Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1651/25 (D.P.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1651/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-1651/25, rješavajući apelaciju D. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. P. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 037613 25 Kž 2 od 11. februara 2025. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Violeta Popović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 10. aprila 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 037613 25 Kž 2 od 11. februara 2025. godine. Apelantica je u apelaciji predložila da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će „ukinuti pritvor i naložiti da se apelantica odmah pusti na slobodu do nove odluke o mjerama zabrane“.
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-1651/25 od 11. juna 2026. godine odbio apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
Uvodna napomena
3. Rješenjem vijeća Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 037613 24 Kv od 26. novembra 2024. godine je, na osnovu odredbe člana 202. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) produžen pritvor, nakon potvrđivanja optužnice Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka od 19. novembra 2024. godine, apelantici i ostalim optuženim, koji im je produžen rješenjem Vrhovnog suda od 23. oktobra 2024. godine. Pritvor je apelantici i ostalim optuženim produžen zbog osnovane sumnje da su učinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), kao i zbog osnovane sumnje da su učinili krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208. stav (1) KZ, te zbog razloga za pritvor propisanih odredbom člana 197. stav (1) tačka v) ZKP. Istovremeno je određeno da pritvor po tom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude i najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, a ako za to vrijeme ne bude izrečena prvostepena presuda pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu, s tim da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
4. Rješenjem vijeća Okružnog suda broj 11 0 K 037613 25 Kv 2 od 30. januara 2025. godine utvrđeno je da nisu prestali razlozi za pritvor koji je apelantici i ostalim optuženima produžen rješenjem tog suda od 26. novembra 2024. godine, zbog posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKP.
5. U odnosu na postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo, Okružni sud je u obrazloženju naveo da se osnovana sumnja da su apelantica i ostali optuženi učinili krivična djela koja im se stavljaju na teret navedenom optužnicom, zasniva na dokazima koji su priloženi uz optužnicu. Naime, Okružni sud je ukazao da su to prije svega iskazi svjedoka koji su bili kupci ili korisnici opojnih droga i koji su opisali konkretne dogovore sa apelanticom i ostalim optuženima u pogledu kupovine opojnih droga. Pri tome je istakao da su ti svjedoci precizno opisali način na koji su uspostavljali međusobne kontakte sa optuženima, vrste i količine opojne droge i novčani iznos za koji su drogu kupovali, kao i okolnosti pod kojima su optuženi pojedinim svjedocima omogućili uživanje opojnih droga, dok su pojedini svjedoci iznijeli i druga svoja saznanja da se optuženi bave prodajom opojnih droga. Osim toga, Okružni sud je naveo da su iskazi saslušanih svjedoka potkrijepljeni sa materijalnim dokazima, te da su u skladu sa dokazima pribavljenim posebnim istražnim radnjama. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da su preduzimanjem posebnih istražnih radnji evidentirane i brojne međusobne komunikacije i neposredni kontakti između optuženih koji potvrđuju osnovanu sumnju da su krivična djela izvršili djelujući kao više lica u smislu člana 207. stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) KZ. Imajući u vidu sve navedeno, vijeće Okružnog suda je utvrdilo da postoji osnovana sumnja da su optuženi učinili krivična djela koja im se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom, čime je ispunjen opći uslov za produženje mjere pritvora, propisan članom 197. stav 1. ZKP.
