Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2564/22 (Općina Centar Sarajevo)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2564/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-2564/22, rješavajući apelaciju Općine Centar Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Centar Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 433275 22 Rev od 5. maja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Općine Centar Sarajevo, podnijela je 8. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 433275 22 Rev od 5. maja 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 433275 14 P od 24. aprila 2015. godine, utvrđeno je da je Kimeta Bihorac (u daljnjem tekstu: tužiteljica) stekla svojstvo nositeljice stanarskog prava na stanu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan) i pripadajućim dijelovima zgrade, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da tužiteljica na osnovu ove presude ostvari sva prava i obaveze koje pripadaju nositeljima stanarskih prava koji su to pravo stekli prije 6. decembra 2000. godine, u skladu sa Zakon o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO).

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ranijem nosiocu stanarskog prava na spornom stanu prestalo stanarsko pravo smrću 17. septembra 1998. godine i da nije imao članova porodičnog domaćinstva. Dalje je naveo da je tužiteljica na osnovu apelantičine saglasnosti uvedena u posjed spornog stana zapisnikom od 27. novembra 2000. godine i koristi ga sa svojom porodicom. Istaknuto je da se prema potvrdi Kantonalnog stambenog fonda apelantica vodi kao vlasnica stana, a tužiteljica kao njegova korisnica. Također je istaknuto da je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 9. aprila 2014. godine odbijen apelantičin zahtjev za vraćanje spornog stana na raspolaganje. Općinski sud je naveo da se sporni stan ne može smatrati napuštenim stanom prema odredbama Zakona o napuštenim stanovima, nego se radi o kategoriji slobodnog stana, koji se ne mogu proglašavati napuštenim i njima mogu raspolagati njihovi vlasnici. Stoga je Općinski sud ocijenio da je apelantica, kao vlasnica stana, „mogla isti dodijeliti na korištenje tužiteljici“, jer osim umrlog nosioca stanarskog prava nije bilo drugih članova porodičnog domaćinstva, radi zadovoljenja stambenih potreba, a da je tužiteljica dokazala da ne posjeduje drugi stan niti da ima u vlasništvu odnosno posjedu drugu imovinu. Općinski sud je ukazao da nije sporno da je apelantica uvela u posjed spornog stana tužiteljicu kao korisnicu i saglasila se sa njenim korištenjem stana, tj. saglasila se da faktičko stanje tužiteljice preraste u pravno. U vezi s tim, obrazloženo je da apelantica u sudskom odnosno upravnom postupku nije podnijela zahtjeva za tužiteljičino iseljenje iz spornog stana, iako je korištenje stana konstatovano zapisnikom od 11. januara 2000. godine i apelantičinim dopisom od 26. juna 2014. godine. Stoga je Općinski sud zaključio da je apelantica uvođenjem tužiteljice 27. novembra 2000. godine u posjed spornog stana prećutnom saglasnošću deklarirala tužiteljičino stanje kao korisnice u status nositeljice stanarskog prava, pogotovo imajući u vidu da je dodjela stanova iz stambenog fonda bila moguća samo uz obaveznu primjenu ZSO. Budući da se sporni stan ne smatra napuštenim i da se dodjela stana tužiteljici ima smatrati dodjelom na osnovu ZSO, zaključeno je i da sporni stan predstavlja tužiteljičin dom u skladu sa članom 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također je zaključeno da u vezi s tim treba imati u vidu proporcionalnost odnosa prava tužiteljice i apelantice i primjenu pravičnosti, pa je usvojen tužbeni zahtjev.

4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 433275 15 Gž od 21. maja 2021. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odlučno da se tužiteljica nije bespravno uselila u sporni stan, nego je uvedena u njegov posjed od strane apelantičinog organa, cijelo vrijeme koristi sporni stan s porodicom, a apelantica ili treće lice nisu osporavali njeno pravo korištenja spornog stana. Kantonalni sud je ocijenio i da je Općinski sud, suprotno apelantičinim žalbenim navodima, dao ocjenu svih izvedenih dokaza koji su od odlučnog značaja. Dalje je ukazao da je Općinski sud cijenio sve navode koji su od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, pa nije prihvatljiv prigovor povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi s članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Istaknuto je da je tužiteljica u faktičkom posjedu spornog stana od 27. novembra 2000. godine na osnovu apelantičine saglasnosti i zakonitog useljenja, pa se Općinski sud pravilno pozvao na član 11. st. 1. i 2. ZSO, kojim je propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan. Kantonalni sud je ukazao da iz čl. 46. i 50. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) proizlazi da se stanarsko pravo po bilo kojem osnovu moglo sticati najkasnije do 6. decembra 2000. godine. Budući da je tužiteljica legalna korisnica spornog stana počev od 27. novembra 2000. godine, ocijenjeno je da ne može imati nepovoljniji pravni položaj nego lica koja su nezakonito uselila u stan.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 433275 22 Rev od 5. maja 2022. godine odbijena je apelantičina revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da uvođenje u posjed spornog stana od strane apelantičinog organa, koji je zapisnički konstatovan, predstavlja punovažan osnov za useljenje. U vezi s tim obrazloženo je da je apelantica raspolagala sa spornim stanom, uvela tužiteljicu u posjed spornog stana i dozvolila joj korištenje preko 20 godina. Dalje je naveo da je tačno da je kao uslov za zakonito useljenje bilo propisano i zaključivanje ugovora o korištenju stana. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, takvi ugovori koji su bili zaključeni prije stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova, prema članu 46. stav 1. tog Zakona, prestali su da važe u narednom periodu od tri godine od stupanja na snagu zakona 24. aprila 2003. godine. Stoga je ocijenjeno da je navedeni zakonski uslov otpao protekom propisanog roka. Vrhovni sud je ukazao da je članom 50. Zakona o prodaji stanova bila propisana obaveza Skupštine kantona da u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona donese propise iz člana 42, kojim je propisano da će se izdavanje u zakup stanova za koje nositelji stanarskog prava nisu podnijeli zahtjev za otkup stana urediti posebnim kantonalnim propisima. Dalje je ukazao da je, s druge strane, članom 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova propisano da osobe koje su do isteka roka iz člana 50. ovog Zakona stekle pravni osnov za zakonito useljenje, imaju pravo na otkup stana po odredbama ovog zakona. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je osnovan tužiteljičin tužbeni zahtjev, jer je apelantica bila u mogućnosti urediti pitanje zakupa stanova za koje nositelji stanarskog prava nisu podnijeli zahtjev za otkup u propisanom roku. Budući da apelantica to nije učinila u propisanom roku u odnosu na sporni stan koji tužiteljica koristi zakonito, zaključeno je da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud je ukazao da su apelantičini revizijski prigovori da tužiteljica nije dokazala da je šehidska porodica i da ona ili njeni članovi porodičnog domaćinstva nemaju drugi stan ili kuću u vlasništvu prigovori na činjenično utvrđenje, koji se u reviziji ne mogu izjavljivati kao revizioni razlog po članu 240. stav (2) ZPP.

8. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da Općinski i Kantonalni sud nisu primijenili član 8. ZPP, odnosno proizvoljno su ocijenili dokaze, odlučujući samo o dokazima koje je predložila tužiteljica, dok nisu savjesno cijenili dokaze koje je ona predložila. Stoga smatra da je Vrhovni sud neosnovano zaključio da su se njeni revizioni prigovori odnosili na činjenično utvrđenje, jer se radilo o povredi odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom. Ističe da Vrhovni sud nije obrazložio razloge zbog kojih je odbio reviziju, nego se samo pozvao na odredbu ZPP. Apelantica smatra i da Vrhovni sud nije pazio na primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, jer se nije pozvao na odredbu materijalnog prava. Ističe da je osporena presuda donesena pogrešnom primjenom člana 11. ZSO i člana 46. Zakona o prodaji stanova. U vezi s tim, tvrdi da je tužiteljica u sporni stan uselila 30. januara 2001. godine, pa nije protekao rok od osam godina do 6. decembra 2000. godine, kako je precizirano odredbama Zakona o prodaji stanova. Dalje tvrdi da se član 46. Zakona o prodaji stanova odnosi na zaključene ugovore o korištenju stana, što tužiteljica nije imala. Stoga smatra da su sudovi zauzeli nezakonit pravni stav da je zapisnik o uvođenju u posjed stana akt koji je uređen odredbama ZSO, odnosno da se uvođenje tužiteljice u sporni stan na osnovu zapisnika o uvođenju u posjed smatra zakonitim useljenjem. Osim toga, apelantica ukazuje i da sudovi nisu primijenili odgovarajuće pravne odredbe tj. čl. 46a. i 46b. Zakona o prodaji stanova, kojim je uređeno pitanje otkupa stanova. Apelantica također ističe da tužiteljica nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, jer osim vlastite izjave, nije dostavila dokaze da je šehidska porodica i da njen umrli bračni drug i drugi članovi porodičnog domaćinstva nisu imali drugo stanarsko pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da je zapisničko uvođenje tužiteljice u posjed spornog stana od strane apelantičinog organa predstavljalo punovažan osnov za useljenje. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da apelantičini revizioni navodi da tužiteljica nije dokazala da je šehidska porodica i da članovi njenog porodičnog domaćinstva nemaju drugu nekretninu predstavljaju činjenične prigovore. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je članom 240. stav (2) ZPP eksplicitno propisano da se revizija „ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“, pa su neosnovani apelantičini navodi kojim problematizira takvo postupanje Vrhovnog suda. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u žalbenom postupku ocijenio da je Općinski sud dao ocjenu svih izvedenih dokaza koji su od odlučnog značaja (vidi tačku 5. odluke). Budući da je Vrhovni sud o svim svojim zaključcima dao dovoljna i relevantna obrazloženja, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantici prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantičinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (kojem korespondira član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine), niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2564/22 (Općina Centar Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio