Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2286/26 (Lovačka organizacija „Srndać" Novi Travnik)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2286/26

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-2286/26, rješavajući apelaciju Lovačke organizacije „Srndać“ Novi Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Lovačka organizacija „Srndać“ Novi Travnik protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 211588 25 Gž od 11. jula 2025. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .

OBRAZLOŽENJE

1. Lovačka organizacija „Srndać" Novi Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Haris Kaniža advokat iz Travnika, podnio je 16. juna 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 211588 25 Rev od 19. marta 2026. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 211588 25 Gž od 11. jula 2025. godine i Presude Opštinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 51 0 P 211588 23 P od 15. novembra 2024. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje provođenja izvršnog postupka u predmetu Opštinskog suda broj 51 0 P 211588 25 I, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4520/25 od 27. novembra 2025. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 19. marta 2026. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.

3. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, naloženo je apelantu da tužiocu (Lovačko društvo „Pavlovica“ Novi Travnik) preda u posjed nekretninu „Planinarski dom“, u naravi kuća i dvorište, pobliže opisane u izreci prvostepene presude, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao prava vlasništva i posjeda na spornoj nekretnini.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je, na osnovu rješenja Skupštine Opštine Novi Travnik od 27. novembra 1967. godine, na konkretnoj parceli bilo upisano prijeratno Lovačko društvo „Pavlovica“ Novi Travnik, sa pravom korištenja. Takođe, utvrđeno je da je tužilac pravni sljedbenik navedenog prijeratnog Lovačkog društva „Pavlovica“ budući da je, između ostalog, u njegovom posjedu i Matična knjiga članova prijeratnog Lovačkog društva. Zatim, naveo je da iz rješenja Opštine Novi Travnik od 12. decembra 2019. godine proizlazi da je utvrđeno pravo vlasništva tužioca na spornoj parceli. Osim toga, naveo je da konkretna zemljišnoknjižna parcela odgovara određenoj parceli po novom premjeru, koja je upisana u određenom posjedovnom listu sa tužiocem kao posjednikom u dijelu 1/1. Dalje, naveo je iz provedenog vještačenja posredstvom vještaka geodetske struke proizlazi da spornu parcelu u svom posjedu drži apelant. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da tužilac svoj tužbeni zahtjev zasniva na odredbama čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima kojim je propisano da vlasnik ima pravo da zahtjeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, a od osobe koja ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem, te da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu. Slijedom navedenog, ukazao je da iz utvrđenja vještaka geometra i izvedenih materijalnih dokaza proizlazi da je tužilac dokazao da je upisan kao vlasnik individualno određene stvari – konkretne nekretnine i da je apelant, zajedno sa lovačkim domom, drži u svome posjedu bez pravnog osnova.

5. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 58. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja. Takođe, naveo je da je odredbom člana 59. navedenog Zakona propisano da zgrada koju neko sagradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku zemljišta. U vezi s tim, ukazao je da apelant, kao posjednik, koji je nekretninu držao bez pravnog osnova, koji je kroz vrijeme potrebno za dosjelost znao da objekt posjeda nije njegov, nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću. Takođe, ukazao je da konkretni lovački dom koji je apelant sagradio na zemljištu, koje je u vlasništvu tužioca pripada vlasniku zemljišta, dok apelant kao graditelj ima pravo od tužioca tražiti naknadu po pravilima obligacionog prava, ukoliko budu ispunjeni zakonski uslovi.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da tužilac nije pravni sljedbenik prijeratnog lovačkog društva, te da na tužioca nije preneseno pravo korištenja na spornoj nekretnini.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio da je tužilac dokazao da je ispunio uslove da zahtjeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, shodno relevantnoj odredbi Zakona o stvarnim pravima, u čemu Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2286/26 (Lovačka organizacija „Srndać"… | Sudska praksa | Aktio