Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2470/26 (S.R.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ugovor o poklonu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2470/26
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-2470/26, rješavajući apelaciju S. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. R. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 075706 26 Rev 2 od 26. marta 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Amir Omanović advokat iz Cazina, podnio je 29. juna 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 075706 26 Rev 2 od 26. marta 2026. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Cazinu da privremeno odgodi izvršenje presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 075706 25 Gž 3 od 27. novembra 2025. godine, potvrđene presudom Vrhovnog suda 20 0 P 075706 26 Rev 2 od 26. marta 2026. godine, u dijelu kojim je naloženo brisanje prava upisa suvlasnišva apelanta izvršenog na osnovu Ugovora o darovanju od 3. februara 2004. godine“ do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 9. septembra 2024. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (I. R.) kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonit upis prava suvlasništva u apelantovu korist u dijelu ½ na nekretnini pobliže opisanoj u izreci presude, te da se naloži Zemljišno-knjižnom uredu da izvrši brisanje upisa navedenog prava suvlasništva koje je izvršeno na osnovu Ugovora o darovanju od 3. februara 2004. godine i vraćanje zemljišnoknjižnog stanja koje je bilo prije navedenog upisa.
3. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 17. februara 2025. godine tužiteljeva žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Presudom Vrhovnog suda od 5. avgusta 2025. godine tužiteljeva revizija je djelimično usvojena, drugostepena presuda je ukinuta u dijelu kojim je odlučeno o odbijanju zahtjeva za brisanje upisa prava suvlasništva i vraćanja zemljišnoknjižnog stanja koje je bilo prije apelantovog upisa, te je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu tužiteljeva revizija odbijena (utvrđenje nezakonitosti upisa prava suvlasništva).
5. U ponovnom postupku, presudom Kantonalnog suda od 27. novembra 2025. godine tužiteljeva žalba je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena na način da je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu da u zemljišno-knjižnom ulošku izvrši brisanje upisa apelantovog prava suvlasništva na osnovu navedenog ugovora o darovanju i da vrati zemljišnoknjižno stanje koje je bilo prije navedenog upisa.
6. Presudom Vrhovnog suda od 26. marta 2026. godine odbijena je apelantova revizija.
7. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant sa R. N. (otac stranaka) zaključio Ugovor o darovanju od 3. februara 2004. godine, kojim je R. N. spornu nekretninu darovao apelantu. Zatim, utvrđeno je da taj ugovor nije proveden predajom u posjed, niti je mogao biti upisan u zemljišnu knjigu, jer je apelant imao samo prepis izvornika ugovora, a ne original ugovora. Takođe, utvrđeno je da je nakon smrti darovatelja 2011. godine, apelant podnio zahtjev za uknjižbu na osnovu istog prepisa izvornika, na osnovu kojeg je Zemljišno-knjižni ured 23. decembra 2020. godine dozvolio uknjižbu. Vrhovni sud je ukazao je da u skladu sa odredbom člana 42. Zakona o zemljišnim knjigama zemljišnoknjižni referent je dužan kod provjere zahtjeva za upis utvrditi da li je podnositelj zahtjeva priložio potrebne dokumente u propisanoj formi i da li su dokumenti identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi. U vezi s tim, naveo da je u postupku utvrđeno da je upis apelantovog prava suvlasništva izvršen na osnovu darovnog ugovora koji nije imao propisanu formu iz člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, koji je važio u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a koji je propisivao ovjeru kod nadležnog suda, a ako ne ispunjava tu formu takav ugovor nema pravno dejstvo. S obzirom na to apelant nije dokazao da sporni ugovor ispunjava formu ovjerenog ugovora po naprijed navedenoj normi, odnosno nije sadržavao veliki pečat koji dokazuje ispunjenje forme ovjere ugovora o darovanja po tada važećim propisima, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da upis koji je izvršen na osnovu prepisa izvornika ugovora, tj. nevaljanog pravnog posla, predstavlja osnov za brisanje takvog upisa.
8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje, stoga su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman