Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3735/22 (A. H.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Posjed
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3735/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-3735/22, rješavajući apelaciju Alije Hindića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Hindića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 056621 17 Gž od 15. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Hindić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnio je 28. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 056621 22 Rev od 14. jula 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 056621 17 Gž od 15. marta 2022. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1459/22 od 8. juna 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 56 0 P 056621 22 Rev od 14. jula 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je Presuda Kantonalnog suda broj 56 0 P 056621 17 Gž od 15. marta 2022. godine konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 056621 16 P od 28. aprila 2017. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretnini (garaži) bliže označenoj u izreci prvostepene presude, što je JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i trpjeti. Odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da mu apelant preda u posjed spornu garažu slobodu od lica i stvari. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je u pravni prednik tuženog (RO Hidroelektrane na Neretvi) 1990. godine dodijelio apelantu stan na korištenje, koji je apelant kasnije otkupio od tuženog. Takođe je utvrđeno da je apelant, na osnovu usmenog odobrenja tadašnjeg direktora pravnog prednika tuženog, iste godine ušao u posjed garaže u vlasništvu prednika tuženog koja se nalazi u stambenoj zgradi u kojoj mu je dodijeljen stan. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da apelant nema valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na garaži. Međutim ukazano je da je apelant, na osnovu usmenog odobrenja direktora pravnog prednika tuženog, ušao u posjed garaže, te da je od tada koristi i ponaša se kao njen vlasnik, dok ga tuženi, kao vlasnik garaže, u tome nije ometao. Imajući u vidu da je apelant savjestan posjednik sporne garaže duže od 20 godina, Općinski sud je zaključio da su ispunjeni uslovi iz člana 58. Zakona o stvarnim pravima za sticanje prava vlasništva dosjelošću.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 P 056621 17 Gž od 15. marta 2022. godine, uvažena je žalba tuženog, prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornoj garaži, dok je protivtužbeni zahtjev tuženog usvojen i naloženo je apelantu da spornu garažu preda u posjed tuženog.

5. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je ukazao da je sporna garaža u društvenom (državnom) vlasništvu, te da se relevantnom odredbom Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima pravo vlasništva nije moglo steći dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Međutim, kako je ukazao Kantonalni sud, navedene odredbe su izostavljene u Zakonu o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“, broj 37/95), koji je stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine, te u Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“, br. 6/98 i 29/03). Stoga je zaključeno da se u konkretnom slučaju period dosjedanja može računati od 10. oktobra 1995. godine. Dalje je ukazano da je apelant tužbu podnio 15. novembra 2016. godine, kada je u primjeni bio Zakon o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“, br. 66/13 i 100/13). U vezi s tim je Kantonalni sud naveo da se shodno odredbi člana 372. Zakona o stvarnim pravima u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe navedenog zakona jer je postupak započet nakon što je na snagu stupio navedeni zakon. U tom kontekstu, Kantonalni sud je ukazao da je članom 58. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni posjednik stiče dosjelošću vlasništvo ako mu je posjed zakonit i savjestan protekom 10 godina, odnosno ukoliko je posjed samo savjestan protekom 20 godina neprekidnog posjeda.

6. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant u periodu koji se računa za dosjelost, nije imao ni zakonit niti savjestan posjed. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je bez uticaja postojanje usmenog odobrenja tadašnjeg direktora pravnog prednika tuženog da apelant uđe u posjed sporne garaže, jer navedeno odobrenje ne predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva. Stoga je zaključeno da apelantov posjed nije bio zakonit. Kantonalni sud je ukazao da apelantov posjed nije savjestan jer je sve vrijeme znao da garaža nije njegova, odnosno da mu nije dodijeljena na korištenje te da je ne može otkupiti, kao što je otkupio dodijeljeni stan. Pri tome je Kantonalni sud ukazao da savjesnost mora postojati sve vrijeme dosjedanja, te da se časom nastupanja nesavjesnosti prekida dosjedanje. U tom kontekstu je istaknuto da iz utvrđenih činjenica proizlazi da garaža nije bila evidentirana u zemljišnim knjigama, da je tuženi od 2002. godine poduzimao aktivnosti vezane za diobu i uknjižbu imovine njihovog pravnog prednika, te da je predmet diobe i uknjižbe bila i sporna garaža. Ukazano je da iz dokaza provedenih u postupku pred prvostepenim sudom proizlazi da je apelant, kao korisnik garaže, o navedenim aktivnostima tuženog bio upoznat. Pri tome je ukazano da navedenu činjenicu apelant nije osporio tokom parničnog postupka. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da se činjenica da tuženi nije ranije tražio predaju u posjed garaže, ne može tumačiti u prilog apelantove savjesnosti. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću iz člana 58. Zakona o stvarnim pravima, te je, imajući u vidu da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odlučio kao u izreci presude.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant naročito ističe da je spornu garažu koristio na osnovu usmenog odobrenja tadašnjeg direktora prednika tuženog, te da je njegov posjed zakonit i savjestan. S obzirom na to, apelant tvrdi da je proizvoljan zaključak redovnog suda da nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva na osnovu dosjelosti.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud ukazuje da je taj sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, jasno obrazložio da apelantov posjed nije bio zakonit niti savjestan zbog čega nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da usmeno odobrenje za korištenje garaže ne predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na garaži. Osim toga, Kantonalni sud je jasno ukazao da apelantov posjed nije bio savjestan jer je apelant znao da garaža koju koristi nije njegova, te je bio upoznat sa postupcima koje je tuženi vodio povodom uknjižbe njegovog prava vlasništva na spornoj garaži, što apelant tokom postupka nije osporio. Imajući u vidu navedeno, te odredbu člana 58. Zakona o stvarnim pravima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3735/22 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio