Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-263/25 (I. Š.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-263/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-263/25, rješavajući apelaciju koju je podnio Ismet Šljivo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ismet Šljivo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 972588 24 Gž od 10. decembra 2024. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ismet Šljivo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 972588 24 Gž od 10. decembra 2024. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Šljivo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Baždar advokat iz Sarajeva, podnio je 21. januara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 972588 24 Gž od 10. decembra 2024. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 11. jula 2022. godine, po prijedlogu tražioca izvršenja („MILKOS Sarajevska mljekara“ d.o.o. Sarajevo) protiv apelanta kao izvršenika, određeno je izvršenje na osnovu izvršne isprave – presude Općinskog suda od 9. jula 2021. godine, na nepokretnosti, pobliže navedenoj u prijedlogu za izvršenje.

3. Rješenjem Općinskog suda od 8. maja 2024. godine odbijen je apelantov prigovor izjavljen protiv navedenog rješenja.

4. Rješenjem Općinskog suda od 20. maja 2024. godine naloženo je apelantu da u roku od osam dana od dana prijema te odluke uplati i/ili osigura da se izvrši uplata sudske takse na izjavljenu žalbu protiv navedenog rješenja tog suda od 8. maja 2024. godine u novčanom iznosu, navedenom u izreci tog rješenja.

5. Rješenjem Kantonalnog suda od 10. decembra 2024. godine odbijene su apelantove žalbe i potvrđena prvostepena rješenja. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave - presude Općinskog suda od 9. jula 2021. godine, kojom je apelant obavezan da mu, na ime duga, isplati određeni novčani iznos, te je shodno tome prvostepeni sud donio konkretno rješenje o izvršenju od 11. jula 2022. godine. Takođe, Kantonalni sud je naveo da iz navedene izvršne isprave proizlazi da je tužilac, koji je tražilac izvršenja, ovlašten zahtijevati ispunjenje obaveze upravo od apelanta, koji je kao dužnik poimenično obavezan na ispunjenje obaveze utvrđene presudom prvostepenog suda. Pri tome, naveo je da nisu od uticaja apelantovi navodi o obavezivanju treće osobe na ispunjenje obaveze tražiocu izvršenja, budući da izvršnom ispravom ta osoba nije označena kao dužnik. Naime, ukazao je da sud u izvršnom postupku nije ovlašten ispitivati zakonitost odluke koja predstavlja izvršni naslov, niti je ovlašten raspravljati o činjenicama koje je dužnik mogao iznositi u parničnom postupku, a koje bi tada sud morao ispitati. Osim toga, naveo je da je neosnovan apelantov navod da se izvršenje nije moglo odrediti na određenoj nekretnini jer je na toj parceli izgrađen objekat, koji je u vlasništvu apelanta i njegove supruge. U vezi s tim, ukazao je da je pravilan stav prvostepenog suda da će ta okolnost biti uzeta u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti konkretne nekretnine.

6. Dalje, Kantonalni sud je, u odnosu na navode kojim apelant osporava rješenje o taksi, ukazao da je odredbom člana 3. stav (2) Zakona o sudskim taksama propisano da ukoliko stranka smatra da ispunjava zakonom propisane uslove da bude oslobođena plaćanja takse, mora uz podnesak podnijeti i zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse, kao i dokaz o postojanju uslova za oslobađanje od plaćanja takse iz čl. 11. i 12. tog zakona. Shodno tome, naveo je da kako je apelant u žalbi propustio dostaviti zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse, to je obaveza prvostepenog suda bila da, u skladu sa odredbom člana 4. navedenog Zakona, donese osporeno rješenje kojim se apelant obavezuje platiti taksu. Osim toga, naveo je da je iznos takse pravilno određen, u visini propisanoj tarifnim brojem 1. stav (1) tačka d) u vezi sa stavom (13) Tarife sudskih taksi.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je konkretno potraživanje dužno ispuniti treće lice, te da je na zemljištu na kojem je određeno izvršenje izgrađena porodična kuća, u kojoj živi sa svojom porodicom, a koja predstavlja vanknjižno vlasništvo apelanta i njegove supruge. Osim toga, naveo je da je nepravilno navedeno rješenje o taksi, budući da je plaćanjem takse na žalbu ugrožena egzistencija apelanta i njegove porodice.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Dopustivost ratione materiae – u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

9. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kog se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. U konkretnom postupku, u kojem je donesena osporena odluka, odlučivalo se o ispunjenosti zakonskih uslova da se protiv apelanta provede prinudno izvršenje na osnovu pravosnažne presude. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana apelantova „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost prima facie – u odnosu na navode o povredi prava na imovinu

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na temelju izvršne isprave u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelacija u konkretnom slučaju podnesena protiv sudske odluke donesene u postupku prinudnog izvršenja obaveze utvrđene pravosnažnom presudom i troškova koji se javljaju u vezi sa vođenjem izvršnog postupka (taksa na žalbu na rješenje kojim je odlučno o prigovoru). Ustavni sud podsjeća da postoji nesumnjiva obaveza izvršenja sudskih odluka, te se samo pozivanjem na pravo na imovinu takva obaveza ne može izbjeći. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da izvršenje radi namirenja potraživanja, kao i troškova nastalih u vezi s izvršnim postupkom, nesporno predstavlja finansijski teret za apelanta, ali da ovo upotrijebljeno sredstvo nije nezakonito, te da je nužno radi zaštite prava tražioca izvršenja. Apelant ničim nije ukazao da je upotrijebljeno sredstvo pretjerano i da se cilj mogao ostvariti na drugačiji način. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije narušen balans između javnog interesa koji se želi postići i apelantovog prava na imovinu. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-263/25 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio