprešak protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 008734 26 Kž 4 od 7. aprila 2026. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 008734 25 Kv 14 od 23. marta 2026. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mišo Kuprešak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Draženko Lukić, advokat iz Doboja, podnio je 15. aprila 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 008734 26 Kž 4 od 7. aprila 2026. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 008734 25 Kv 14od 23. marta 2026. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda te Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. maja 2026. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koje je Ustavni sud 10. juna 2026. godine dostavio apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Protiv apelanta i 13 poimenično označenih lica (u daljnjem tekstu: ostali optuženi) Okružni sud je 15. novembra 2025. godine potvrdio optužnicu. Optužnica protiv apelanta je potvrđena zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ). Nakon toga, Rješenjem broj 13 0 K 008734 25 Kv 9 od 20. novembra 2025. godine Okružni sud je apelantu produžio pritvor. Određeno je da pritvor nakon potvrđivanja optužnice može trajati najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, s tim da će se svaka dva mjeseca vršiti kontrola opravdanosti te mjere. Pritvor je apelantu produžen iz razloga propisanih odredbom člana 197. stav (1) tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP).
Osporene odluke
5. Vršeći dvomjesečnu kontrolu opravdanosti pritvora apelantu i deset ostalih optuženih lica, Okružni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 008734 25 Kv 14 od 23. marta 2026. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) kojim je utvrdio da i dalje postoje razlozi iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKP-a.
6. Okružni sud je naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo proizlazi iz dokaza koji su detaljno analizirani i cijenjeni u obrazloženjima rješenja koja su donesena prilikom određivanja i produženja pritvora apelantu tokom istrage. Pri tome je ukazano da je postojanje osnovane sumnje dodatno učvršćeno naknadno prikupljenim dokazima i vještačenjima, što je u konačnici rezultiralo potvrđivanjem optužnice. Dalje je Okružni sud naveo da osnovana sumnja da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz rezultata primjene posebnih istražnih radnji, i to nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 234. stav (2) tačka a) ZKP-a i tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima iz člana 234. stav (2) tačka g) ZKP-a, koje su sprovedene po taksativno navedenim naredbama tog suda. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je sadržaj monitorisanih razgovora već analiziran i obrazložen za svakog optuženog, uključujući i apelanta, pojedinačno u rješenju o produženju pritvora od 18. septembra 2025. godine na str. od 7. do 26. tog rješenja. U tom kontekstu Okružni sud je obrazložio da sadržaj navedenih razgovora ukazuje na međusobne kontakte, način komunikacije, postupanje i ponašanje optuženih, što u svojoj ukupnosti potvrđuje osnovanu sumnju da su optuženi bili uključeni u izvršenje krivičnih djela koja su predmet optužnice. Okružni sud je sadržaj njihove komunikacije doveo u vezu s rezultatima pretresa njihovih stambenih objekata, što je, kako je istaknuto, dodatno konkretizovalo i potvrdilo postojanje osnovane sumnje. Pri tome je Okružni sud ukazao da količine opojne droge, sredstava za njihovo miješanje, aparatura za precizno mjerenje i pakovanje, kao i pronalazak većih novčanih iznosa kod optuženih opravdano ukazuju da postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela koja im se potvrđenom optužnicom stavljaju na teret.
7. U pogledu postojanja posebnih uslova za produženje pritvora propisanih odredbom člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, Okružni sud je ocijenio da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi boravkom na slobodi mogli ponoviti krivična djela za koja se terete, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ukazano je i da tri saoptužena lica (D. D., D. K. i A. M.) imaju evidentiranu raniju osuđivanost. Dalje, u odnosu na apelanta je ukazano da iz sadržaja presretnutih i dokumentovanih komunikacija proizlazi osnovana sumnja da je on, s unaprijed formiranom namjerom radi daljnje prodaje, pribavio jedan kilogram opojne droge od osumnjičenog N. V. i optuženog S. M. Takvo postupanje, prema stavu Okružnog suda, upućuje na plansko i svjesno uključivanje u nezakonite aktivnosti vezane za promet opojnih droga, pri čemu količina pribavljene droge dodatno ukazuje na to da se ne radi o izolovanom ili sporadičnom djelovanju, već o radnjama koje su usmjerene ka daljnjoj distribuciji. Okružni sud je te okolnosti ocijenio kao jasan pokazatelj postojanja iteracijske opasnosti.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 008734 26 Kž 4 od 7. aprila 2026. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovao na analizi dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama, iz kojih proizlaze međusobne komunikacije optuženih, te uloga svakog od njih u preduzimanju pojedinih radnji izvršenja djela. Navedene dokaze je, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud doveo u vezu s materijalnim dokazima o oduzetoj materiji, sredstvima za mjerenje i predmetima na kojima su pronađeni tragovi opojne droge. Tim dokazima su učvršćeni i dopunjeni dokazi pribavljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji. Svi navedeni dokazi su, kako je Vrhovni sud istakao, dali prvostepenom sudu čvrstu podlogu da postoji osnovana sumnja kao opšti uslov za produženje pritvora, što je utvrđeno i potvrđenom optužnicom. Vrhovni sud je prihvatio i zaključak prvostepenog suda da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. U vezi s tim je Vrhovni sud ukazao da je „apelant specijalni povratnik“ u izvršenju krivičnog djela. Takođe je ukazano na broj preduzetih radnji izvršenja, brojnost međusobno povezanih lica koja su učestvovala u njihovom preduzimanju, motiv i način izvršenja djela, što u svojoj ukupnosti ukazuje na visok stepen kriminalne opasnosti u slučaju puštanja na slobodu. Vrhovni sud je ukazao da je odlukom o produženju pritvora kao neophodnoj mjeri i razlozima koji su dati u vezi s tim opredijelio i svoj stav prema blažim mjerama, uključujući i mjere zabrane.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant ističe da ne postoje dokazi koji ukazuju na osnovanu sumnju da je krivično djelo koje mu je stavljeno na teret počinio u okviru grupe, te da nije ispunjen opšti uslov za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Dalje je apelant istakao da redovni sudovi nisu obrazložili naročite okolnosti koje ukazuju da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo, te da su bili u obavezi da argumentovano obrazlože razloge za svoju odluku, uzimajući u obzir okolnosti izvršenog krivičnog djela, a posebno njegovu prošlost i ličnost. U konačnici, apelant ukazuje da redovni sudovi nisu mogli uzeti u obzir njegovu raniju osuđivanost jer je ranija osuda za istovrsno krivično djelo brisana po sili zakona.
10. Takođe, apelant ističe da je u predmetu predložen pritvor i za osumnjičenog D. P., koji je bio organizator grupe, ali tom osumnjičenom pritvor nije određen. Ističe i da su u međuvremenu još neki od osumnjičenih pušteni na slobodu. Stoga, apelant smatra da je na taj način on „u diskriminišućem položaju“.
b) Odgovori na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao dovoljne i jasne razloge o neosnovanosti apelantovih žalbenih navoda u odnosu na postojanje osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga. S obzirom na to da tokom postupka nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Okružni sud je naveo da je odluku o postojanju osnovane sumnje zasnovao na analizi dokaza koji su pribavljeni tokom istrage, te da je dao dovoljne i jasne razloge za zaključak o postojanju iteracijske opasnosti. Imajući to u vidu, Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Tužilaštvo smatra da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Razlozi za pritvor
Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i […]
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice
Član 202. stav (1) i stav (2) tačka v) (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna doživotnog zatvora i […]
VI.Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da svi apelantovi navodi svojom suštinom isključivo pokreću pitanja poštovanja garancija iz člana 5. Evropske konvencije, zbog čega će ih ispitati isključivo po tom osnovu.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
17. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
19. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom: [...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; [...]
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
20. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu nakon potvrđivanja optužnice produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje je propisano u KZ-u, koji je osporenim rješenjima kontrolisan, zbog čega njegovo lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
21. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije uslovljena je ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186. s daljnjim referencama). Dalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom.
22. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144. s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Başer i Özçelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187. s daljnjim referencama). Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203. s daljnjim referencama).
23. Dovodeći u vezu navedene standarde s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju potvrđena optužnica protiv apelanta i ostalih optuženih. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da potvrđivanje optužnice podrazumijeva da je sudija za prethodno saslušanje utvrdio postojanje dovoljno dokaza koji ukazuju da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo za koje se optužuje. Nezavisno od navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom kontrole opravdanosti trajanja pritvora detaljno i dovoljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud naveo da se u konkretnom slučaju radi o kontroli pritvora, te da je u obrazloženju rješenja interpretirao sadržaj monitorisanih razgovora iz kojih proizlaze međusobni kontakti optuženih, način njihovog komuniciranja i uloga svakog optuženog u preduzimanju pojedinih radnji izvršenja djela. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud povodom identičnih apelantovih prigovora prihvatio argumentaciju i zaključke Okružnog suda u pogledu postojanja osnovane sumnje. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi u smislu navedenih stavova Evropskog suda mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivično djelo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantovo lišenje slobode bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da je počinio krivično djelo. Dakle, ispunjen je prvi uslov kompatibilnosti apelantovog pritvora, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
24. U odnosu na postojanje iteracijske opasnosti, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Kurt protiv Austrije, presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 62903/15, tačka 187). Dovodeći navedena stajališta u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nije sporno da je ispunjen formalni uslov za određivanje pritvora po tom osnovu (visina zaprijećene kazne). Zatim, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, postojanje iteracijske opasnosti nisu vezali samo za činjenicu da je apelant ranije osuđivan budući da je njegova ranija osuda brisana iz kaznene evidencije te da nije ni mogla biti cijenjena prilikom utvrđivanja iteracijske opasnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Okružni sud prilikom donošenja rješenja o kontroli opravdanosti daljnjeg trajanja apelantovog pritvora u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja nije uopšte naveo okolnosti o apelantovoj ranijoj osuđivanosti. Naime, Okružni sud je o postojanju iteracijske opasnosti dao konkretne i argumentovane razloge iz kojih je zaključio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ponoviti krivično djelo. To su način izvršenja djela, brojnost i povezanost lica koja su učestvovala u preduzimanju inkriminisanih radnji, kontinuitet tih radnji, količina oduzete droge od apelanta, iz čega je taj sud zaključio da se ne radi o izolovanom ili sporadičnom djelovanju. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenom rješenju navedeno da tri saoptužena lica (D. D., D. K. i A. M.) imaju evidentiranu raniju osuđivanost, ali među njima nije naveden apelant. Međutim, u osporenom drugostepenom rješenju Vrhovni sud je naveo da je i apelant specijalni povratnik. Ustavni sud smatra da je ta okolnost očito navedena omaškom budući da iz prvostepenog rješenja proizlazi da tu okolnost Okružni sud nije cijenio u kontekstu utvrđivanja opasnosti od ponavljanja djela. Stoga, okolnosti koje su naveli redovni sudovi, prema ocjeni Ustavnog suda, u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje predstavljaju visok stepen iteracijske opasnosti u slučaju apelantovog boravka na slobodi.
25. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom donošenja osporenih odluka nisu proizvoljni jer su sudovi ponudili uvjerljiva i jasna obrazloženja kako za činjenična utvrđenja tako i za primjenu prava. Takođe, redovni sudovi su razmotrili da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom, blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora apelantu pa proizlazi da su apelantovi navodi neosnovani.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantu imali u vidu značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost, s jedne, i naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima, s druge strane. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Iz svega navedenog proizlazi da su u okolnostima apelantovog slučaja, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, sudovi u smislu garancija člana 5. stav 3. Evropske konvencije preispitali sva pitanja u vezi s produženjem pritvora apelantu te da su odluku o pritvoru donijeli pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
28. Konačno, u pogledu apelantovih navoda da je on „u diskriminišućem položaju“ u odnosu na druga osumnjičena/optužena lica, Ustavni sud zapaža da apelant nije konkretizovao svoje navode, niti dostavio dokaze o tome. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ni te navode neće posebno razmatrati.
VII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada nije izostala dvomjesečna sudska kontrola opravdanosti apelantovog pritvora, u smislu odredbi člana 202. stav (1) ZKP-a, i kada redovni sudovi nisu propustili da navedu konkretne razloge u vezi s postojanjem okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo iteracijskom opasnošću, u smislu odredbi člana 197. stav (1) tačka v) ZKP-a.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman