Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4082/22 (E. A. i drugi)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Protek roka
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4082/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4082/22, rješavajući apelaciju Enesa Aljića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enesa Aljića, Samila Dobrića, Mehmeda Alekića, Hilme Tutnjića, Osmana Sinanovića, Majida Musića, Sadeta Alića, Sulje Pijadžera, Halila Alića, Mustafe Sibala, Nermina Alajmovića, Safića Ćosića, Vahida Alagića, Sakiba Alagića, Arifa Hodžića, Šabana Spreče, Derviša Bajramovića, Šerifa Hidića, Huse Isakovića, Nedžada Hasanovića, Edina Šahmana, Fadila Šahmana, Sadika Šahmana, Mine Šahman, Osmana Šahmana, Fikreta Bjelobrkovića, Vehida Delića, Ejuba Šahmana, Azemina Bjelobrkovića, Jasmina Bjelobrkovića, Redže Čajića, Muhameda Čajića, Halida Čajića, Mevludina Mešića, Mustafe Hasanića, Memiša Jusupovića i Sejide Kobilica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 510920 22 Rev od 5. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aziza Pašića, Šefke Bečulić, Behare Sokolović, Advije Velagić, Jusufa Menzilovića, Semina Čane, Envera Čane, Hazima Dervišića, Osmana Rihića, Adila Šahmana, Azize Bradarić, Adile Isić, Senade Šahman i Isaka Murice podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 510920 17 Gž od 26. januara 2022. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Enes Aljić iz Zenice i drugi, ukupno 51 apelant čija imena su navedena u stavu I i II dispozitiva ove odluke, (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnijeli su 31. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 510920 22 Rev od 5. jula 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 510920 15 P od 27. marta 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se obavežu Federacija Bosne i Hercegovine i Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: tužene) da apelantima solidarno isplate određene novčane iznose. Apelanti su tužbenim zahtjevom tražili isplatu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, slobode i prava ličnosti usljed neosnovanog lišenja slobode, za pretrpljene fizičke bolove, kao i za pretrpljeni strah, sve bliže označeno u izreci presude.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da su apelanti tužbu podnijeli radi naknade nematerijalne štete jer su za vrijeme trajanja ratnih zbivanja na teritoriji države Bosne i Hercegovine bili lišeni slobode bez valjanog pravnog osnova, odnosno zatočeni u logorima, radi čega smatraju da im, shodno relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pripada pravo na novčanu naknadu. Nadalje, Općinski sud je naveo da su apelanti saslušani na ročištu za glavnu raspravu, te da su na ročištu provedeni dokazi čitanjem i uvidom u uvjerenja Saveza logoraša BiH i/ili potvrde Međunarodnog komiteta crvenog krsta za svakog apelanta ponaosob, u kojima je navedeno koliko vremena su apelanti proveli u logorima. Međutim, Općinski sud je naveo da je prihvatio prigovor zastare koji su istakle tužene, jer se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 377. ZOO kojim je propisana zastara potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom, jer se taj rok primjenjuje samo ako je pravosnažnom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti izvršioca. Pri tome je ukazao da se navedena odredba može primijeniti samo u odnosu na štetnika koji odgovara po osnovu krivice, a ne u odnosu na državu i entitet kao pravno lice. Naime, Općinski sud je obrazložio da u ovom slučaju ne postoji pravosnažna presuda krivičnog suda, domaćeg ili međunarodnog, kojom je utvrđeno da su pripadnici Vojske Federacije BiH počinili djelo ratnog zločina, u čijem izvršenju je nanesena nematerijalna šteta apelantima. Prema tome, ukazao je da se rok zastarjelosti propisan članom 377. ZOO može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, i samo prema počinitelju krivičnog djela, a ne prema trećem licu koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog počinitelja krivičnog djela. U vezi s tim je obrazloženo da se rokovi propisani članom 377. ZOO primjenjuju samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovara po principu subjektivne odgovornosti, a ne prema trećoj osobi koja za štetu odgovara umjesto stvarnog počinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti. Pri tome, Općinski sud je ukazao da je ovakav stav zauzeo i Ustavni sud u odlukama br.AP-4128/10 od 28. marta 2014. godine i AP-4264/11 od 17. septembra 2014. godine. Najzad, Općinski sud je ukazao da u ovom slučaju rok zastare počinje teći od 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje, a tužba tom sudu je podnesena 16. juna 2015. godine, što znači protekom roka predviđenog članom 376. st. 1. i 2. ZOO, tako da je taj sud prihvatio prigovor zastare potraživanja kao osnovan i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 510920 17 Gž od 26. januara 2022. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju odluke ponovio činjenična utvrđenja te podržao stav prvostepenog suda da je potraživanje apelanta zastarjelo. U vezi s tim je obrazložio da apelanti traže naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova te je ukazao na odredbu člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Navedeno je da je tim odredbama propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva „za 3 godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok) a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za 5 godina od kada je šteta nastala (objektivni rok)“. Osim toga Kantonalni sud je ponovio da se, suprotno navodima apelanata, privilegovani rok iz člana 377. ZOO primjenjuje samo prema učiniocu krivičnog djela a ne i prema pravnom licu.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 510920 22 Rev od 5. jula 2022. godine odbačena je kao nedopuštena revizija Aziza Pašića i ostalih (ukupno 14 apelanata navedenih u stavu II dispozitiva ove odluke) izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 510920 17 Gž od 26. januara 2022. godine. Također, tom presudom je odbijena kao neosnovana revizija Enesa Aljića i ostalih (ukupno 37 apelanata navedenih u stavu I dispozitiva ove odluke) izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude 14 apelanata ne prelazi vrijednosni kriterij od 30.000,00 KM, predviđen odredbom člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku, zbog čega je nedopuštena. Dalje, Vrhovni sud je, u odnosu na dio presude kojim je reviziju 37 apelanata odbio kao neosnovanu, prihvatio kao pravilan stav nižestepenih sudova da nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO. Naime, obrazloženo je da po odluci Ustavnog suda (Odluka broj AP-2829/15 od 16. februara 2016. godine) proizlazi da se privilegovani rok zastarjelosti iz člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela koji je pravomoćnom presudom krivičnog suda proglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema onom trećem licu koje inače odgovara za štetu umjesto neposrednog učinitelja krivičnog djela. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da se u odnosu na tužene nije mogao primijeniti privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO, već zastarni rok iz člana 376. ZOO kojim je propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je navedena šteta za apelante nastala u periodu od 1992. do 1996. godine, od kada su apelanti znali i za štetu i za učinitelja (u najpovoljnijoj situaciji od prestanka neposredne ratne opasnosti, tj. od 23. decembra 1996. godine), a tužba za naknadu štete protiv tuženih je podnesena 16. juna 2015. godine. Prema tome, obrazložio je da je tužba podnesena po proteku i subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. ZOO, uslijed čega je apelantima prestalo pravo da u sudskom postupku od tuženih potražuju naknadu štete.

7. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Također navode da je u postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana I Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, navode da je u postupku pogrešno i arbitrarno primijenjen član 376. ZOO, te da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 377. ZOO. Također, apelanti ukazuju da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP i odbacio reviziju u odnosu na pojedine apelante, kao i da je trebao da primjeni odredbu člana 200. ZOO.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) točka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:c)protekao je rok za podnošenje apelacije (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Protek roka – u odnosu na 14 apelanata poimenično navedenih u dispozitivu odluke

9. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. U konkretnom slučaju 14 apelanata je protiv presude Kantonalnog suda od 26. januara 2022. godine izjavilo reviziju, koja je presudom Vrhovnog suda od 5. jula 2022. godine odbačena kao nedopuštena. Stoga, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u odnosu na te apelante presuda Kantonalnog suda od 26. januara 2022. godine.

10. S obzirom na to da je o reviziji 14 apelanata odlučeno presudom Vrhovnog suda od 5. jula 2022. godine, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude. Podrazumijeva se da su ti apelanti drugostepenu presudu primili prije datuma kad je donesena odluka o reviziji. Pošto je apelacija Ustavnom sudu podnesena 31. oktobra 2022. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok od 60 dana za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1403/24 od 27. marta 2026. godine, tačka 17.).

11. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija, u odnosu na 14 apelanata poimenično navedenih u stavu II dispozitiva ove odluke, podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su ovi apelanti primili osporenu presudu Kantonalnog suda. Dopustivost prima facie – u odnosu na 37 apelanata poimenično navedenih u dispozitivu odluke

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, a takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja apelacijom, a koje se odnosi na primjenu odredbi člana 377. ZOO, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4288/11 od 9. decembra 2014. godine, odluke o dopustivosti br. AP-3607/20 od 10. novembra 2020. godine, AP-4324/20 od 22. decembra 2020. godine i AP-4432/21 od 9. marta 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

15. Naime Ustavni sud je u navedenoj odluci (ibid AP-4288/11 točka 25. i 26. uz ukazivanje na vlastitu praksu u drugom predmetu kao i na praksu Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja) istakao da „nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u vezi sa primjenom člana 377. ZOO - da se citirana odredba može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO“. Osim toga Ustavni sud je u toj odluci između ostalog ukazao i na stav Evropskog suda u predmetu Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine (aplikacija broj 44252/10, st. 31-37). Evropski sud je u tom predmetu, u kontekstu prava na pristup sudu „naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji je identičan onom iz ZOO, uključujući i član 377. ZOO), što bi, prema stavu Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka“. Dalje je Ustavni sud u navedenoj odluci (ibid tač.30 do 34.) , cijeneći odredbe člana 376. ZOO u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih naroda, kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava; istakao „Po mišljenju Ustavnog suda, ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav

2. ZOO pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani vremenski periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnova za podnošenje ove vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima“. S obzirom da dana obrazloženja osporenih odluka u cjelosti korespondiraju sa naprijed navedenim stavovima, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u datom obrazloženju redovnih sudova da su potraživanja apelanata zastarjela. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Apelanti su se pozvali i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje su, iako to nisu eksplicitno naveli doveli u vezu sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine , presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

17. Pored toga, apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Što se tiče navoda o zabrani diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da ta odredba proširuje obim zaštite od diskriminacije u odnosu na „bilo koje pravo utvrđeno zakonom“. Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, odnosno u vezi uživanja prava utvrđenih zakonom, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1604/22 od 27. marta 2026. godine, tačka 16.).

18. Apelanti su se pozvali i na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se osporene odluke, donesene u parničnom postupku za naknadu štete, ne mogu dovesti u vezu sa garancijama navedenog prava, tako da apelanti ne mogu tvrditi da su „žrtva“ kršenja tog prava (vidi mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-534/26 od 14. maja 2026. godine, tačka 11.).

19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4082/22 (E. A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio