Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-293/26 (Ž. P.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-293/26

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-293/26, rješavajući apelaciju Želimira Petkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Želimir Petković protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 476063 25 Kž od 5. januara 2026. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 476063 25 Kž od 29. decembra 2025. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Želimir Petković protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 476063 25 Kž od 5. januara 2026. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 476063 25 Kž od 29. decembra 2025. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Želimir Petković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miloš Paleksić, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. januara 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 476063 25 Kž od 5. januara 2026. godinei Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 476063 25 Kž od 29. decembra 2025. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda te Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 25. februara 2026. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, pa ih je Ustavni sud 9. marta 2026. godine proslijedio apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 K 476063 25 Kž od 29. decembra 2025. godine apelantu je produžen pritvor određen Rješenjem broj 71 0K 476063 25 Kpp od 4. decembra 2025. godine za dva mjeseca. Pritvor je produžen zbog osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo silovanja iz člana 165. stav (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i zbog postojanja posebnog uslova iz člana 197. stav (1) tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP). Određeno je da pritvor po tom rješenju traje dva mjeseca od isteka pritvora po rješenju od 4. decembra 2025. godine, koji ističe 31. decembra 2025. godine u 18 časova i može da traje najduže do 1. marta 2026. godine do 18 časova. Određeno je da će se pritvor ukinuti i apelant pustiti na slobodu ako za vrijeme na koje je određen pritvor protiv njega ne bude potvrđena optužnica.

5. Osnovni sud je na osnovu dokaza prikupljenih tokom istrage, među kojima su: naredba o sprovođenju istrage od 3. decembra 2025. godine, iskaz oštećene, zapisnici o apelantovom ispitivanju, zapisnici o saslušanju deset svjedoka, zapisnik o uviđaju, više opisanih službenih zabilješki, naredba za tjelesni pregled oštećene, nalaz i mišljenje za pacijenta

– oštećenu te specijalistički nalaz na ime oštećene, utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo silovanja za koje je osumnjičen. U prilog tome Osnovni sud je naveo da je oštećena u iskazu datom policiji detaljno, konzistentno i uvjerljivo opisala događaje kritične noći, ne sporeći da je kontakt s apelantom ostvarila voljno. Međutim, kako je oštećena opisala, do seksualnog odnosa je došlo uz apelantovu primjenu sile, nakon što je ona iskazala da ne želi takav odnos. Oštećena je opisala način na koji je došlo do primjene sile, ograničenja njene volje i samog čina izvršenja djela. Navedeno je da je iskaz oštećene potkrijepljen medicinskom dokumentacijom u kojoj su evidentirane povrede različite vrste i starosti, lokalizovane na dijelovima tijela koje je oštećena navela kao mjesta na kojima je trpjela udarce i prisilu. Zatim, kako je dalje navedeno, osnovana sumnja je dodatno učvršćena iskazima svjedoka koji su potvrdili da su oštećenu i apelanta vidjeli zajedno. Ti iskazi se međusobno nadopunjuju i potvrđuju iskaz oštećene u dijelu koji se odnosi na kretanje učesnika, njihov međusobni kontakt i vrijeme napuštanja kluba. Postojanje osnovane sumnje proizlazi i iz apelantove izjave u policiji, u kojoj je potvrdio da je imao seksualni kontakt s oštećenom, iako je pokušao prikazati da se radilo o dobrovoljnom odnosu. Međutim, sud je zaključio da je apelantova odbrana u suprotnosti s medicinskim nalazima, iskazom oštećene i izjavama svjedoka. Dakle, ocjenom svih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, sud je utvrdio da je u cijelosti ostvaren opšti uslov za određivanje pritvora, odnosno osnovana sumnja.

6. Dalje, u odnosu na postojanje iteracijske opasnosti, Osnovni sud je ukazao da je ispunjen objektivni zakonski uslov – da se za krivično djelo može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna jer je za krivično djelo silovanja propisana kazna zatvora od tri do deset godina. Osnovni sud je utvrdio da iz podataka navedenih u prijedlogu za određivanje pritvora proizlazi da je apelant ranije osuđivan, i to za više različitih krivičnih djela, uključujući i djela s elementima nasilja. Iz tih činjenica sud je utvrdio da do tada izrečene kazne i krivične sankcije nisu uticale na apelantovo ponašanje niti su ostvarile svoju svrhu u smislu njegovog odvraćanja od vršenja novih krivičnih djela. Ukazano je da apelant ima nepunih 30 godina, a da je višestruko osuđivan u relativno kratkom periodu, tako da je to ocijenjeno kao opravdan razlog jer se s pravom može očekivati da će nastaviti izvršavati krivična djela, pogotovo jer je nedugo nakon izdržane kazne zatvora od četiri godine nastavio vršiti krivična djela. Takođe, apelant je iskazao upornost u vršenju krivičnih djela, iako odbrana ističe da su ta djela imovinskog karaktera, te je u svim tim djelima evidentna primjena nasilja kako prilikom razbojništva tako i prilikom nanošenja tjelesnih povreda, a koje je ponavljao. Pri tome je apelant, kako je navedeno, koristio opojne droge, u konkretnom slučaju speed, i namjerno se dovodio u stanje u kojem može da poveća svoju agresivnost prema drugim licima, odnosno prema oštećenoj. Zatim, sud je cijenio da se apelantu i sada stavlja na teret teško krivično djelo učinjeno uz primjenu sile i ozbiljnog zadiranja u tjelesni integritet oštećene, pa sama priroda djela, način izvršenja i posljedice koje je ono izazvalo ukazuju na visok stepen opasnosti i apelantovu izraženu kriminalnu volju. Istaknuto je i da iz dostavljenih podataka proizlazi da apelant vodi život bez stabilnih radnih i porodičnih veza, što povećava vjerovatnoću da bi u slučaju puštanja na slobodu mogao ponoviti djelo ili nastaviti s ponašanjem kojim se ugrožava bezbjednost drugih lica.

7. S obzirom na težinu djela, raniju osuđivanost, okolnosti izvršenja i procijenjen rizik ponovnog vršenja krivičnih djela, sud je ocijenio da se svrha pritvora, u smislu zaštite šire zajednice i sprečavanja ponavljanja krivičnopravno relevantnog ponašanja, ne može postići izricanjem blažih mjera. Stoga je ocijenjeno da je pritvor u toj fazi postupka jedina adekvatna mjera, te u tom smislu boravak na slobodi u toj fazi postupka nije realna opcija, kao ni prijedlog odbrane da se izreknu mjere zabrane napuštanja boravišta i prebivališta.

8. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 K 476063 25 Kž od 5. januara 2026. godine odbijena je žalba apelantovog branioca protiv prvostepenog rješenja. Okružni sud je u obrazloženju rješenja istakao da su neosnovani žalbeni prigovori da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora nepotpun, kontradiktoran i paušalan jer u žalbi nije navedeno u čemu se ogleda kontradiktornost prijedloga i koji bi bili nedostaci u njegovom sastavljanju. Prema ocjeni Okružnog suda, prijedlog za produženje pritvora je obrazložen i nije paušalan, a sadrži i jasan prijedlog da se apelantu pritvor u toku istrage produži za još dva mjeseca, uz konkretno navođenje zakonskih razloga.

9. Suprotno ocjeni žalioca, pobijanim rješenjem je pravilno utvrđeno, na osnovu ocjene svih dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora i dokaza dostavljenih ranije uz prijedlog za određivanje pritvora, da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo silovanja na štetu oštećene i na način opisan u naredbi o sprovođenju istrage, dajući o tome jasne i potpune razloge, uz ocjenu dokaza koju kao pravilnu u cijelosti prihvata i Okružni sud. Osim toga, u obrazloženju pobijanog rješenja su navedeni iskazi dvije svjedokinje saslušane u međuvremenu, dok se apelant nalazio u pritvoru, koje su saglasno potvrdile opis događaja koji je dala oštećena. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da ocjena prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje kao opšteg razloga za produženje pritvora, u smislu člana 197. stav 1. ZKP-a, nije svedena samo na parafraziranje iskaza oštećene i prepisivanje razloga rješenja o određivanju pritvora, već je data na osnovu ocjene svih dokaza koji su sudu do tada dostavljeni uz prijedlog za određivanje i prijedlog za produženje pritvora.

10. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i navode iz žalbe da je oštećena vjerovatno bila u alkoholisanom stanju i da je u iskazu navela da se ne sjeća svih detalja iz kritične večeri, te navode o njenom narušenom psihičkom zdravlju. U prilog tome Okružni sud je naveo da oštećena u odnosu na sam događaj zbog kojeg se sprovodi istraga nije iskazala bilo kakvu rezervu ili da se tog događaja ne sjeća, naprotiv, o tome je svjedočila vrlo jasno i detaljno, navodeći pojedinosti svog ponašanja, apelantovog ponašanja i okruženja u kojem su se tad nalazili, kao i u pogledu njihovih interakcija i ponašanja svjedoka M. P. i S. C. Posebno je obrazloženo zašto apelantovi navodi da saslušani svjedoci nisu čuli vrištanje oštećene i da nisu vidjeli da je oštećena udarala apelanta ne čine iskaz oštećene neuvjerljivim. Naprotiv, kako je ocijenio Okružni sud, to je u skladu s onim što navode i oštećena i svjedoci M. P. i S. C. s obzirom na to da su svjedoci oštećenu tražili i pronašli tek nakon što je apelant silom savladao njen otpor i vršio obljubu, te je oštećena opisala da je to trajalo najmanje pet minuta prije nego su svjedoci došli i zatekli apelanta pri obljubi.

11. Konačno, Okružni sud je istakao da su pobijanim rješenjem dati valjani razlozi da je pritvor apelantu potrebno produžiti iz razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, koje je ponovio.

12. Okružni sud je ocijenio i da se mjerama zabrane za koje se zalaže branilac u žalbi sigurno ne bi mogla ostvariti svrha pritvora i otklanjanje opasnosti od ponavljanja težeg krivičnog djela ukoliko bi se apelantu omogućilo da se u daljnjem toku istrage brani sa slobode.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5, člana 6. st. 1, 2. i 3. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, a naročito da su redovni sudovi proizvoljno primjenjivali KZ, ZKP i Ustav Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. Naime, apelant osporava postojanje osnovane sumnje i posebnih razloga za pritvor. Apelant ističe da je Tužilaštvo sprovodilo daljnje istražne radnje i da samo puko navođenje da je osnovana sumnja potvrđena rješenjem o određivanju pritvora, te da je naredbom o sprovođenju istrage jasno opisan činjenični opis krivičnog djela ne smije i ne može da zadovolji standard obrazloženosti prijedloga. U vezi s tim, ističe da je nesporno da je u prijedlogu za određivanje pritvora Tužilaštvo navelo činjenični opis krivičnog djela, te se pita da li to znači da je taj opis do okončanja istrage i samog sudskog postupka nepromjenjiv. Apelant ukazuje da je njegova odbrana, iz dokumentacije koju posjeduje Tužilaštvo, utvrdila kontradiktornosti u izjavama oštećene i drugih svjedoka. Ukazuje i na seksualni život oštećene i njeno mentalno zdravlje. Stoga je, kako navodi, „jasno da osporena rješenja ne zadovoljavaju standard obrazloženosti sudske odluke.“ Dalje, apelant osporava i postojanje iteracijske opasnosti. Smatra da je sud prilikom postojanja tog pritvorskog razloga trebao da razmotri „da li su osumnjičeni pripadnici organizovanog kriminala, da li posjeduju mrežu kontakata, da li imaju kriminalnu prošlost, kakva je sama ličnost osumnjičenog itd.“ Navedene okolnosti apelantove ranije osuđivanosti, i to za krivična djela „teške tjelesne povrede i nasilja u porodici i protivpravnog lišenja slobode“, koja imaju bitno obilježje primjene nasilja prema drugom licu, ne mogu predstavljati opravdane okolnosti propisane citiranom odredbom. Dalje, apelant navodi da se u osporenom rješenju sud nije bavio kumulativnim zakonskim uslovom da se „ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.“ Apelant navodi i da je donošenjem osporenog rješenja prejudicirana njegova krivnja, odnosno da je došlo do kršenja pretpostavke nevinosti jer se „in concreto nije vodilo računa o dosljednoj primjeni člana 3. KZ-a.“

b) Odgovori na apelaciju

14. Okružni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju navodi koje je apelant iznosio u postupku, uz sopstvenu interpretaciju činjenica i dokaza, te uz prijedlog da Ustavni sud prihvati takvu argumentaciju jer to redovni sudovi nisu prihvatili. Međutim, Okružni sud je u obrazloženju apelacijom osporenog rješenja već iznio razloge iz kojih je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, odgovarajući pri tome na sve apelantove bitne žalbene prigovore.

15. Osnovni sud je naveo da su navodi iz apelacije detaljno razmotreni i analizirani kako u postupku pred Osnovnim sudom tako i u žalbenom postupku pred Okružnim sudom. U prilog tome, ukazano je da se radi o krivičnom djelu silovanja, za koje je zaprijećena kazna zatvora od tri do deset godina, te da je oštećena jasno navela da ne želi seksualni odnos s apelantom, da je hronološki opisala događaj kritične noći i da je do seksualnog odnosa došlo primjenom sile, nakon što je ona iskazala da ne želi takav odnos, da je iskaz oštećene potkrijepljen medicinskom dokumentacijom u kojoj su evidentirane povrede različite vrste i starosti, te je oštećena navela gdje je primila udarce i prisilu. Pored toga, osnovana sumnja je dodatno učvršćena i iskazima dvije svjedokinje koje su pronašle oštećenu. U odnosu na iteracijsku opasnost, sud je utvrdio da je apelant višestruko osuđivano lice za razna krivična djela te da se radi o specijalnom povratniku. Kod svih tih navedenih djela prisutni su elementi nasilja, pa čak i kod djela silovanja, pri čemu je apelant konzumirao drogu.

16. Tužilaštvo je navelo da su neosnovane apelantove tvrdnje da razlozi za produženje pritvora nisu opravdani. U prilog tome Tužilaštvo je istaklo da je redovni sud u osporenom rješenju pravilno utvrdio, na osnovu ocjene svih dokaza koji su dostavljeni uz prijedloge za određivanje i produženje pritvora, da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo silovanja na štetu oštećene, dajući o tome jasne i potpune razloge. Istaknuto je i da je u daljnjem toku postupka Tužilaštvo 20. februara 2026. godine preduzelo skoro sve istražne radnje i prikupilo veći broj dokaza, te da daljnji tok istrage zavisi od dostavljanja dokaza putem Međunarodne pravne pomoći, koju je Tužilaštvo zatražilo, a za koju nije izvjesno kada će stići, niti na čiju dinamiku Tužilaštvo može da utiče. Stoga je Tužilaštvo sudu uputilo prijedlog da se apelantu umjesto mjere pritvora odrede mjere zabrane, a sud je taj prijedlog prihvatio. Slijedom toga, apelant je Rješenjem broj 71 0 K 476063 26 Kpp 3 od 27. februara 2026. godine pušten iz pritvora uz mjere zabrane.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo

Član 3. stav (1) (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

Razlozi za pritvor

Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i

Trajanje pritvora u istrazi Član 200. st. (1), (2) i (5) (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora. (2) Pritvor se po odluci vijeća iz člana 24. stav 5. ovog zakona, na obrazložen prijedlog tužioca, može produžiti najviše za dva mjeseca. […]. (5) Ako se do isteka rokova iz st. 1. do 3. ovog člana ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.

VI.Dopustivost i meritum

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje (član 6. st. 1. i 3)

18. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Član 6. Evropske konvencije se mora čitati i tumačiti u svjetlu šireg zahtjeva pravičnosti krivičnog postupka, posmatranog u cijelosti (vidi Evropski sud, Simeonovi protiv Bugarske (VV), presuda od 12. maja 2017. godine, predstavka broj 21980/04, tačka 113). Konkretno, usklađenost sa zahtjevima pravičnog suđenja mora se ispitati u svakom slučaju s obzirom na razvoj postupka u cjelini, a ne na osnovu izolovanog razmatranja jednog posebnog aspekta ili jednog konkretnog incidenta (vidi Evropski sud, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. septembra 2016. godine, predstavka broj 50541/08 i druge, tačka 251). S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča.

19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta nalazi u fazi istrage te da nije okončan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da osporeno rješenje o produženju pritvora ne predstavlja utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4893/23 od 23. januara 2025. godine, tačka 31, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

U odnosu na ostale navode

20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u ostalom dijelu ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. stav 2. te člana 13. Evropske konvencije.

1. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka

c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

24. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu u toku istrage produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje je propisano u KZ-u, zbog čega njegovo lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

25. Prema praksi Evropskog suda, kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije je uslovljena ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo da počini krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186. s daljnjim referencama).

26. Dalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144. s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187. s daljnjim referencama).

27. Dovodeći u vezu navedene standarde s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je nesporno da su redovni sudovi u osporenim rješenjima raspravili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da prilikom određivanja/produžavanja pritvora Evropski sud pravi distinkciju između činjenica koje izazivaju sumnju da je neko lice počinilo krivično djelo u odnosu na činjenice koje opravdavaju donošenje osuđujuće presude ili čak podizanje optužnice (ibid., Baser i Ozcelik protiv Turske, tačka 187. s daljnjim referencama). Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prilikom produženja pritvora detaljno i dovoljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud naveo da se u konkretnom slučaju radi o produženju pritvora, te je u obrazloženju rješenja o produženju pritvora u fazi istrage interpretirao sadržaj dokaza, uključujući i iskaze dvije svjedokinje saslušane nakon što je apelantu određen pritvor, iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo silovanja oštećene. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud povodom apelantovih identičnih prigovora prihvatio argumentaciju i zaključke Osnovnog suda u pogledu postojanja osnovane sumnje. Prema tome, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja sadrže razloge koji bi, u smislu stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivično djelo. Takav zaključak Ustavnog suda ni u kojem slučaju ne prejudicira pitanje apelantove krivice budući da se u konvencijskom smislu radi o inicijalno utvrđenim činjenicama za produženje pritvora. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantovo lišenje slobode bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da je počinio krivično djelo. Dakle, ispunjen je prvi uslov kompatibilnosti apelantovog pritvora, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

28. Budući da apelant nije problematizovao nadležnost redovnog suda koji mu je produžio pritvor, Ustavni sud smatra da su ispunjena prva dva uslova kompatibilnosti njegovog pritvora, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Preostaje da se odgovori na pitanje da li je u smislu navedenih garancija produženje apelantovog pritvora bilo zakonito, odnosno „u skladu s postupkom propisanim zakonom“.

29. U odnosu na postojanje iteracijske opasnosti, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Kurt protiv Austrije, presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 62903/15, tačka 187). Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju zaključeno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora imali u vidu kako objektivne uslove propisane zakonom – zaprijećenu kaznu tako i postojanje naročitih okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka naveli konkretne i argumentovane razloge za svoj zaključak da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ponoviti krivično djelo. Naime, redovni sudovi su ukazali da je apelant višestruko osuđivano lice za razna krivična djela te da se radi o specijalnom povratniku. Utvrđeno je i da su kod svih tih krivičnih djela prisutni elementi nasilja, te da je apelant i u inkriminisano vrijeme konzumirao drogu. Takođe je ukazano i na činjenicu da apelant vodi život bez stabilnih radnih i porodičnih veza, što povećava vjerovatnoću da bi u slučaju puštanja na slobodu mogao ponoviti djelo ili nastaviti s ponašanjem kojim se ugrožava bezbjednost drugih lica. Sve te okolnosti koje su naveli redovni sudovi, prema ocjeni Ustavnog suda, u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje predstavljaju visok stepen iteracijske opasnosti u slučaju apelantovog boravka na slobodi.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da produženje pritvora apelantu nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Takođe, redovni sudovi nisu, u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, propustili da razmotre da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega. Pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantu redovni sudovi su imali u vidu značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost s jedne strane i posebne okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ s druge strane, a ti razlozi su ocijenjeni u odnosu na konkretne okolnosti.

31. U odnosu na apelantovo pozivanje na povredu člana 13. Evropske konvencije u kontekstu osporenih rješenja, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Salmanov protiv Slovačke, presuda od 20. januara 2022. godine, predstavka broj 40132/16, tačka 94. s daljnjim referencama, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1238/24 od 14. novembra 2024. godine, tačka 26. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, zahtjevi iz člana 13. Evropske konvencije, koji su po svom karakteru manje strogi, obuhvaćeni su članom 5. stav 4. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost produženja njegovog pritvora u odnosu na pravna pitanja koja se odnose na postojanje razloga za produženje pritvora apelantu.

32. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

2. Pretpostavka nevinosti

33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

35. Apelant je ukazao i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer je, kako navodi, redovni sud prejudicirao njegovu krivnju u osporenim rješenjima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant osim navođenja kršenja tog prava u apelaciji Ustavnom sudu nije dostavio bilo kakav dokaz o tim tvrdnjama niti je te navode posebno obrazložio. Stoga, Ustavni sud te navode neće posebno ispitivati.

VII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi produžavajući apelantu pritvor u osporenim rješenjima naveli jasne i argumentovane razloge za postojanje osnovane sumnje i iteracijske opasnosti, uz argumente koji su predstavljali ozbiljne razloge od javnog interesa i koji su, nezavisno od principa pretpostavke nevinosti, pretezali nad apelantovim pravom na slobodu, pri čemu je utvrđeno da nisu postojali uslovi za izricanje mjera zabrane umjesto pritvora.

37. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-293/26 (Ž. P.) | Sudska praksa | Aktio