6. U odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKP vijeće Okružnog suda je navelo da je vijeće tog suda u rješenju od 26. novembra 2024. godine pravilno zaključilo da je prijedlog za produženje pritvora osnovan i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Pri tome je istaklo da postojanje pritvorskih razloga za produženje pritvora optuženima proističe iz činjenice da je protiv njih potvrđena optužnica za krivična djela protiv zdravlja ljudi, za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina. Vijeće Okružnog suda je u vezi s tim obrazložilo da se optuženima stavlja na teret veći broj radnji izvršenja ovih krivičnih djela, koja su vršili kontinuirano u određenom vremenskom periodu, s ciljem da tako ostvaruju značajne novčane prihode. Osim toga, ukazalo je da dokazi priloženi uz optužnicu, u smislu osnovane sumnje ukazuju da su optuženi razvili i poseban način komuniciranja i postizanja dogovora o izvršenju krivičnih djela, pri čemu su u promet stavljali veću količinu opojnih droga pokazujući time riješenost da se bave vršenjem tih krivičnih djela. Također, Okružni sud je naveo da, nasuprot prigovorima branilaca optuženih, odluka o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice zbog iteracijske opasnosti, nije u suprotnosti sa garancijama pretpostavke nevinosti optuženih, kao ni sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost, te pravom na poštivanje privatnog i porodičnog života. Osim toga, vijeće Okružnog suda je istaklo da je vršeći kontrolu opravdanosti dalje primjene mjere pritvora izrečene apelantici, posebno razmatralo prijedlog za ukidanje pritvora apelantici. Kako u tom prijedlogu nisu istaknute činjenice koje bi mogle biti od značaja za ukidanje pritvora, vijeće Okružnog suda je navelo da nije donijelo posebnu odluku o tom prijedlogu, nego je o njemu odlučilo u okviru postupka kontrole opravdanosti pritvora.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 037613 25 Kž 2 od 11. februara 2025. godine odbijena je žalba apelantičinog branitelja protiv prvostepenog rješenja od 30. januara 2025. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja ocijenio neosnovanim prigovore branilaca optuženih kojima se osporava osnovana sumnja da su učinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. U vezi s tim je ukazao da se osnovana sumnja zasniva na dokazima, tj. iskazima brojnih svjedoka, koji su bili kupci ili korisnici opojnih droga, a što je sve potkrijepljeno materijalnim dokazima o pronalasku opojne droge kod pojedinih optuženih, a i svjedoka, neposredno nakon njihovih presretnutih međusobnih telefonskih komunikacija, kao i direktnih susreta, koji su dokazani posebnim istražnim radnjama. Dakle, Vrhovni sud je obrazložio da je tim upravo potvrđena osnovana sumnja da su apelantica i ostali optuženi, djelujući kao više lica, učinili krivično djelo – neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav (3). u vezi sa st. (2) i (1) KZ. Imajući to u vidu Vrhovni sud je zaključio da je ispunjen opći uslov propisan članom 197. stav (1) ZKP da im se produži pritvor nakon potvrđivanja optužnice.
8. Također, Vrhovni sud je naveo da se žalbenim prigovorima branilaca optuženih ne može osporiti pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKP. Naime, istakao je da je protiv optuženih potvrđena optužnica za navedena krivična djela koja su upravljena protiv zdravlja ljudi. Također je naveo da se za krivično djelo – neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav (3). u vezi sa st. (2) i (1) KZ po zakonu i može izreći kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina, te da se svakom od optuženih i stavlja na teret već broj radnji izvršenja tog djela, koje su vršili kontinuirano u određenom periodu. Pri tome je obrazložio da su krivična djela izvršena od strane više lica u svojstvu saizvršilaca i saučesnika, čijim izvršenjem je i stečena znatna imovinska korist, te da su kriminalnu aktivnost apelantica i ostali optuženi i prekinuli isključivo iz razloga što su lišeni slobode. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak Okružnog suda da se radi o naročitim okolnostima koje opravdavaju bojazan da bi optuženi, ne samo nastavili, nego i intenzivirali aktivnost u pravcu neovlaštene prodaje opojnih droga, čija prodaja im i predstavlja značajan izvor prihoda. Vrhovni sud je odlučio kao u izreci rješenja primjenom odredbe člana 337. stav (3) ZKP.
9. Apelantica se pozvala na kršenje prava iz člana II/3.d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5., 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također ukazuje i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica ističe da se u pritvoru nalazi preko 300 dana i da nadležno tužilaštvo nije dokazalo nedozvoljene radnje koje joj se stavljaju na teret, odnosno da u konkretnom slučaju postoje „naročite okolnosti“ koje opravdavaju bojazan da će apelantica pokušano djelo dovršiti ili ponoviti krivično djelo. Također, apelantica navodi da prijedlog za ukidanje pritvora nije doveo do održavanja posebnog ročišta, već je razmatran u okviru utvrđivanja opravdanosti daljeg pritvora, uslijed čega apelantica smatra da je došlo do povrede njenih prava na pravično suđenje i na djelotvoran pravni lijek, jer je sud zaključio da nema novih činjenica u njenu korist i u korist opravdanosti ukidanja pritvora.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantica ukazala na kršenje više različitih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Međutim, budući da se apelacijom problematizira zakonitost njenog lišenja slobode-produženje pritvora, odnosno osiguranje procesnih garancija u vezi sa lišenjem slobode, Ustavni sud će apelantičine navode ispitati isključivo u smislu poštivanja garancija iz člana 5. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4652/24 od 2. jula 2026. godine, tačka 10., dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. U konkretnom slučaju, apelantica problematiza zakonitost njenog pritvora. U svjetlu primjene člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na opšte principe iz prakse Evropskog suda u predmetima Merabishvili protiv Gruzije (presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181-186, sa daljnjim referencama), Moldoveanu protiv Moldavije (presuda od 14. septembra 2021. godine, predstavka broj 53660/15, tačka 51. sa daljnjim referencama), te Bigović protiv Crne Gore (presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203, sa daljnjim referencama) kada je u pitanju zakonitost i opravdanje produženog pritvora, odnosno proceduralna i materijalna zaštita pritvorenih osoba i sudska obaveza preispitivanja svih pitanja u vezi sa pritvorom. Iz navedene prakse Evropskog suda proizilazi da je kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije određena ispunjenjem tri uvjeta. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“ – što treba razmotriti nezavisno od toga je li ta svrha postignuta. Treće, pritvor, prema tački (c), mora, kao i svako lišenje slobode, prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonito“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (ibid Merabishvili protiv Gruzije, tač.183 -186.). Osim toga prema stavu Evropskog suda, pitanje da li je period pritvora razuman ne može biti procijenjeno in abstracto. Da li je razumno da optuženi ostane u pritvoru mora biti procijenjeno u svakom predmetu u skladu sa njegovim posebnim karakteristikama. Kontinuirani pritvor može biti opravdan samo ako postoje konkretni pokazatelji zahtjeva od javnog interesa koji će, bez obzira na pretpostavku nevinosti, prevagnuti nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (ibid Bigović protiv Crne Gore, točka 203).
14. Imajući u vidu apelantičine navode i obrazloženja sadržana u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta Okružni sud, prilikom utvrđivanja da nisu prestali razlozi za pritvor apelantici, detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela za koja se tereti (vidi tačku 5. ove odluke). Drugostepeni sud, takođe nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključke prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Dakle, obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi, u smislu relevantnih standarda Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela u relevantno vrijeme (vidi npr. Evropski sud, Selahattin Demirtaš protiv Turske (broj 2), presuda od 22. decembra 2020. godine, predstavka broj 14305/17, tačka 314. sa referiranjem na drugu relevantnu praksu Evropskog suda). U kontekstu apelantičinih prigovora koji se odnose na primjenu odredbe člana 197. stav (1) tačka v) ZKP, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom utvrđenja da nisu prestali razlozi za pritvor apelantici imali u vidu zakonske uslove od kojih se prvi odnosi na zaprijećenu kaznu, a drugi na postojanje naročitih okolnosti za ponavljanje krivičnog djela (vidi, tačku 6. ove odluke). Posebno Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u drugostepenom rješenju, obrazložio da se za krivično djelo, koje se apelantici stavlja na teret može izreći kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina, što je prvi uslov za utvrđivanje postojanja posebnog uslova za određivanje pritvora zbog iteracijske opasnosti. Stoga Ustavni sud smatra da osporeno rješenjem Vrhovnog suda, sadrži dovoljno jasno obrazloženje o postojanju naročitih okolnosti koje su opravdavale bojazan da bi apelantica, i ostali optuženi, boravkom na slobodi, mogli ponoviti krivično djelo. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali „relevantne i dovoljne“ razloge za zaključak da nisu prestali razlozi za pritvor koji je apelantici i ostalim optuženima produžen rješenjem tog suda od 26. novembra 2024. godine. Zbog toga Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu stereotipno formulisane kao i da iteracijska opasnost nije ocijenjena in abstracto, već je potkrijepljena konkretnim činjenicama. Iz svega naprijed navedenog proizilazi da da su u okolnostima apelantičnog slučaja osporene odluke donesene „u skladu s postupkom propisanim zakonom“. Pri tome, Ustavni sud smatra da je apelantica , u smislu garancija obuhvaćenih članom 5. stav 4. Evropske konvencije, imala i koristila mogućnost izjavljivanja žalbe, pri čemu je Vrhovni sud u osporenom rješenju dao razloge zaštoa pelantičini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja, odnosno zašto se nisu stekli uvjeti za puštanje na slobodu. Stoga Ustavni sud smatra da apelantici nije onemogućena djelotvorna odbrana u odnosu na osporavanje postojanja razloga za pritvor (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj A
P-3773/22 od 23. marta 2023. godine, tačka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman