Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2333/26 (D. B.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2333/26

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-2333/26, rješavajući zahtjev Duška Babića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Duška Babića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Duško Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 17. juna 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 036548 25 Kž od 13. marta 2026. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci – Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 036548 25 K-p od 22. septembra 2025. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio da se odloži izvršenje kazne zatvora po navedenim osporenim presudama do okončanja postupka o apelaciji.

2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 036548 25 K-p od 22. septembra 2025. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo primanja mita iz člana 319. stav (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske. Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine kao glavna kazna, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, te novčana kazna u iznosu od 6.000,00 KM kao sporedna kazna, koju je dužan da plati u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Osim toga, apelantu je izrečena mjera bezbjednosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti u trajanju od pet godina od dana pravosnažnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja te mjere. Takođe, od apelanta je oduzeta imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 5.000,00 KM, koju je dužan da uplati u korist budžeta Republike Srpske u roku od petnaest dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Oštećeni je upućen da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku. Određeno je da se apelantu po pravosnažnosti presude imaju vratiti taksativno navedeni privremeno oduzeti predmeti. Apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 200,00 KM. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo dokaze koji su po prijedlogu optužbe i odbrane izvedeni na glavnom pretresu, te je naveo sadržaj završnih riječi optužbe, apelantove odbrane i apelanta. Dalje je Okružni sud interpretirao sadržaj provedenih dokaza, te je ukazao koje odlučne činjenice je utvrdio na osnovu svakog pojedinačno provedenog dokaza. Okružni sud je naveo na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant imao svojstvo službenog lica, te da je od oštećenog zahtijevao mito da u okviru svog službenog ovlašćenja obavi radnju koju bi morao da izvrši. Okružni sud je obrazložio zašto je prihvatio iskaze svjedoka optužbe, odnosno zašto nije prihvatio kao istinit apelantov iskaz. Ukazano je zašto materijalni dokazi odbrane ne mogu dovesti do drugačije odluke suda u datim okolnostima. Istaknuto je da je apelant bio svjestan da je zahtijevanje i primanje mita u vezi sa službenim radnjama zabranjeno, ali da je ipak u dva navrata zahtijevao i primio novac, svjestan da mu se novac daje upravo zbog njegovog službenog postupanja i odluke koju je bio dužan da donese, te da je postupao s ciljem pribavljanja koristi. Stoga je zaključeno da je postupao s direktnim umišljajem. Prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne, Okružni sud je kao olakšavajuću okolnost cijenio apelantovu raniju neosuđivanost, dok je kao otežavajuću okolnost cijenio brojnost i karakter radnji izvršenja te okolnosti pod kojima je djelo učinjeno. Stoga je zaključeno da će se izrečenim kaznama postići svrha generalne i specijalne prevencije.

3. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 036548 25 Kž od 13. marta 2026. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branioca i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi da je izreka prvostepene presude nerazumljiva te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Dalje je obrazloženo da su se u apelantovim radnjama, suprotno žalbenim prigovorima, stekla sva bitna obilježja krivičnog djela za koje je osuđen, te da su bez osnova tvrdnje da se u njegovim radnjama eventualno stiču obilježja krivičnog djela prevare. Vrhovni sud je detaljno obrazložio zašto su neosnovani žalbeni navodi kojima se osporava zakonitost zapisnika o saslušanju svjedoka te autentičnost i zakonitost pribavljanja snimaka nadzornih kamera privrednog lica. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da prvostepeni sud izmjenom činjeničnog opisa djela nije povrijedio objektivni identitet optužbe i presude niti je prekoračena optužba, kako to apelant pogrešno smatra. Takođe je ukazano da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza pravilno zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela za koje je osuđen.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant navodi da se osporene odluke zasnivaju na proizvoljnoj ocjeni dokaza, da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama te da redovni sudovi nisu odgovorili na ključne navode odbrane. Apelant ukazuje da se drugostepena presuda uglavnom svodi na uopštene konstatacije, te da Vrhovni sud nije dao odgovore na više ključnih žalbenih prigovora, odnosno da presuda ne zadovoljava standard „obrazložene odluke“. Dalje ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer redovni sudovi nisu obrazložili koju je to službenu radnju apelant navodno trebao preduzeti. Apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno i selektivno cijenili dokaze te da se nisu izjasnili na ključne prigovore odbrane. Osim toga, posebno naglašava da nije imao mogućnost da djelotvorno ospori iskaz ključnog svjedoka, niti su redovni sudovi s posebnom pažnjom cijenili njegov iskaz, što je dovelo do povrede apelantovog prava na odbranu. Takođe smatra da je prekršen princip jednakosti oružja te da osporene presude sadrže ozbiljne unutrašnje protivrječnosti koje dovode u pitanje logičku održivost zaključaka na kojima je zasnovana osuđujuća presuda.

5. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere, apelant navodi da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te da mu „prijeti“ neposredno upućivanje na izdržavanje izrečene kazne. Smatra da bi njegovo upućivanje na izdržavanje kazne zatvora prije donošenja odluke o apelaciju dovelo do nepopravljivih i teških posljedica za njegov privatni i profesionalni život, a koje se naknadnim usvajanjem apelacije ne bi mogle otkloniti. Ističe da ranije nije osuđivan, da je tokom postupka sarađivao s organima krivičnog gonjenja, te da ne postoje bilo kakve indicije da će pobjeći ili ometati izvršenje kazne. Imajući u vidu ozbiljnost apelacionih navoda te prirodu povrede ustavnih prava, apelant smatra da postoji opravdana potreba za donošenjem privremene mjere do donošenja odluke o apelaciji.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na sopstvenu inicijativu ili na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, da odredi svaku privremenu mjeru za koju smatra da treba da je donese u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud naglašava da je sloboda i bezbjednost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štite Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes lica koje se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

10. U konkretnom slučaju apelant od Ustavnog suda traži da donese privremenu mjeru o odlaganju izvršenja sudske odluke koja je predmet apelacije. U vezi s tim, Ustavni sud prvo zapaža da apelant nije ukazao da postoji uputni akt za izdržavanje izrečene kazne zatvora. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere, već smatra da su njegovi navodi o kršenju ustavnih i konvencijskih prava dovoljan osnov i razlog za njeno donošenje, te da je ukazao na razloge koji se zapravo tiču merituma predmeta o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje o apelaciji. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-4705/25 od 11. maja 2026. godine, tačka 13, dostupna na www.ustavniud.ba). Stoga Ustavni sud smatra da apelant u datim okolnostima nije dokazao da su ispunjeni uslovi iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda za donošenje privremene mjere.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2333/26 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio