Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4443/22 (A.M. i drugi)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Kolektivni ugovor
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Regres
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4443/22
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4443/22, rješavajući apelaciju A. M. i M. Ž., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. listopada 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija A. M. i M. Ž.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 637143 18 Rsž od 5. listopada 2022. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da A. M. i M. Ž. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da im nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija A. M. i M. Ž. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 637143 18 Rsž od 5. listopada 2022. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. M. i M. Ž. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Gruda, koje zastupa Ivan Herceg, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijele su 24. studenog 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 637143 18 Rsž od 5. listopada 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 637143 17 Rs od 22. veljače 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i FBiH, Federalnog ministarstva financija, Porezne uprave Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 26. i 27. rujna 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju. Navedeni odgovori su 21. prosinca 2023. godine dostavljeni punomoćniku apelantica radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje u ostavljenom roku nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Apelantice su 29. ožujka 2017. godine podnijele Općinskom sudu tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 637143 17 Rs od 22. veljače 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tužena na ime naknade za ishranu tijekom rada za razdoblje od 1. ožujka 2016. godine do 31. listopada 2016. godine, te razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2016. godinu isplati novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, sve precizirano u izreci presude.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su apelantice uposlene kod tužene i da im je tužena u spornom razdoblju isplaćivala naknadu za topli obrok i regres na temelju relevantnih odredaba Kolektivnog ugovora o izmjenama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor o izmjenama KU-a). Međutim, Općinski sud je naveo da apelantice smatraju da im je tužena navedene naknade u relevantnom razdoblju trebala isplatiti shodno odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: KU). U svezi s tim je Općinski sud ukazao da je odredbama članka 31. KU-a propisano da službeniku pripada pravo na naknadu za topli obrok najmanje u iznosu od 2 % od prosječne plaće u Federaciji BiH, dok je odredbama članka 32. KU-a propisano da službeniku pripada naknada za regres u iznosu od 70 % prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH. Međutim, kako je Općinski sud istaknuo, navedeni akt se nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju jer je u relevantnom razdoblju na snazi bio Kolektivni ugovor o izmjenama KU-a.
7. Naime, Općinski sud je ukazao da je 6. prosinca 2013. godine na snagu stupio Kolektivni ugovor o izmjenama KU-a kojim su izmijenjeni čl. 31. i 32. KU-a. Dalje je navedeno da je odredbama članka 3. stavak (2) Kolektivnog ugovora o izmjenama KU-a propisano da će se KU ponovno početi primjenjivati ako se u naredne dvije godine stranke ne dogovore da će se važenje Kolektivnog ugovora o izmjenama KU-a produljiti. U svezi s tim, Općinski sud je istaknuo da su ovlašteni pregovarački timovi i predstavnik potpisnika Kolektivnog ugovora o izmjenama KU-a potpisali Sporazum o nastavku primjene Kolektivnog ugovora o izmjenama KU-a počevši od 7. prosinca 2015. godine do usklađivanja Kolektivnog ugovora, a najdulje 120 dana od dana kada je potpisan. Općinski sud je dalje ukazao da su ovlaštene strane nakon toga potpisale sporazum od 1. srpnja 2016. godine kojim su se suglasile s nastavkom primjene Kolektivnog ugovora o izmjenama KU-a na razdoblje od 60 dana od dana potpisivanja, te sporazum od 10. studenog 2016. godine o nastavku primjene Kolektivnog ugovora o izmjenama KU-a počevši od 4. rujna 2016. godine, a najdalje do 14. studenog 2016. godine. Dakle, Općinski sud je ukazao da je u utuženom razdoblju na snazi bio Kolektivni ugovor o izmjenama KU-a, u skladu s kojim je apelanticama obračunata i isplaćena naknada za topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora. Osim toga, Općinski sud se pozvao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz Odluke broj 65 0 Rs 564141 17 Spp od 4. listopada 2017. godine prema kojem se u relevantnom razdoblju primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora o izmjenama KU-a.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 637143 18 Rsž od 5. listopada 2022. godine odbijena je žalba apelantica i potvrđena je prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je tužena u spornom razdoblju apelanticama isplaćivala topli obrok u iznosu od 1 % prosječne plaće u FBiH. Također je utvrđeno da su apelantice koristile godišnji odmor za 2016. godinu, te da im je tužena isplatila regres u iznosu od 50 % prosječne plaće. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 31. i 32. KU-a iz 2000. godine. Naime, kako je istaknuto, odredbama članka 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama KU-a izmijenjena je odredba članka 31. KU-a, koji se odnosi na visinu iznosa naknade za ishranu tijekom rada, tako da je broj „2 %“ zamijenjen brojem „1 %“, dok je odredbom članka 2. izmijenjena odredba članka 32. KU-a, koja se odnosi na visinu iznosa naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora (regresa), tako što je broj „70 %“ zamijenjen brojem „50 %“. Dalje je Kantonalni sud ukazao da su ovlašteni pregovarači u spornom razdoblju zaključili sporazume prema kojima se nastavlja primjena Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama KU-a iz 2013. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su apelanticama sporne naknade isplaćene u skladu s važećim odredbama Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama KU-a. S obzirom na to, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da apelanticama ne pripada pravo na isplatu razlike naknade za ishranu tijekom rada i razlika naknade za korištenje godišnjeg odmora.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
9. Apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantice, u biti, ponavljaju navode koje su isticale tijekom postupka pred redovnim sudovima, a naročito smatraju da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni Kolektivnog ugovora o izmjenama KU-a. U svezi s tim, apelantice tvrde da su se na obračun njihovih potraživanja trebale primijeniti relevantne odredbe KU-a. Naime, apelantice navode da je odredbama članka 3. Kolektivnog ugovora o izmjenama KU-a propisano da će se taj ugovor primjenjivati dvije godine od dana stupanja na snagu, pa kako je primjena tog akta prestala 7. prosinca 2015. godine, smatraju da je njihov tužbeni zahtjev utemeljen. Konačno, apelantice smatraju da im je zbog duljine trajanja postupka, koji je trajao dulje od pet godina, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. U svezi s tim, apelantice navode da je u konkretnom slučaju u pitanju radni spor koji se prema relevantnim zakonskim odredbama smatra hitnim, te traže naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.b)Odgovori na apelaciju
10. Općinski sud i Kantonalni sud su u odgovorima na apelaciju naveli da nisu povrijeđena prava na koja apelantice ukazuju u apelaciji, te su, stoga, predložili da se apelacija odbije kao neutemeljena.
11. Tužena je ukazala na obrazloženje koje su u osporenim odlukama dali redovni sudovi, te je istaknula da su obrazloženja u skladu s pravnim stanovištem Vrhovnog suda. Imajući to u vidu, tužena je predložila da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
12. Kolektivni ugovor o izmjenama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” broj 97/13), kako je objavljen u službenim novinama, u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1.
U Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 23/00 i 50/00) u članku 31., broj "2%" zamjenjuje se brojem "1%". Članak 2.
Članak 32. mijenja se i glasi:
"Službeniku i namješteniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) u visini 50% od prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja rješenja o regresu." Članak 3.
Kolektivni ugovor o izmjenama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH primjenjivat će se dvije godine, a može se produžiti ako se stranke sporazumno dogovore. U slučaju nepotpisivanja produženja Kolektivnog ugovora iz stavka 1. ovog članka, nastavlja se primjena Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, u tekstu koji je bio usvojen prije donošenja ovog ugovora.
13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost i meritum
14. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
a) U odnosu na osporene odluke
16. U svezi s apelacijskim navodima kojima se ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
17. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluke dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, pozivajući se na relevantne odredbe Kolektivnog ugovora o izmjenama KU-a, te na sporazume o nastavku primjene navedenog Kolektivnog ugovora, dovoljno obrazložio zašto tužbeni zahtjev apelantica nije utemeljen (vidi toč. 7. i 8. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka razmatrao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa (vidi npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1652/20 od 4. lipnja 2020. godine, AP-239/21 od 7. travnja 2021. godine i AP-1659/22 od 7. rujna 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantice ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njihovu štetu.
18. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
19. Apelantice smatraju da im je zbog duljine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“. U svezi s tim, Ustavni sud ponavlja da se opravdanost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
20. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja parničnog postupka razmatrati razdoblje od podnošenja tužbe (29. ožujka 2017. godine) do donošenja presude Kantonalnog suda (5. listopada 2022. godine), što ukupno iznosi pet godina i šest mjeseci. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u parnici iz radnih odnosa koji je, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, hitne prirode. Također, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da se ne može zaključiti da su apelantice svojim postupcima doprinijele duljini trajanja postupka.
21. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odlučio o tužbi apelantica u razdoblju nešto duljem od deset mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu trebalo četiri godine i oko sedam mjeseci da odluči o žalbi apelantica protiv prvostupanjske presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža da taj sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio nikakve razloge za takvo prolongiranje u donošenju odluke. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53–66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju nije zadovoljila standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
22. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava apelantica na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
23. S obzirom na odluku u ovom predmetu, te imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine, svoju dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, te odredbe članka 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članka 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelanticama treba isplatiti iznos od po 500,00 KM. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelanticama plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
24. Apelantice ukazuju i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantice kršenje tog prava, u biti, temelje na istim tvrdnjama koje su istaknule u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljene. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo na imovinu apelantica došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak, koji je hitne prirode, trajao pet godina i šest mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom četiri godine i oko sedam mjeseci, a taj sud nije ponudio nikakve razloge za takvo prolongiranje donošenja odluke.
26. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada nisu utemeljeni navodi apelantica da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
27. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman