Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-474/25 (A. S. i drugi)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Bračna stečevina
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-474/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-474/25, rješavajući apelacije koje su podnijeli Asif Sović i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Asif Sović, Šerif Sović, Asmir Sović i Alvir Sović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 064561 24 Gž 2 od 3. decembra 2024. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-474/25

1. Asif Sović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Cazina, kojeg zastupa Ajdin Selmanović, advokat iz Bihaća, podnio je 4. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 064561 24 Gž 2 od 3. decembra 2024. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 064561 20 P od 14. juna 2024. godine.

2. Prvoapelant je 22. maja 2025. godine dopunio apelaciju, tako što je dostavio rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 10. aprila 2025. godine. Imajući u vidu da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

2. AP-763/25

3. Šerif Sović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Cazina, podnio je 21. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 20 0 P 064561 24 Gž 2 od 3. decembra 2024. godine i Presude Općinskog suda broj 20 0 P 064561 20 P od 14. juna 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-763/25.

4. Drugoapelant je 20. maja 2025. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 20 0 P 064561 25 Rev od 10. aprila 2025. godine, te protiv navedenih odluka Kantonalnog suda i Općinskog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2326/25. Imajući u vidu da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. AP-764/25

5. Asmir Sović (u daljnjem tekstu: trećeapelant) iz Cazina, podnio je 21. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 20 0 P 064561 24 Gž 2 od 3. decembra 2024. godine i Presude Općinskog suda broj 20 0 P 064561 20 P od 14. juna 2024. godine.

6. Trećeapelant je 22. maja 2025. godine dopunio apelaciju, tako što je dostavio rješenje Vrhovnog suda od 10. aprila 2025. godine. Imajući u vidu da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

4. AP-765/25

7. Alvir Sović (u daljnjem tekstu: četvrtoapelant) iz Cazina, podnio je 21. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 20 0 P 064561 24 Gž 2 od 3. decembra 2024. godine i Presude Općinskog suda broj 20 0 P 064561 20 P od 14. juna 2024. godine.

8. Četvrtoapelant je 22. maja 2025. godine dopunio apelaciju, tako što je dostavio rješenje Vrhovnog suda od 10. aprila 2025. godine. Imajući u vidu da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, te da su podnijete protiv istih odluka, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-474/25. Činjenice

10. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da bračnu stečevinu tužiteljice (N. S.) i prvoapelanta čine porodično stambeni objekat i pomoćni objekat, zajedno sa zemljištem ispod navedenih objekata i zemljištem koje služi za njihovu redovnu upotrebu i traktor, sa udjelima od po ½. Zatim, naloženo je Službi za imovinsko-pravne poslove Grada Cazina da izvrši prijenos polovine uknjiženog suvlasničkog udjela apelanata na tužiteljičino ime.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su prvoapelant i tužiteljica bili u braku od 1997. do 2018. godine, te da je brak prestao razvodom. Zatim, naveo je da je prvoapelantov otac dozvolio njemu i tužiteljici da nastave graditi započetu kuću, te da su oni za vrijeme trajanja braka svojim radom i sredstvima dovršili gradnju kuće, u cijelosti je osposobili za stanovanje i zajedno živjeli u njoj. Pored toga, naveo je da je prvoapelant 2002. godine otišao u Italiju na rad, od kada su počeli obimnija ulaganja u kuću te izgradili pomoćni objekat. Takođe, naveo je da su prvoapelant i tužiteljica zajednički stekli i traktor kupljen 2007. godine. S druge strane, utvrđeno je da je tužiteljica bila nezaposlena, ali je održavala domaćinstvo i porodicu te fizički pomagala u izgradnji kuće. Zatim, naveo je da roditelji i braća prvoapelanta (drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelant) nisu živjeli u toj kući te da su znali da je otac dozvolio prvoapelantu i tužiteljici da nastave graditi kuću za sebe. Pored toga, utvrđeno je da su nadležni općinski organi 2008. godine prvoapelantu izdali urbanističku saglasnost za legalizaciju bespravno izgrađenih objekata (kuće i pomoćnog objekta).

12. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno usvojio tužiteljičin tužbeni zahtjev na osnovu odredaba čl. 251. i 252. Porodičnog zakona, koje propisuju, između ostalog, da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili. U vezi s tim, ukazao je da su prvoapelant i tužiteljica svojim radom i sredstvima dogradili kuću i doveli je u stanje u kojem ona čini dovršen objekat za svrhu kojoj služi. Takođe, ukazao je da je tužiteljičino i prvoapelantovo ulaganje u tek započetu kuću njima dalo pravo na stvarno pravni zahtjev, odnosno vlasnička prava na spornoj kući. Pri tome, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 61. Zakona o stvarnim pravima koja propisuje, između ostalog, da dogradnjom, nadziđivanjem ili preuređenjem zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom pregradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih na može se steći vlasništvo, ako vlasnik dograđene, nadzidane odnosno pregrađene nekretnine nije drugačije odredio. U vezi s tim, ukazao je da su prvoapelant i tužiteljica stekli spornu kuću kao bračnu stečevinu i na osnovu navedene odredbe jer je prvoapelantov otac svojom voljom „drugačije odredio“ kada je dozvolio da prvoapelant i tužiteljica nastave gradnju kuće. Apelacioni navodi

13. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da sud nije mogao dosuditi tužiteljici više prava na nekretninama nego što je prvoapelant imao, što se reflektira na drugoapelanta, trećeapelanta i četvrtoapelanta koji nisu bili u braku sa tužiteljicom, a tu su imovinu stekli nasljeđivanjem iza svog oca. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, prava iz člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), te kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih je zasnovali na istim tvrdnjama koje su iznijeli u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na slobodu izražavanja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se osporene odluke ne mogu dovesti u vezu sa navedenim pravom, tako da apelanti u konkretnom slučaju nisu „žrtve“ kršenja tog prava.

19. Dalje, u odnosu na navode apelanata o kršenju člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje da je navedeni član Evropske konvencije općeg karaktera i da ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, slijedom čega ove navode neće posebno ispitivati.

20. Pored toga, apelanti se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, odnosno u vezi uživanja prava utvrđenih zakonom, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

21. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-474/25 (A. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio