Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2102/26 (Š.O.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2102/26

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-2102/26 , rješavajući zahtjev Š. O. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Š. O. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Š. O. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnijela je 5. juna 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 211103 25 Rev od 10. marta 2026. godine. Apelantica je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odgoditi izvršenje Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 304029 25 I od 4. februara 2026. godine i svih radnji koje se preduzimaju radi izvršenja, uključujući i postupak ispražnjenja i predaje u posjed nekretnine, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 211103 23 P 2 od 19. oktobra 2023. godine stavom I izreke usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i utvrđeno da je ona vlasnik i posjednik nekretnine – parcela i stambeni objekt (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), koje pravo joj je tužena M. P. (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati te trpjeti da se apelantica uknjiži u javnim evidencijama na spornoj nekretnini s dijelom 1/1, uz prethodno brisanje tužene i prednice tužene s vlasničkim i posjedovnim dijelom. Stavom II izreke odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je tužena tražila da joj apelantica preda u posjed spornu nekretninu. Stavom III izreke tužena je obavezana da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je tužena uknjižena kao vlasnica sporne nekretnine s dijelom 1/1. Zatim, sud je ukazao da je apelantica u savjesnom posjedu sporne nekretnine od 1976. godine. Općinski sud je naveo da je tužena 2011. godine apelantici uputila opomenu pred tužbu radi dogovora oko plaćanja naknade za spornu nekretninu. U vezi s tim, sud je naveo da je apelantica kao savjestan posjednik, na osnovu relevantnih odredbi materijalnog prava, dosjelošću stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama.

3. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 211103 23 Gž 2 od 31. jula 2024. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, a protivtužbeni zahtjev tužene usvojen tako što je apelantica obavezana da spornu nekretninu preda tuženoj u posjed. Apelantica je obavezana da tuženoj nadoknadi troškove postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava usvojio apelanticin tužbeni zahtjev jer je rok za dosjelost pogrešno računat od 1976. godine, kada je na snazi bio Opći građanski zakonik. U vezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio da se stjecanje prava vlasništva dosjelošću traži na nekretnini koja nesporno predstavlja gradsko građevinsko zemljište i ima poseban status reguliran Zakonom o građevinskom zemljištu („Službene novine FBiH“ br. 25/03 i 67/05). Kako je sud ukazao, tek donošenjem Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine (koji sadrži izmjene zakonskih propisa u pogledu vlasničkih odnosa u smislu da se na gradskom građevinskom zemljištu može steći privatno vlasništvo) mogu se računati rokovi za dosjelost. Dakle, kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na gradskom građevinskom zemljištu rokovi za dosjelost počinju teći od 16. maja 2003. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ). Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da je apelantica u posjedu postala nesavjesna 18. jula 2011. godine kada joj se tužena obratila opomenom pred tužbu radi ostvarivanja vlasničkih prava, a da je vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću počelo teći 16. maja 2003. godine. Prema zaključku suda, apelantica nije ispunila propisani uvjet od deset odnosno dvadeset godina savjesnog posjeda kao pretpostavke za dosjelost iz člana 32. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno člana 58. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, a u vezi s odredbama ZGZ-a. Također, sud je naveo da apelantica nikada nije tražila promjenu posjedovnog stanja. S druge strane, sud je ukazao da je tužena upisana u javnim evidencijama kao vlasnik nekretnine s dijelom 1/1, pa je na osnovu člana

127. Zakona o stvarnim pravima usvojen protivtužbeni zahtjev.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 211103 25 Rev od 10. marta 2026. godine odbijena je apelanticina revizija, a dopuna revizije odbačena kao neblagovremena. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, te da je pravilna i zakonita odluka u vezi s usvajanjem protivtužbenog zahtjeva. Prema ocjeni suda, apelantica neosnovano pokreće pitanje prava na poštovanje doma. U vezi s tim, sud je ukazao da je apelantica od useljenja znala da to nije njena imovina i da joj je sporna nekretnina data na korištenje isključivo dobrom voljom prednika tužene. Vrhovni sud je istakao da apelantica iz takvog odnosa nije mogla graditi niti crpiti legitimno očekivanje da će na spornoj nekretnini steći pravo vlasništva. Također, sud je ukazao da zakon jamči vlasniku pravo na sudsku zaštitu i tim pravom se tužena koristila podnošenjem protivtužbenog zahtjeva za predaju u posjed sporne nekretnine. Kako je sud ukazao, institut prava na dom na nekretnini u tuđem vlasništvu nije uspostavljen u svrhu za koju je apelantica koristila spornu nekretninu, tj. da na osnovu doborovoljno datog prava korištenja, bez naknade, zasniva pravo vlasništva.

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Obrazlažući navode o povredi ustavnih prava, apelantica je ukazala na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava.

6. U vezi s prijedlogom za donošenje privremene mjere, apelantica je navela da je tužena nadležnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje, te da je Općinski sud donio Rješenje broj 58 0 I 304029 25 I od 4. februara 2026. godine, kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje i određeno da se izvršenje provede radi ispražnjenja i predaje u posjed sporne nekretnine. Apelantica je navela da redovni sudovi nisu proveli odgovarajući test proporcionalnosti između prava vlasništva tužene i prava apelantice na poštovanje doma. Dalje je ukazala da joj je naložena predaja sporne nekretnine u kojoj živi neprekidno od 1976. godine i koja predstavlja njen jedini stvarni i efektivni dom, a koju ona i njena porodica koriste skoro pet decenija kao mjesto privatnog i porodičnog života. Smatra da postoji neposredna opasnost da bi provođenjem izvršenja prije okončanja ustavnosudskog postupka nastupile posljedice koje se naknadno ne bi mogle u potpunosti otkloniti i predstavljale bi nenadoknadivu štetu. Kako je apelantica ukazala, prisilnim iseljenjem bi izgubila dom, a u slučaju da Ustavni sud naknadno usvoji apelaciju, posljedice deložacije, gubitka doma, narušavanja privatnog i porodičnog života te eventualnog premještanja na drugu lokaciju se ne bi mogle u cijelosti popraviti. Apelantica je navela da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, iseljenje lica iz doma predstavlja najintenzivniji oblik miješanja u pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije te da lice koje se suočava s gubitkom doma mora imati mogućnost da nadležni sud ispita proporcionalnost takve mjere.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Razlozi kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud prvenstveno naglašava da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavni sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“, što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-7391/18 od 10. januara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izvršenje pravomoćne presude Kantonalnog suda kojom je apelantica obavezana da spornu nekretninu preda tuženoj u posjed odnosno Rješenja Općinskog suda broj 58 0 I 304029 25 I od 4. februara 2026. godine i svih radnji koje se preduzimaju radi izvršenja, uključujući i postupak ispražnjenja i predaje u posjed sporne nekretnine, mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

12. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica kao argument za donošenje privremene mjere ističe razloge koji se odnose na meritum predmeta, a takvi razlozi ne mogu poslužiti kao osnov za donošenje privremene mjere jer bi se na taj način prejudicirala konačna odluka Ustavnog suda. Osim toga, Ustavni sud dalje zapaža da apelantica zahtjev za privremenu mjeru zasniva na tvrdnji da će iseljenjem iz sporne nekretnine ona i njena porodica ostati bez doma u kojem žive niz godina, te će nastupiti posljedice koje se ne bi mogle u potpunosti otkloniti i predstavljale bi nenadoknadivu štetu.

Međutim, Ustavni sud smatra da ti apelanticini navodi, bez bilo kakvih drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je zaista neophodno donijeti privremenu mjeru, sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljan razlog za uvažavanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na takve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu, što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on reguliran Pravilima Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3941/23 od 28. septembra 2023. godine, tačka 12). Prema tome, Ustavni sud smatra da u argumentaciji koju je apelantica navela nisu ponuđeni relevantni razlozi i dokazi zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije dokazala da su ispunjeni uvjeti iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda za donošenje privremene mjere.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2102/26 (Š.O.) | Sudska praksa | Aktio