Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-191/26 (T.K.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Razvod braka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-191/26

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-191/26, rješavajući apelaciju T. K. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela T.K. protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 169497 25 Mož 3 od 6. januara 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. T. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnijela je 13. januara 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 169497 25 Mož 3 od 6. januara 2026. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovi sud) broj 96 0 P 169497 Mo 3 od 26. septembra 2025. godine. Apelantica je dostavila i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Apelacionom i Osnovnom sudu da u predmetima koji se vode pod br. 96 0 P 169497 25 P i 96 0 P 169497 25 Mo 3 izuzmu iz dokaznog materijala nalaze i mišljenja poimenično navedenih stalnih sudskih vještaka neuropsihijatrije i psihologije.

2. Ustavni sud je odlukom broj AP-191/26 od 16. aprila 2026. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

Uvodne napomene

3. Apelantica je 2024. godine podnijela tužbu za razvod braka protiv M. K. (u daljnjem tekstu: otac). U tom postupku otac je zatražio da sud donese privremenu mjeru kojom bi njihovo zajedničko maloljetno dijete bilo smješteno kod njega do okončanja brakorazvodne parnice. U postupku odlučivanja o privremenoj mjeri izvršeno je neuropsihijatrijsko i psihološko vještačenje stranka te je utvrđeno da apelantica boluje od teške psihičke bolesti zbog koje nije sposobna brinuti o maloljetnom djetetu. Maloljetno dijete je povjereno na staranje ocu do okončanja brakorazvodne parnice. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 P 165538 24 P od 12. decembra 2024. godine primljeno je na znanje da je apelantica povukla tužbu za razvod braka.

4. Nakon toga, otac je 27. januara 2025. godine podnio tužbu protiv apelantice radi razvoda braka. Predmet je registriran pod brojem 96 0 P 169497 25 P. Otac je zatražio donošenje privremene mjere o smještaju maloljetnog djeteta kod njega do okončanja brakorazvodne parnice. Osnovni sud je rješenjem broj 96 0 P 169497 25 Mo od 31. januara 2025. godine odbio prijedlog, uz obrazloženje da privremena mjera iz prethodnog predmeta, u kojem je apelantica povukla tužbu, nikad nije stavljena van snage te nema osnova za donošenje nove privremene mjere. Apelacioni sud je rješenjem broj 96 0 P 169497 25 Mož od 9. aprila 2025. godine ukinuo navedeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak.

Osporena rješenja

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 P 169497 25 Mo 3 od 26. septembra 2025. godine usvojen je očev prijedlog i određena je privremena mjera smještaja i izdržavanja maloljetnog djeteta kod oca do okončanja postupka razvoda braka u kojem je dijete rođeno. U postupku je izvršena nova psiho-dijagnostička eksploracija apelantice i oca. Za apelanticu je utvrđeno da se radi o licu s psihičkim poteškoćama, te je predložen i pregled neuropsihijatra. Za oca je utvrđeno da nema uočenih psiholoških odstupanja. Procjenu je također izvršio i Pododjel za socijalnu zaštitu te je utvrdio da je u interesu maloljetnog djeteta da do okončanja brakorazvodne parnice boravi kod oca. Taj pododjel je preporučio da se apelantici omogući da viđa maloljetno dijete u vanjskoj sredini. Također, izvršen je uvid i u nalaze i mišljenje vještaka iz prethodnog postupka u kojem je apelantica povukla tužbu. Imajući u vidu navedeno te odredbe člana 402. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je donio navedeno rješenje. Pri tome je naglasio da se takvim rješenjem, koje je procesne prirode, ne prejudicira pitanje dodjele roditeljskog prava u glavnom postupku koji se odnosi na razvod braka.

6. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 P 169497 25 Mož 3 od 6. januara 2026. godine odbijen je apelanticin prigovor i prvostepeno rješenje je potvrđeno. Taj sud je naveo da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je u interesu maloljetnog djeteta da do okončanja brakorazvodne parnice bude povjereno ocu, a da apelantica takav zaključak ničim nije dovela u pitanje.

7. Apelantica navodi da joj je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje tih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Apelantica tvrdi da sporni nalazi dvojice vještaka o njenom psihičkom stanju na osnovu kojih je donesena privremena mjera nisu istiniti, da ti vještaci nisu saslušani te da su osporena rješenja donesena s ciljem da se legalizira nezakonito odvajanje maloljetnog djeteta od apelantice. Ona navodi da nikada nije bolovala od dijagnoza koje su navedene u spornim nalazima. Također navodi da je u ovom (kao ni u ranijem postupku koji je vođen po njenoj tužbi i u kojem je povukla tužbu) redovni sud nije na vrijeme obavještavao o preduzetim radnjama o kojima je saznanje dobila iz CMS sistema.

Relevantni propisi

8. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, 94/20 – rješenje Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. st. 1. i 2. (1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugogroditelja. (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

9. Konvencija o pravima djeteta (usvojena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine; „Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori broj 15/90)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na hrvatskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.stav 1.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba) te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U konkretnom slučaju apelantica osporava rješenje Apelacionog suda broj 96 0 P 169497 25 Mož 3 od 6. januara 2026. godine, kojim je odlučeno o žalbi protiv rješenja Općinskog suda kojom je određena privremena mjera smještaja i izdržavanja maloljetnog djeteta kod oca do okončanja postupka razvoda braka u kojem je dijete rođeno. U kontekstu apelacionih navoda o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud, prije svega, treba odgovoriti na pitanje da li se navedeni postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje odnosio na utvrđivanje apelanticinih „građanskih prava“. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, imajući u vidu presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Micallef protiv Malte, u pogledu primjenjivosti garancija iz člana 6. Evropske konvencije na postupke koji se odnose na privremene mjere, prihvatio da će primjenjivost člana 6. zavisiti o tome da li su ispunjeni sljedeći uvjeti: 1) da pravo o kojem se odlučuje i u glavnom postupku i u postupku određivanja privremene mjere treba biti „građansko“ u smislu nezavisnog značenja tog termina prema članu 6. Konvencije i 2) da se kritički razmotri sama priroda privremene mjere, njezin cilj, kao i njezini učinci na pravo koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, tačka 30. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1676/10 od 27. novembra 2010. godine, tač. 30–32, dostupna na www.ustavnisud.ba).

13. Primjenjujući navedene kriterije u konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se, u pogledu prvog kriterija, „glavnim postupkom“ treba smatrati parnični postupak koji je pokrenut radi razvoda braka zaključenog između apelantice i oca a time i trajnog smještaja i povjeravanja maloljetnog djeteta na staranje i odgoj. Dalje, Ustavni sud zapaža da zahtjev koji je otac maloljetnog djeteta kao predlagač istakao u zahtjevu za donošenje mjere osiguranja a koji se u suštini odnosi na privremeno ograničavanje apelanticinog prava na brigu i staranje nad djetetom, spada pod obim „građanskih prava i obaveza“ u smislu člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je u ovom predmetu zadovoljen prvi kriterij testa Micallef. Također, Ustavni sud smatra da se postupak za donošenje mjere osiguranja može smatrati bitnim za djelotvorno ostvarivanje građanskih prava i interesa svih učesnika u postupku zbog osiguranja adekvatne sredine za maloljetno dijete u specifičnim okolnostima kakve su konkretne, do okončanja brakorazvodne parnice, te da je zadovoljen i drugi kriterij navedenog testa. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se na konkretni postupak primjenjuju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-104/22 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su, suprotno apelanticinim tvrdnjama, redovni sudovi svoja odlučenja zasnovali na više nalaza i mišljenja kako vještaka tako i nadležnih institucija koje apelantica ničim nije dovela u pitanje. Ustavni sud ističe da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u vidu imali najbolji interes maloljetnog djeteta kako je to propisano članom 142. Porodičnog zakona i članom 3. Konvencije o pravima djeteta. Pri tom Ustavni sud naglašava da se radi o privremenom povjeravanju maloljetnog djeteta na staranje ocu do okončanja brakorazvodne parnice a ne o trajnom rješenju. Pred toga Ustavni sud zapaža da apelantica ničim nije dokazala da ju je sud neblagovremeno obavještavao o stanju u predmetu s obzirom da je iz dostavljene dokumentacije vidljivo da je njen punomoćnik prisustvovao zakazanim ročištima i ulagao podneske u predmet. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i tokom postupka pred redovnim sudovima, te da su ti sudovi ispitali te navode i jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ovakvi apelanticini navodi ne mogu dovesti u pitanje zaključak Ustavnog suda o tome da osporene odluke nisu proizvoljne. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

16. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na porodični život. U vezi s tim Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama nesumnjivo došlo do miješanja u apelanticino pravo na porodični život. Pored toga Ustavni sud ukazuje da je odredbama Porodičnog zakona i Konvencije o pravima djeteta propisano da se u okolnostima kakve su konkretne odluke donose u skladu sa najboljim interesom djeteta. Kako su redovni sudovi, na osnovu analize dokaza navedenih u prethodnim tačkama ove odluke, u skladu sa odredbama Porodičnog zakona i Konvencije o pravima djeteta, jasno utvrdili da je u ovoj fazi postupka u najboljem interesu djeteta da privremeno bude smješteno kod oca, Ustavni sud smatra da je miješanje bilo zakonito. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelanticino pravo na porodični život imalo legitimni cilj koji se ogleda u obezbjeđivanju najboljeg interesa djeteta, u konkretnom slučaju, privremeno do okončanja brakorazvodne parnice koja teče između apelantice i oca. Osim toga, Ustavni sud smatra da je odlukom o privremenom povjeravanju djeteta ocu uspostavljena pravična ravnoteža između najboljeg interesa djeteta i apelanticinog prava na porodični život. Ustavni sud ističe da je dana preporuka da apelantica viđa maloljetno dijete u vanjskoj sredini. Osim toga radi se o privremenoj odluci do okončanja postupka razvoda braka koja ne prejudicira odluku o povjeravanju maloljetnog djeteta nakon okončanja te parnice. Pri tom Ustavni sud ističe da iz relevantnih propisa i prakse Ustavnog i Evropskog suda proizlazi da u ovakvim slučajevima interes djeteta preteže nad interesom roditelja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1242/22 od 22. juna 2022. godine, tačka 48, dostupna na www.ustavnisud.ba).

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman