Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3280/22 (M. L.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Posjed
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3280/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-3280/22, rješavajući apelaciju Mirjane Leko, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Leko podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 018678 22 Gž od 8. lipnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Leko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Emina Habota odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 19. kolovoza 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 018678 22 Gž od 8. lipnja 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži R. Z. (u daljnjem tekstu: tužena) da joj preda u posjed i slobodno vlasničko-pravno raspolaganje dio nekretnine, pobliže označen u izreci presude, na način da tužena poruši betonski zid i apelantičinu nekretninu dovede u prvobitno stanje.
3. Općinski sud je naveo da apelantica od tužene traži predaju u posjed i slobodno vlasničko-pravno raspolaganje dijela nekretnine koja je u njezinom vlasništvu. Apelantica je tvrdila da je tužena postavljanjem betonskog zida između njihovih zemljišnih nekretnina zauzela dio njezine nekretnine. U svezi s tim, sud je ukazao da je apelantica dokazala prvi od dva uvjeta koji se kumulativno moraju ispuniti da bi uspjela sa tužbenim zahtjevom. Međutim, sud je ukazao da u odnosu na drugi uvjet, propisan odredbom članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, to jeste da li je tužena u posjedu nekretnine čiju predaju u posjed traži apelantica sudu nije ponudila niti jedan dokaz. Sud je ukazao da i apelantičin iskaz dat u svojstvu parnične stranke i iskaz svjedokinje (D. L.) apelantičine kćerke ne ide u prilog tome. Naime, sud je obrazložio da su one navele da je kćerka tužene (I. P.) označila mjesto na kojem će se izgraditi betonski zid, te da ga je u konačnici ona izgradila. Također, sud je naveo da je svjedokinja I. P. kćerka tužene izjavila da su ona i njezina sestra u posjedu cijele nekretnine za čije potrebe je izgrađen betonski zid. Prema tome, sud je ukazao da apelantica nije ponudila niti jedan dokaz da je tužena u posjedu dijela nekretnine čiju predaju tražiti, kao ni da je tužena izgradila betonski zid.
4. Nadalje, sud je naveo da je temeljem nalaza i mišljenja vještaka M. H. utvrdio da je dio apelantičine nekretnine uzurpiran u korist druge susjedne nekretnine koja nije u vlasništvu tužene, a ne predmetnih nekretnina. Vještak je prilikom izrade nalaza i mišljenja koristio stare i nove planove ali i mjerenja na terenu, sadašnje stanje preklapao preko jednih i drugih planova, te je na taj način sačinio nalaz i mišljenje na zadate okolnosti. Činjenica da su druga dva vještaka svoje nalaze iznijeli ili obrazlagali na drugačiji način ne može osporiti ovaj nalaz koji je održiv i koji je u međusobnoj svezi sa ostalim dokazima u spisu. Sud je istaknuo da nije prihvatio prijedlog za dopunu vještačenja kao niti da se vještačenje vrši na okolnost utvrđenja površina koje obje stranke sada koriste bez da se pri tom cijene granice njihovih nekretnina sa svih strana. Takvim postupanjem bi se stekla nerealna slika o tome da li su eventualno površine koje se koriste smanjene izgradnjom spornog zida ili na neki drugi način u odnosu na susjedne nekretnine. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelantica tužbenim zahtjevom traži predaju posjed dijela nekretnine i uklanjanje betonskog zida Općinski sud je zaključio da tužena nije pasivno legitimirana u konkretnom slučaju.
5. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantičina žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda.
6. Kantonalni sud je naveo da je cilj apelantičine tužbe povrat stvari odnosno pozitivna činidba tužene. Na apelantici je teret dokazivanja da se stvar čije se vraćanje traži nalazi u posjedu tužene i to bilo u trenutku podnošenja tužbe ili trenutku zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom. Kantonalni sud je ukazao na odredbe članka 75. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U svezi s tim, sud je ukazao da iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je apelantica po kazivanju susjede saznala da je kćerka tužene krečom označila gdje će se zid graditi. Navedeno je potvrdila i kćerka tužene svojim iskazom, kao i da su ona i sestra u posjedu cijele nekretnine. Prema tome, sud je ukazao da apelantica nije dokazala da se tužena nalazi kako neposrednom posjedu dijela nekretnine tako i u posrednom posjedu. Sama činjenica da je tužena upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine ne znači da se može smatrati njezinim posrednim posjednikom. Pri tome, sud je obrazložio da bi se netko smatrao posrednim posjednikom potrebno je dokazati da neka osoba po nalogu posrednog posjednika faktičnu vlast izvršava što apelantica na okolnosti korištenja nekretnine od tužene nije predložila nikakve dokaze. Zaključio je da apelantica nije dokazala pretpostavku za vlasničkopravnu zaštitu, što je bila dužna dokazati u smislu članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno da se tužena nalazi kako u neposrednom posjedu tako i posrednom posjedu dijelu nekretnine niti da je tužena izgradila betonski zid čije se uklanjanje od tužene traži. Prema tome, Kantonalni sud je istaknuo da je apelantica pravilno odbijena sa tužbenim zahtjevom zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene. Zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene u ovom postupku, sud nije cijenio žalbene navode apelantice koji se odnose na nalaze i mišljenje vještaka geometara jer nisu od utjecaja za odluku.
7. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naime, apelantica tvrdi da je tužena izgradnjom betonskog zida zauzela dio njezine nekretnine. Apelantica smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za vlasničko-pravnu zaštitu propisani člankom 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Nadalje, problematizira postupanje Općinski sud glede cijene nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke iz kojih je razvidno da je sporni dio njezine parcele pripojen parceli tužene. Apelantica problematizira odbijanje prijedloga za dopunu izvršenog vještačenja, te navodi da taj vještak nije postupio po zadatku suda. Naposljetku, apelantica ukazuje da Kantonalni sud nije cijenio njezine žalbene navode. Relevantni propisi
8. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
III - ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA
Članak 43. Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka, ne zastarjeva.
VII - POSJED
1. Opće odredbe Članak 75. Posjed stvari ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed). Posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, kojoj je na osnovu pravnog posla, dala stvar u neposredan posjed (posredan posjed). Posjed prava stvarne služnosti ima osoba koja faktički koristi nekretninu druge osobe u obimu koji odgovara sadržini te služnosti. Posjed prava korištenja tehničkih usluga (električna energija, voda, plin, telefonska linija i sl.) ima osoba koja te usluge neposredno faktički koristi ili to čini preko druge osobe. Više osoba mogu imati posjed iste stvari ili prava (suposjed).
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud ukazuje da je apelantica tvrdila da je tužena postavljanjem betonskog zida između njihovih zemljišnih nekretnina zauzela dio njezine nekretnine, odnosno da je tražila da joj tužena preda u posjed i slobodno vlasničko-pravno raspolaganje dio nekretnine koji je u njezinom vlasništvu. Provođenjem dokaza tijekom postupka Općinski sud je utvrdio da tužena nije u posjedu navedene nekretnine. U svezi s tim, Općinski sud je utvrdio da su kćerke tužene u posjedu njezine nekretnine, kao i da je jedna od njih označila gdje će se praviti betonski zid i da ga je ona u konačnici izgradila na tom mjestu. Posljedično tome Općinski sud je zaključio da na strani tužene nedostaje pasivna legitimacija za vođenje postupka. Glede apelantičinog prijedloga za dopunu vještačenja, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odbio apelantičin prijedlog da se kao dokaz provede dodatno vještačenje po vještaku geodetske struke. Ustavni sud zapaža da je taj sud detaljno obrazložio zbog čega nije prihvatio prijedlog za dopunu vještačenja kao niti da se vještačenje vrši na okolnost utvrđenja površina koje obje stranke sada koriste (vidi činjenični dio ove odluke). Kantonalni sud je prihvatio kao pravilan zaključak Općinskog suda da u postupku nedostaje pasivna legitimacija na strani tužene. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da apelantica nije dokazala pretpostavku za vlasničkopravnu zaštitu, što je bila dužna dokazati u smislu članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Točnije, Kantonalni sud je obrazložio da apelantica nije dokazala da se tužena nalazi kako u neposrednom posjedu tako i posrednom posjedu dijela nekretnine u smislu članka 75. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, niti da je tužena izgradila betonski zid čije se uklanjanje od tužene traži. Zbog navedenog sud je ukazao da nisu od utjecaja apelantičini žalbeni navodi glede nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njezinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu i prava na dom. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njezino pravo na imovinu, odnosno pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, odnosno članka 8. Europske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. U pogledu apelantičinog navoda da joj je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka
13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije eksplicitno navela u svezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantičini navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek u svezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neutemeljeni (vidi, Europski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. svibnja 2008. godine, toč. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. ožujka 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. prosinca 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njenih protokola (vidi, Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u svezi sa uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman