Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2199/25 (P. S.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2199/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-2199/25, rješavajući apelaciju Predraga Stankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Stankovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 475545 25 Kž 3 od 23. aprila 2025. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Stjepan Ćaćić, advokat iz Tuzle, podnio je 15. maja 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 475545 25 Kž 3 od 23. april 2025. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 475545 25 Kv 4 od 18. aprila 2025. godine.
Uvodne napomene
2. Sudija za prethodni postupak Općinskog suda je Rješenjem broj 32 0 K 475545 24 Kpp od 5. decembra 2014. godine apelantu odredio pritvor u trajanju od mjesec dana. Pritvor je određen zbog osnovane sumnje da je apelant počinio produženo krivično djelo spolni odnošaj zloupotrebom položaja iz člana 205. stav (2) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ), u vezi sa članom 55. KZ i postojanja zakonskih razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP).
3. Nakon potvrđivanja optužnice, Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 475545 25 Kv 3 od 21. februara 2025. godine produžen je pritvor apelantu i određeno je da može trajati najduže jednu godinu računajući od potvrđivanja optužnice, a prije izricanja prvostepene presude. Istovremeno je određeno da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, tako da pritvor po ovom rješenju može trajati najduže do 21. aprila 2025. godine ili do nove odluke suda.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
4. Rješenjem vijeća Općinskog suda broj 32 0 K 475545 25 Kv 4 od 18. aprila 2025. godine prema optuženom apelantu je produžen pritvor određen rješenjem sudije za prethodni postupak za još dva mjeseca koji može trajati najduže do 18. juna 2025. godine, zbog osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo iz člana 205. stav (2) u vezi sa članom 55. KZ i zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP tj. zbog postojanja iteracijske opasnosti.
5. U odnosu na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, Općinski sud je u obrazloženju naveo da osnovana sumnja proizlazi iz materijalnih dokaza koje je taksativno naveo, te iskaza svjedoka saslušanih na glavnom pretresu i to N.T., S.R., R.J. i E.O. (u daljnjem tekstu: svjedoci), kao i iskaza E.H. (u daljnjem tekstu: oštećeni). Ukazano je da iz tih dokaza, čiji je sadržaj sud detaljno prezentirao u obrazloženju rješenja (str. 3.-31. ) proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant preduzeo radnje konkretnog krivičnog djela koje je navedeno u optužnici jer se iskazi saslušanih svjedoka podudaraju u bitnim okolnostima i detaljima. Dalje, ukazano je da se iz tih iskaza može zaključiti da svi svjedoci govore o seksualnim sklonostima apelanta i okolnostima koje su pratile radnje apelanta, a iskazi tih svjedoka se podudaraju sa iskazom oštećenog. Naime, oštećeni navodi da je imao privatne časove gitare kod apelanta, da je čuo od drugih učenika da je apelant pedofil i da se dešavalo da ga apelant zagrli i poljubi tokom privatnih časova u njegovom stanu i da ga je jednom prilikom apelant počeo dirati rukama po cijelom tijelu i po polnom organu na način kako se to apelantu stavlja na teret i da mu je govorio da nikom ne govori i da ne dozvoli da se pročuje. Općinski sud je obrazložio da analizom iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da su svjedoci vremenom otkrivali iskustva drugih učenika, a koja iskustva su sadržana u iskazima saslušanih svjedoka. Pri tome je zaključeno da su iskazi svjedoka vrlo slični kao i iskaz oštećenog, naročito u smislu izjave oštećenog u pogledu načina i odnosa apelanta sa njim kao učenikom, postepenog dodirivanja i korištenja položaja prema maloljetniku u cilju preduzimanja radnji za koje se apelant osnovano sumnjiči.
6. Također, Općinski sud je naveo da kod ovakve vrste krivičnih djela protek vremena od šest ili više godina ne utiče bitno na kvalitet prikupljenih dokaza jer žrtve zbog posljedica ovakvih radnji mogu prešućivati ove činjenice duži vremenski period zbog straha, sramote ili drugih razloga. Dalje, Općinski sud je ukazao da su neosnovani navodi apelantovog branitelja da zbog godina starosti apelant i ne može više ponoviti konkretno krivično djelo za koje se osnovano sumnjiči u kom smislu je u sudski spis uložio materijalnu dokumentaciju na ime zdravstvenog stanja apelanta. Međutim, Općinski sud je naveo da se radi o medicinskoj dokumentaciji koja ne obuhvata vremenski period počinjenja krivičnog djela koje se apelantu na nivou osnovane sumnje stavlja na teret. Osim toga, istakao je da radni angažman nije sam po sebi pretpostavka za eventualno počinjenje krivičnog djela za koje se osnovano sumnja da ga je apelant počinio pa bi on bio u mogućnosti ponoviti krivično djelo čak i za slučaj da radni angažman (formalni ili neformalni) izostane. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da se treba uzeti u obzir da se osnovano sumnja da je apelant krivično djelo počinio na privatnim mjestima (stan, vikendica), djelujući u privatnoj režiji (privatni časovi gitare).
7. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Općinski sud je istakao da naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U pogledu tih okolnosti Općinski sud je pošao od analize ličnosti apelanta, načina izvršenja djela za koje se osnovano sumnjiči, posljedica i okolnosti koje prate krivično djelo, te je ukazao da postoji osnovana sumnja da je apelant preduzimao radnje produženog krivičnog djela u dužem vremenskom periodu (od kraja 2015. godine do 8. oktobra 2017. godine) u više navrata prema maloljetnoj osobi koristeći odnos podređenosti i zavisnosti oštećenog. U vezi s tim je obrazložio da je apelant u radnjama za koje se osnovano sumnjiči pokazao upornost i odlučnost pri tome zanemarujući i rizik da će biti otkriven. Osim toga, Općinski sud je istakao da se, s obzirom na apelantovu ličnost i način izvršenja djela za koji se osnovano sumnjiči, a koji se ogleda u dužem vremenskom trajanju sa više radnji, kao i postojanje osnovane sumnje u pogledu seksualne sklonosti apelanta, radi o optuženom koji pokazuje veći stepen upornosti i odlučnosti. Dakle, to u konkretnom slučaju ukazuje da se izricanjem mjera zabrane ili mjere kućnog pritvora sa elektronskim nadzorom ne može potpuno eliminisati mogućnost ponavljanja krivičnog djela, jer bi apelant mogao lako zloupotrijebiti izrečene mjere.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 475545 25 Kž 3 od 23. aprila 2025. godine odbijena je žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da nisu osnovani apelantovi prigovori kojim pobija prvostepeno rješenje zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP, jer je Općinski sud dao konkretne razloge zbog čega smatra da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant puštanjem na slobodu ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo. Pri tome je obrazloženo da je Općinski sud dao jasne i određene razloge zbog čega se mjerama zabrane u ovom slučaju ne bi mogla postići ista svrha kao mjerom pritvora. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi prigovori da nisu ispunjeni zakonski uvjeti propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKP, jer je Općinski sud dao jasne razloge o postojanju iteracijske opasnosti, polazeći od ličnosti apelanta i načina izvršenja krivičnog djela za koje postoji osnovana sumnja da ga je počinio. Dakle, obrazloženo je da sve navedene okolnosti jesu naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine i teža kazna, te da je ispunjen uvjet za produženje pritvora apelantu iz navedene zakonske odredbe. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi prigovori kojima ukazuje da je prvostepeni sud izveo pogrešan činjenični zaključak da su ispunjeni zakonski uvjeti propisani odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se apelantov branitelj u žalbi poziva na to da je apelant starije životne dobi, lošeg zdravstvenog stanja, te da više ne drži časove gitare, kao i to da je od učinjenja krivičnog djela za koje se tereti prošlo više godina, pa da sve te okolnosti ukazuju da nema opasnosti pod ponavljanja krivičnog djela. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da sve to ne dovodi u sumnju pravilan zaključak prvostepenog suda da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKP.
9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) u vezi sa st 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant ističe da nije ispunjen posebni uvjet za produženje pritvora propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKP. Apelant ističe da ne postoje okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo jer on više ne daje instrukcije iz sviranja gitare, te da je teško bolestan i da bi vrijeme na slobodi proveo posvećujući se poboljšanju zdravstvenog stanja. Naime, apelant ukazuje da ima 76. godina i da mu je zdravlje znatno narušeno, što je vidljivo iz medicinske dokumentacije koja je uložena u sudski spis, te da nije preduzeo bilo kakvu radnju izvršenja krivičnog djela od 8. oktobra 2017. godine tako da je dosadašnje vrijeme provedeno u pritvoru postiglo svoju svrhu i produženje pritvora je izvršeno suprotno relevantnoj odredbi ZKP, pa je u takvoj situaciji pritvor postao zatvor. Također, apelant ukazuje da sudovi nisu obrazložili na temelju čega su zaključili zašto se svrha koja se želi postići pritvorom koji je pretvoren u kaznu ne može postići nekom blažom mjerom. Pri tome tvrdi da sudovi uopće i suštinski nisu razmatrali mogućnost određivanja alternativnih mjera pritvoru u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama. Osim toga, apelant smatra da postoji neusklađenost postupanja suda u odnosu na osnovna ljudska prava na strani apelanta iz člana 5. Evropske konvencije jer se obrazloženje rješenja drugostepenog suda uopće ne dotiče žalbenih navoda apelantovog branitelja, na koji način je pravo na efikasan pravni lijek i obaveza suda da obrazloži svoj zaključak o neosnovanosti bilo kojeg žalbenog navoda, u cijelosti ostalo iluzornim.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud prije svega konstatira da se u datim okolnostima radi o pritvoru u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, a ne tačka a), na koju se apelant poziva, a koja podrazumijeva postojanje presude nadležnog suda. Dakle, u konkretnom slučaju, apelant problematizira zakonitost njegovog pritvora. U svjetlu primjene člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na opšte principe iz prakse Evropskog suda u predmetima Merabishvili protiv Gruzije (presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181.-186., sa daljnjim referencama), Moldoveanu protiv Moldavije (presuda od 14. septembra 2021. godine, predstavka broj 53660/15, tačka 51., sa daljnjim referencama), te Bigović protiv Crne Gore (presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203., sa daljnjim referencama) kada je u pitanju zakonitost i opravdanje produženog pritvora, odnosno proceduralna i materijalna zaštita pritvorenih osoba i sudska obaveza preispitivanja svih pitanja u vezi sa pritvorom. Iz navedene prakse Evropskog suda proizilazi da je kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije određena ispunjenjem tri uvjeta. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“ – što treba razmotriti nezavisno od toga je li ta svrha postignuta. Treće, pritvor, prema tački (c), mora, kao i svako lišenje slobode, prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonito“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (ibid Merabishvili protiv Gruzije, tač.183.-186.).
13. Budući da apelant u konkretnom slučaju i ne problematizira postojanje osnovane sumnje i nadležnost redovnog suda koji mu je odredio pritvor to se Ustavni sud tim pitanjem neće posebno baviti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3184/23 od 25. septembra 2025. godine, tačka 16., dostupna na www.ustavnisud.ba). U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da je apelantu pritvor produžen u skladu sazakonom zbog topa što je optužen za navedeno krivično djelo te da je pritvor određen u cilju izvođenja apelanta pred nadležnu sudsku vlast. Kada je u pitanju treći uslov koji se odnosi na zakonitost postupka za određivanje pritvora, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen temeljem odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Redovni sudovi su zaključili da u apelantovom slučaju postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, opasnost, odnosno rizik od ponavljanja krivičnog djela može smatrati relevantnim i dovoljnim osnovom za određivanje pritvora. Međutim, ovaj rizik mora biti propisno potkrijepljen, a obrazloženje vlasti po tom pitanju ne može biti apstraktno, uopšteno ili stereotipno (idem, Merabishvili, tačka 222.). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da prvostepeno rješenje, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem, sadrži dovoljno jasno obrazloženje o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, ponoviti krivično djelo (vidi tač. 6. i 7. ove odluke). Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali na način izvršenja krivičnog djela, brojnost radnji i upornost u njihovom preduzimanju (radnje preduzimane u periodu od kraja 2015. godine do 8. oktobra 2017. godine), apelantova lična svojstva i okolnosti. Ustavni sud smatra da su na navedeni način, u ovoj fazi postupka, konkretizirani posebni razlozi za produženje pritvora, a apelant te razloge nije ničim doveo u pitanje osim što se ne slaže sa sudskom ocjenom. Zbog toga Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu bile stereotipno formulisane kao i da opasnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP nisu ocijenjene in abstracto, već su potkrijepljene konkretnim činjenicama, odnosno dokazima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se sud jasno odredio i u pogledu blažih mjera.
14. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je Kantonalni sud propustio ispitati njegove žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Međutim, tim članom nije nametnuta obaveza sudu da odgovori na svaki argument iznesen u žalbi. Garancije tog člana bile bi lišene svoje suštine ukoliko bi sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, zanemario ili tretirao kao irelevantne konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost” lišavanja slobode u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Vadym Melnyk protiv Ukrajine, presuda od 15. septembra 2022. godine, predstavke br. 62209/17 i dr., tačka 122.).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su u detaljnom obrazloženju drugostepenog rješenja navedeni apelantovi suštinski žalbeni navodi i da su oni ispitani u odnosu na razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da drugostepeni sud nije , u smislu naprijed navedenog stava Evropskog suda, zanemario apelantove navode. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto apelantovi navodi (da je starije životne dobi, lošeg zdravstvenog stanja, da više ne drži časove gitare, da je od učinjenja krivičnog djela prošlo više godina), ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja odnosno puštanja apelanta na slobodu te je u vezi s tim podržao razloge prvostepenog suda.
16. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman