Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1443/24
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Arbitraža
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1443/24
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1443/24, rješavajući apelaciju Enise Mujkanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) te člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Enise Mujkanović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 488420 23 Gž 2 od 28. februara 2024. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijela Enisa Mujkanović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 488420 23 Gž 2 od 28. februara 2024. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enisa Mujkanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 5. aprila 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 488420 23 Gž 2 od 28. februara 2024. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 488420 22 P 2 od 5. juna 2023. godine. Apelantica je 27. novembra 2024. godine, 11. decembra 2024. godine i 27. januara 2025. godine dopunjavala apelaciju tako što je dostavljala dodatnu dokumentaciju s ciljem dokazivanja apelacionih navoda. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od Advokatskog društva „Marić & Co“ d.o.o. Sarajevo, koje je zastupalo „Scania BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 19. januara 2026. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku, dok su redovni sudovi dostavili odgovore na apelaciju 21. i 23. januara 2026. godine, pa su ti odgovori 3. juna 2026. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tužilac kao davalac kredita i apelantica kao korisnik kredita su 25. jula 2007. godine zaključili ugovor o kreditu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) kojim je apelantici odobren određeni novčani iznos radi rješavanja stambenog pitanja.
6. Tužilac je 24. oktobra 2012. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelantice zbog duga po osnovu zaključenog spornog ugovora. U odgovoru na tužbu apelantica je izjavila prigovor nenadležnosti Općinskog suda, uz obrazloženje da je članom 8. spornog ugovora dogovoreno da će stranke pokušati spor riješiti mirnim putem, a ako to ne bude moguće, spor će se riješiti pred nadležnim sudom. Također, ukazala je da je ugovorena nadležnost arbitraže.
7. Rješenjem Općinskog suda od 11. marta 2014. godine taj sud se oglasio nenadležnim, ukinuo provedene radnje u postupku i odbacio tužbu. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je utvrdio da su tužilac i apelantica u spornom ugovoru dogovorili da će eventualni spor riješiti putem arbitraže. S obzirom na to da među strankama nije sporna valjanost odredbe o nadležnosti arbitraže, odlučeno je kao u izreci rješenja u smislu odredbe člana 438. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
8. Tužilac je 20. februara 2015. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelantice zbog duga po osnovu zaključenog spornog ugovora. U tužbi je naveo da je apelantica pozvana da pristupi rješavanju spora pred arbitražom 12. februara 2015. godine u Ljubljani (Slovenija), koji poziv je uredno zaprimila, ali se nije pojavila na arbitraži. Stog je tužilac naveo da je bio primoran podnijeti tužbu i riješiti spor pred nadležnim sudom, odnosno da stranke nisu uspjele riješiti spor putem arbitraže. Općinski sud je 16. juna 2016. godine dostavio apelantici tužbu na odgovor. U odgovoru na tužbu od 15. jula 2016. godine apelantica je predložila da se odbije tužbeni zahtjev, te je 30. augusta 2016. godine podnijela protivtužbu.
9. Presudom Općinskog suda od 10. januara 2018. godine usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev, te je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev.
10. Rješenjem Kantonalnog suda od 27. aprila 2022. godine uvažena je apelanticina tužba, prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da su relevantne činjenice ostale neutvrđene budući da vještak finansijske struke nije postupio po nalogu suda, tako da je ostala neutvrđena visina tužbenog zahtjeva.
11. Presudom Općinskog suda od 5. juna 2023. godine obavezana je apelantica da tužiocu na ime duga isplati iznos od 8.074,11 KM zajedno za zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su ništavni sporni ugovor i pripadajući aneks ugovora, te da se tužilac obaveže da joj na ime stjecanja bez osnova i povrata novčanih sredstava na ime ništavnog pravnog posla isplati određeni novčani iznos.
12. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su tokom dokaznog postupka pročitani materijalni dokazi, te da su saslušani apelantica u svojstvu parnične stranke, svjedok i vještak finansijske struke. U vezi s tim, sud je naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza utvrdio da je apelantica bila tužiočeva uposlenica na neodređeno vrijeme. Zatim, utvrđeno je da su apelantica i tužilac zaključili sporni ugovor u visini od 30.677,50 eura radi rješavanja apelanticinog stambenog problema, s rokom otplate od pet godina. Također, utvrđeno je da je ugovorena kamatna stopa od 7,57%, a koja je promjenjiva u skladu s dvanaestomjesečnim EURIBOR-om, a koja je kasnije dodatno definirana aneksom spornog ugovora. U vezi s tim, utvrđeno je da je apelantica vraćala kredit u skladu s amortizacijskim planovima koji su sastavni dio ugovornih dokumenata. Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je apelantici prestao radni odnos kod tužioca na osnovu otkaza ugovora o radu i da mu je do tada uplatila ukupno 53 rate, pa je tužilac tužbenim zahtjevom potraživao dug na ime preostalih sedam rata.
13. Naime, Općinski sud je ukazao da je apelantica u svom iskazu navela da je od tužioca tražila pozajmicu koju je iskoristila za kupovinu stana. U vezi s tim, sud je istakao je da je uvidom u dokument interne politike kreditiranja E.A.R. grupacije, čiji je tužilac član, proizlazi da društva u sastavu te grupacije mogu svojim zaposlenicima davati kredite čija je svrha isključivo dugoročno rješavanje njihovog stambenog pitanja. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 106. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kada ništavan ugovor ispunjava uvjete za punovažnost nekog drugog ugovora, onda će među ugovaračima važiti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u saglasnosti s ciljem koji su ugovarači imali u vidu kada su ugovor zaključili te ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za ništavnost svog ugovora. U vezi s tim, sud je ukazao da je sporni ugovor nazvan ugovorom o kreditu, ali da taj ugovor ima sve zakonske elemente ugovora o zajmu. S obzirom na to da se apelantica obratila tužiocu da joj pozajmi određeni novčani iznos, koji je već iskoristila za kupovinu stana te za koji je vratila 53 rate, Općinski sud je zaključio da je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev za isplatu preostalih sedam rata u iznosu utvrđenom na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. U konačnici, sud je zaključio da apelantica tokom postupka nije dokazala da je sporni ugovor ništavan niti je predložila bilo kakav dokaz o visini zahtjeva na ime stjecanja bez osnova, te je stoga njen protivtužbeni zahtjev neosnovan.
14. Presudom Kantonalnog suda od 28. februara 2024. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude ponovio i prihvatio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda, te je naveo da su tužilac i apelantica potpisali sporni ugovor i da su zaključenjem tog ugovora preuzeli prava i obaveze. U vezi s tim, ukazao je da je novac odobren isključivo za rješavanje apelanticinog stambenog pitanja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu presudu, pa je u obrazloženju naveo potpune, jasne i pravilne zaključke o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva te o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva. U konačnici, sud je ukazao da ostali žalbeni navodi nisu bili od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, pa ih stoga nije posebno ni obrazlagao.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je došlo do povrede člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari).
16. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila u toku postupka, te smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Naročito ističe da nije sklopljen ugovor o zajmu, već ugovor o kreditu, dok tužilac nije imao pravo na davanje kredita jer to mogu samo banke i finansijske organizacije. U vezi s tim, ukazuje da sudovi zanemaruju odredbu člana 1065. ZOO-a u kojoj je propisano ko i pod kojim uvjetima može davati kredite. U vezi s tim, ističe da joj je kredit odobrio, stavljajući se u ulogu banke, tužilac koji je pravno lice koje je registrirano za promet motornim vozilima. Dalje, apelantica osporava visinu tužbenog zahtjeva ukazujući da je utvrđena proizvoljno, te da nalaz vještaka finansijske struke nije sačinjen po uputama suda, objektivno i cjelovito. Također ukazuje da je teret dokazivanja bio na tužiocu, dok je sud stao na stranu tužioca i apelanticu stavio u neravnopravan položaj, a što je dovelo u sumnju i sudsku nepristrasnost. Apelantica ukazuje da drugostepena presuda ne sadrži nijedan navod iz žalbe, odnosno da je Kantonalni sud u presudi naveo samo da je žalba neosnovana bez jasnog obrazloženja. Dalje, apelantica ukazuje da je tužilac dvaput podnio tužbu o istoj pravnoj stvari bez promjene činjenica. U vezi s tim, ističe da je prva tužba odbačena rješenjem Općinskog suda od 11. marta 2013. godine budući da je ugovorena arbitraža. Apelantica tvrdi da je arbitraža zloupotrijebljena kao osnov za ponovno suđenje po istom predmetu, te da je započet sudski spor pod nepromijenjenim okolnostima. Osim toga, ukazuje da je arbitraža provedena jednostrano bez učešća stranaka, te da je arbitražna odluka donesena 13. februara 2015. godine (koju je apelantica dostavila uz dopunu apelacije). Naime, apelantica navodi da navedena arbitraža nema pravnu valjanost, da ne može biti dokaz da je arbitraža provedena i nije urađena prema pravilima arbitraže u Bosni i Hercegovini. U konačnici, apelantica ukazuje da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom toku te da je spor prvi put pokrenut 2012. godine i da je postojala velika neefikasnost suda (apelantica nije tražila naknadu nematerijalne štete).b)Odgovori na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da tokom postupka nisu počinjene povrede prava na koje se apelantica poziva, te je odluka donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava i Evropske konvencije. Također, naveo je da za trajanje drugostepenog postupka postoje opravdani razlozi objektivne prirode.
18. Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena apelanticina prava, te predlaže da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Konverzija
Član 106. Kad ništav ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora, onda će među ugovaračima važiti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u saglasnosti sa ciljem koji su ugovarači imali u vidu kad su ugovor zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za ništavost svog ugovora.
ZAJAM
Pojam
Član 557. stav (1) (1)Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.
Kamata
Član 558. stav (1)
Zajmoprimac se može obavezati da uz glavnicu duguje i kamatu.
UGOVOR O KREDITU
Pojam
Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
XXX – POSTUPAK PRED ARBITRAŽOM
Član 434.
Stranke se mogu sporazumjeti da rješavanje spora povjere arbitraži, osim ako se radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati u smislu člana 3. stav 2. ovog zakona.
Član 438. (1) Ako su stranke za rješavanje određenog spora ugovorile nadležnost arbitraže, sud kojem je podnesena tužba u istom sporu i među istim strankama, na prigovor tuženog oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. (2) Prigovor iz stava 1. ovog člana, tuženi može staviti najkasnije u odgovoru na tužbu.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je došlo do povrede člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari).
23. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju propisano da se nikome ne smije ponovo suditi niti se smije ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kojeg je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da se navedeno konvencijsko načelo primjenjuje samo u krivičnom postupku, odnosno prilikom utvrđivanja „krivične optužbe“ protiv određenog lica. S obzirom na to da je u postupku u kojem su donesene osporene odluke riječ o utvrđivanju apelanticinih građanskih prava i obaveza (parnični postupak na ime povrata duga po spornom ugovoru), Ustavni sud će u konkretnom slučaju apelanticine navode ispitati na osnovu standarda prava na pravično suđenje.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporene odluke
26. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da apelantica ukazuje da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja bio na tužiocu, dok je sud stao na stranu tužioca i apelanticu stavio u neravnopravan položaj, a što je dovelo u sumnju i sudsku nepristrasnost. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da apelantica ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48). U vezi s tim, Ustavni sud uočava da u konkretnom slučaju apelantica povredu navedenog načela vidi u tome što su sudovi na apelanticu prenijeli teret dokazivanja. Međutim, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je apelantica imala mogućnost da predlaže izvođenje dokaza, što je i činila, te je tim dokazima mogla pobijati sve tužiočeve tvrdnje iznesene tokom postupka, te da ne proizlazi da joj je bilo onemogućeno da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na to da činjenica da se sud u konačnici priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo da je narušeno načelo ravnopravnosti stranaka.
27. Dalje, Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
28. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje da je tužilac dvaput podnio tužbu o istoj pravnoj stvari, bez promjene činjenica, odnosno da je sud dvaput odlučivao pod „nepromijenjenim okolnostima“. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prva tužba odbačena jer je apelantica istakla prigovor nenadležnosti suda budući da su tužilac i apelantica u spornom ugovoru ugovorili da će eventualni spor riješiti mirnim putem, te da su ugovorili i arbitražu. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da se Općinski sud pozvao na odredbe člana 438. ZPP-a. Ustavni sud ukazuje da je stavom (1) navedenog člana propisano da ako su stranke za rješavanje određenog spora ugovorile nadležnost arbitraže, sud kojem je podnesena tužba u istom sporu i među istim strankama, na prigovor tuženog oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Također, stavom (2) navedenog člana je propisano da prigovor tuženi može staviti najkasnije u odgovoru na tužbu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon toga pokrenut postupak arbitraže pred arbitrom u Ljubljani (Slovenija), te da je donesena arbitražna odluka od 13. februara 2015. godine. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji osporava pravilnost provedenog arbitražnog postupka (da postupak nije proveden prema pravilima arbitraže, da je odlučivano jednostrano bez učešća stranaka i sl.). Međutim, Ustavni sud istovremeno zapaža da iz navoda tužbe slijedi da je apelantica pozvana da pristupi rješavanju spora pred arbitražom 12. februara 2015. godine u Ljubljani (Slovenija) te da je taj poziv uredno zaprimila, ali da se nije pojavila na arbitraži. U vezi s tim, iz apelacije i dokumentacije uz apelaciju ne proizlazi da je apelantica dokazivala suprotno, odnosno da je vidljivo da je bila zainteresirana da se spor riješi putem arbitraže. Dalje, Ustavni sud uočava da je tužilac podnio drugu tužbu protiv apelantice. Ustavni sud ne primjećuje da je apelantica u odgovoru na tu tužbu izjavljivala prigovor o nenadležnosti u smislu člana 438. stav (2) ZPP-a u tom postupku, niti neki drugi procesni prigovor koji bi mogao imati utjecaj na vođenje novog postupka. Upravo suprotno, apelantica je u odgovoru na tužbu tražila da sud donese meritornu odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, te je nakon toga podnijela i protivtužbu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su odlučili o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Slijedom toga, Ustavni sud te apelanticine navode ocjenjuje neosnovanim.
29. Dalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljne i relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da se apelantica obratila tužiocu da joj pozajmi određeni novčani iznos, koji je iskoristila za kupovinu stana, te je vratila većinu pozajmljenog iznosa (ukupno 53 od 60 ugovorenih rata). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da sporni ugovor, iako je nazvan ugovorom o kreditu, ima sve zakonske elemente ugovora o zajmu. Pri tome, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi obrazložili da sporni ugovor ispunjava uvjete za punovažnost ugovora o zajmu, primjenom pravila o konverziji ugovora u smislu odredbe člana 106. ZOO-a. Stoga, redovni sudovi su obavezali apelanticu da tužiocu vrati preostalih sedam rata. Imajući u vidu navedeno te sadržaj relevantnih odredbi ZOO-a, Ustavni sud u obrazloženjima odluka redovnih sudova ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje u situaciji kada su redovni sudovi utvrđivali da su ispunjene pravne pretpostavke za konverziju jednog ugovora u drugi, te da u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5681/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelanticine navode da drugostepena presuda ne sadrži nijedan navod iz žalbe, odnosno da je Kantonalni sud u presudi naveo samo da je žalba neosnovana bez jasnog obrazloženja, Ustavni sud ukazuje da obaveza sudova nije da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku odnosno u žalbi, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke, što je u konkretnom slučaju i učinjeno (vidi Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, tačka 36. s daljnjim referencama). Osim toga, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu.
30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani. U odnosu na suđenje u razumnom roku
31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
32. Imajući u vidu da je apelantica tužena, Ustavni sud će u odnosu na razumnost dužine trajanja postupka razmatrati period od početka toka parnice, tj. od 16. juna 2016. godine kao dana dostavljanja tužbe na odgovor apelantici, do donošenja presude Kantonalnog suda od 28. februara 2024. godine kao konačne i pravomoćne presude u osporenom postupku. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao sedam godina i oko osam mjeseci, što je relevantan period koji će ispitati Ustavni sud. Također, Ustavni sud zapaža da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da apelantica svojim postupcima nije utjecala na dužinu trajanja postupka.
33. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet jednom vraćen na ponovno suđenje (vidi činjenični dio ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se postupak pred Općinskim sudom vodio ukupno dvije godine i oko sedam mjeseci (prvi put jedna godina i oko šest mjeseci, te drugi put jedna godina i oko jedan mjesec). Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalnom sudu trebalo oko pet godina da odluči o apelanticinim žalbama (prvi put četiri godine i oko tri mjeseca, te drugi put nešto manje od devet mjeseci), dok u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge za navedeni period pasivnosti, već je samo naveo da postoje „opravdani razlozi objektivne prirode“. Imajući u vidu sve navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53−66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete
35. Ustavni sud, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud zapaža da apelantica nije tražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu svega navedenog, utvrđivanje povrede tog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1828/22 od 23. marta 2023. godine, tačka 49, dostupnu na www.ustavnisud.ba, te Evropski sud, Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 38695/13 od 22. oktobra 2019. godine i Kahriman protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 4867/16 od 17. oktobra 2017. godine).
VII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak trajao sedam godina i oko osam mjeseci i u kojem je Kantonalni sud imao evidentan period neaktivnosti u postupanju a da taj sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakvo objektivno prihvatljivo opravdanje za navedeni period pasivnosti u postupanju.
37. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada nisu osnovani apelanticini navodi da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Također, Ustavni sud zaključuje da nije bilo moguće zaključiti da je u postupku prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka.
38. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman