Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-769/24 (A. H. i drugi)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-769/24

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-769/24, rješavajući apelacije Amira Hašimovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija koju je podnio Nermin Zečević i djelimično se usvajaju apelacije koje su podnijeli Amir Hašimović i Emir Kapo. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupcima koji su okončani presudama Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 Rs 630439 19 Rsž od 31. januara 2024. godine i 65 0 Rs 631621 20 Gž od 7. marta 2024. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke Nerminu Zečeviću isplati iznos od 650,00 KM, a Amiru Hašimoviću i Emiru Kapi iznos od po 800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neosnovane apelacije koje su podnijeli Amir Hašimović, Emir Kapo, Nebojša Savić i Vladimir Ribić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 631621 20 Gž od 7. marta 2024. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

AP-769/24

1. Amir Hašimović iz Visokog, Emir Kapo iz Sarajeva i Nermin Zečević iz Fojnice (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant ili zajedno: apelanti), koje zastupa Nejla Ahmetspahić, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 23. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnih postupaka koji su se u vrijeme podnošenja apelacije vodili pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod br. 65 0 Rs 631621 20 Gž i 65 0 Rs 630439 19 Rsž.

2. Prvoapelant, drugoapelant te Nebojša Savić iz Nevesinja i Vladimir Ribić iz Travnika (u daljnjem tekstu: četvrtoapelant, petoapelant ili zajedno: apelanti), posredstvom punomoćnika Enesa Džafića, advokata iz Sarajeva, 17. maja 2024. godine dopunili su apelaciju tako što su dostavili i osporili Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 631621 20 Gž od 7. marta 2024. godine.

3. Općinski sud i tužena su 19. i 25. marta 2026. godine obavijestili Ustavni sud da je Kantonalni sud donio odluku o žalbi koju je podnio trećeapelant protiv prvostepene presude, odnosno da je taj sud donio Presudu broj 65 0 Rs 630439 19 Rsž od 31. januara 2024. godine. Također, Općinski sud je naveo da je i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) rješenjem od 7. maja 2024. godine reviziju koju je izjavio trećeapelant protiv navedene presude Kantonalnog suda odbacio kao nedopuštenu. AP-3529/24

4. Prvoapelant, drugoapelant, četvrtoapelant i petoapelant, posredstvom punomoćnika Enesa Džafića, advokata iz Sarajeva, podnijeli su 23. augusta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 631621 24 Rev od 1. jula 2024. godine, te protiv odluke Kantonalnog suda navedene u tački 2. ove odluke.

5. Imajući u vidu da je navedenim rješenjima Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena te da ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da su navedene presude Kantonalnog suda konačne odluke u konkretnim postupcima. II.Postupak pred Ustavnim sudom

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-769/24.

7. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 16. marta do 8. juna 2026. godine od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, Federalne uprave policije (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

8. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 1. aprila odnosno 23. juna 2026. godine dostavljeni apelantovim punomoćnicima na izjašnjenje. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

10. Prvoapelant, drugoapelant, četvrtoapelant i petoapelant su 2. marta 2017. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Predmet je zaveden pod brojem 65 0 Rs 631621 17 Rs.

11. Trećeapelant je 23. februara 2017. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Predmet je zaveden pod brojem 65 0 Rs 630439 17 Rs.

12. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 631621 17 Rs od 27. decembra 2019. godine tuženoj je, između ostalog, naloženo da prvoapelantu, drugoapelantu, četvrtoapelantu i petoapelantu na ime razlike naknade za minuli rad za određeni period isplati određene novčane iznose, te da im kod nadležnog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati pripadajuće doprinose, sve preciznije navedeno u izreci presude.

13. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je odredbom člana 5. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti) propisano da se obračun minulog radnog staža vrši u visini od 0,5% za svaku započetu godinu penzijskog staža. Dalje je naveo da je članom 7. Zakona o plaćama policijskih službenika u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama policijskih službenika) propisano da se plaća policijskog službenika veže uz njegov čin. Također je naveo da sastavni dio plaće policijskog službenika čini osnovna plaća iz člana 6. stav (1) navedenog zakona, dodatak na plaću iz člana 10. tog zakona, te naknada za prekovremeni rad, rad u neradnim danima, noćni rad i rad u danima državnih praznika iz člana 16. navedenog zakona. Imajući u vidu da je tužena navedenim apelantima obračunavala minuli rad u umanjenom iznosu, sud je usvojio njihov tužbeni zahtjev u skladu s odredbom člana 104. Zakona o policijskim službenicima Federacije Bosne i Hercegovine i članom 5. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti. Imajući u vidu navedeno, sud je obrazložio da je osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim su navedeni apelanti tražili uplatu razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

14. Protiv prvostepene presude tužena je podnijela žalbu. Prvoapelant, drugoapelant, četvrtoapelant i petoapelant su 2. februara 2020. godine dostavili odgovor na žalbu, te je predmet dostavljen Kantonalnom sudu radi odlučivanja u drugom stepenu.

15. Presudom Kantonalnog suda od 7. marta 2024. godine, u dijelu koji apelanti osporavaju apelacijom, žalba tužene je uvažena, a prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata da im tužena isplati razliku plaće na ime minulog rada za određeni period i u određenom novčanom iznosu, te da im uplati pripadajuće doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, sve preciznije navedeno u izreci presude.

16. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da se osnovna plaća apelanata kao policijskih službenika računa tako što se utvrđena osnovica za obračun plaće množi s koeficijentom platnog razreda. Dalje je istakao da se na takvu utvrđenu plaću obračunava naknada za minuli rad u smislu odredbi člana 6. stav (1) i člana 7. stav (3) Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika. Zatim je naveo da apelanti odredbe čl. 6. i 7. navedenog zakona tumače na način da se minuli rad ima obračunavati i na dodatke na plaću (naknade za prekovremeni rad, rad u neradnim danima, u danima državnih praznika te za noćni rad). Međutim, sud je obrazložio da bi to značilo da se njihova plaća po osnovu minulog rada povećava dvaput, i to prvi put prilikom obračuna osnovne plaće, a drugi put prilikom obračuna uvećanja plaće (a ne naknada plaće) za prekovremeni rad, rad u neradnim danima, noćni rad i rad u danima državnih praznika. U vezi s tim, obrazložio je da je takav stav zauzeo Vrhovni sud u Presudi broj 65 0 Rs 630209 23 Rev od 30. maja 2023. godine. Osim toga, sud je obrazložio da je plaća policijskih službenika, odnosno da je metodologija obračuna plaća dogovorena i odredbama čl. 34. i 35. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova, da je određeno da se osnovna plaća utvrđuje množenjem koeficijenta i osnovice za obračun plaće, te da se takva osnovna plaća uvećava za 0,5% za svaku godinu efektivnog radnog staža zaposlenog, pri čemu ukupno povećanje ne može biti veće od 20%. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da zahtjev apelanata za isplatu uvećanja plaće za minuli rad nema osnova u materijalnom pravu, te je donio odluku kao u izreci presude.

17. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 630439 17 Rs od 5. juna 2019. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev trećeapelanta na način preciznije naveden u izreci presude. Protiv prvostepene presude trećeapelant je 24. juna 2019. godine podnio žalbu. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 630439 19 Rsž od 31. januara 2024. godine trećeapelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, prvoapelant, drugoapelant, četvrtoapelant i petoapelant ukazuju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Prvoapelant, drugoapelant, četvrtoapelant i petoapelant, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili u toku postupka, te smatraju da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio relevantni propis. Smatraju da im je pogrešno obračunat minuli rad jer ga je trebalo obračunati tek nakon što se na osnovnu plaću dodaju i dodaci koji se odnose na naknade za prekovremeni rad, rad u neradnim danima, noćni rad i rad u danima državnih praznika. Osim toga, ukazuju da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo pravne sigurnosti jer je Kantonalni sud donio odluku suprotnu presudama Općinskog suda u predmetima br. 65 0 Rs 344388 13 Rs, 65 0 Rs 345211 13 Rs i 65 0 Rs 344394 13 Rs. Osim toga, prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je zbog dužine trajanja navedenih postupaka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, zbog čega traže naknadu nematerijalne štete u novčanom iznosu od 1.000,00 KM. b)Odgovori na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata na koja se u apelacijama pozivaju, te da se postupak vodio u skladu sa zakonom. Osim toga, ukazao je da sudije na građanskom referatu imaju velik broj predmeta koji se rješavaju prema Programu rješavanja predmeta, tj. prema starosti inicijalnog akta. U vezi s tim, naveo je da bi postupanje u predmetima suprotno poštovanju starosti inicijalnog akta dovelo do povrede prava na jednakost podnosilaca žalbe jer bi se u tom slučaju rješavali predmeti koji su kasnije zaprimljeni po žalbi.

20. Općinski sud je naveo hronologiju konkretnih postupaka, te smatra da u toku postupka nisu povrijeđena prava apelanata na koja se u apelacijama pozivaju. Općinski sud je predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane.

21. Tužena je navela tok postupaka, preciznije navedenih u činjeničnom dijelu ove odluke. Smatra da u toku postupka nisu povrijeđena prava apelanata na koja se u apelacijama pozivaju, te da dužina trajanja postupka ne prelazi granice „razumnog roka“. Tužena predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane. V.Relevantni propisi

22. Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 6. st. (1) i (2)

Osnovnu plaću policijskog službenika određuje osnovica iz člana 8. ovog zakona pomnožena sa koeficijentom platnog razreda iz člana 9. ovog zakona i iznos povećanja ostvaren po osnovu radnog staža iz člana 7. stav 3. ovog zakona.

Osnovna plaća obračunava se i iskazuje mjesečno za puno radno vrijeme, prema radnom mjestu i odgovarajućem platnom razredu. Član 7.

Plaća policijskog službenika veže se uz njegov čin. Sastavni dio plaće policijskog službenika čini osnovna plaća iz člana 6. stav 1. ovog zakona, dodatak na plaću iz člana 10. ovog zakona i naknada za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika iz člana 16. ovog zakona.

Plaća iz stava 2. ovog člana se povećava za 0,5 % za svaku punu godinu radnog staža, s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20 %.

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost i meritum

24. Ustavni sud zapaža da apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

25. Apelanti smatraju da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, prvoapelant, drugoapelant, četvrtoapelant i petoapelant ukazuju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je zbog dužine trajanja navedenih postupaka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. a)Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporenu odluku

28. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na osporenu odluku odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

29. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na pravni stav Vrhovnog suda u odnosu na sporno pravno pitanje, obrazložio da je pogrešno tumačenje apelanata da se na minuli rad imaju obračunati i dodaci na plaću (naknade za prekovremeni rad, rad u neradnim danima, u danima državnih praznika te za noćni rad) jer bi se u tom slučaju naknada za minuli rad povećala dvaput (vidi činjenični dio ove odluke). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka razmatrao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih prava (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-271/22 od 6. aprila 2022. godine i AP-1191/23 od 11. jula 2024. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s navodima apelanata o kršenju načela pravne sigurnosti Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ukazao da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. To načelo će biti povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1076/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u postupku koji su pokrenuli prvoapelant, drugoapelant, četvrtoapelant i petoapelant konačna odluka presuda Kantonalnog suda, te da se navedeni apelanti pozivaju na različitu praksu ukazujući na presude Općinskog suda. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud te navode smatra neosnovanim jer se ne radi o odluci istog suda, odnosno apelanti se pozivaju na odluke suda niže instance (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2538/20 od 23. februara 2022. godine, tačka 34). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena u skladu s pravnim shvatanjem Vrhovnog suda, odnosno odlukama Ustavnog suda. Osim toga, apelanti ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu.

30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi prvoapelanta, drugoapelanta, četvrtoapelanta i petoapelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani. U odnosu na suđenje u razumnom roku

31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

32. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja parničnih postupaka razmatrati period od podnošenja tužbi do donošenja presuda Kantonalnog suda kao konačnih odluka u konkretnim postupcima. Ustavni sud zapaža da je postupak u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanta trajao od 2. marta 2017. do 7. marta 2024. godine, tj. sedam godina, odnosno da je u odnosu na trećeapelanta trajao od 23. februara 2017. do 31. januara 2024. tj. šest godina i jedanaest mjeseci.

33. Dalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnim predmetima radi o parničnom postupku iz oblasti radnog odnosa, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode. Također, Ustavni sud zapaža da se nije radilo o složenim predmetima, te da apelanti svojim postupcima nisu utjecali na dužinu trajanja postupaka.

34. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinskom sudu bio potreban period od dvije godine i devet mjeseci, odnosno dvije godine i približno četiri mjeseca nakon podnošenja tužbi da donese prvostepene presude. Imajući u vidu da se pred prvostepenim sudom provodi dokazni postupak s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja relevantnog za donošenje odluke, Ustavni sud navedenu dužinu trajanja postupaka pred prvostepenim sudom može smatrati prihvatljivom. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu bio potreban period duži od četiri godine da u konkretnim predmetima donese odluku po žalbama. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog suda, treba da traje kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je na ukupnu dužinu postupaka u odlučujućoj mjeri utjecalo neefikasno postupanje Kantonalnog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo da sudije na građanskom referatu imaju velik broj predmeta koji se rješavaju prema Programu rješavanja predmeta, tj. prema starosti inicijalnog akta. Međutim, imajući u vidu navedeno te činjenicu da se u konkretnim slučajevima radilo o postupcima koji su po zakonu hitne prirode i da se nije radilo o složenim predmetima, Ustavni sud navedene razloge ne može prihvatiti opravdanim. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53−66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupaka u konkretnim slučajevima nije zadovoljila standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima postoji kršenje prava prvoapelanta, drugoapelanta i trećeapelanta na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete

36. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32−34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prvoapelantu i drugoapelantu treba isplatiti iznos od po 800,00 KM, a trećeapelantu iznos od 650,00 KM. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostala prava

37. U vezi s navodima apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije koje apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja pravnih lijekova propisanih zakonom. Činjenica da korištenje pravnih lijekova nije rezultiralo odlukama kojima bi ti apelanti bili zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efektivnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Stoga su i ti navodi neosnovani.

38. Apelanti ukazuju i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o povredi tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

39. Prvoapelant, drugoapelant, četvrtoapelant i petoapelant su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske , odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da navedeni apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće ni razmatrati. VII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su postupci trajali sedam godina, odnosno šest godina i jedanaest mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom duže od četiri godine, a taj sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljive razloge za tako dug period prolongiranja donošenja drugostepene odluke u konkretnim slučajevima.

41. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je Kantonalni sud postupio proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

42. Nema povrede ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada su apelanti imali mogućnost i koristili zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njihovim uspjehom u postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.

43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-769/24 (A. H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio