Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3/26 (Rudnik uglja „Kreka“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3/26
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-3/26, rješavajući apelacije koje je podnio Rudnik uglja „Kreka“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 i 47/23), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Rudnik uglja „Kreka“ d.o.o. Tuzla protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli:broj 32 0 Rs 463375 25 Rsž od 14. novembra 2025. godine;broj 32 0 Rs 456630 24 Rsž od 15. jula 2025. godine;broj 32 0 Rs 474384 25 Rsž od 31. jula 2025. godine;broj 32 0 Rs 461506 25 Rsž od 25. septembra 2025. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Rudnik uglja „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Adel Kopić advokat iz Sarajeva, podnio je apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), kako slijedi:
Red. br.
Broj apelacije Konačna odluka
1. AP-3/26 Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 463375 25 Rsž od 14. novembra 2025. godine
2. AP-6/26 Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 456630 24 Rsž od 15. jula 2025. godine Apelanti su protiv presuda Kantonalnog suda izjavili revizije Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koje su rješenjima Vrhovnog suda odbačene kao nedopuštene. Imajući u vidu da su rješenjima Vrhovnog suda revizije apelanata odbačene kao nedopuštene, te da ne predstavljaju djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da su drugostepene presude navedene u tački 1. ove odluke (tabela), konačne odluke u ovim postupcima.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3/26.
Činjenice
4. U postupcima, koji su okončani osporenim presudama navedenim u izreci ove odluke, obavezan je apelant da uplati Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje razlike doprinosa za tužitelje - apelantove uposlenike. Sud je obrazložio presude navodeći da je u prvostepenim postupcima utvrđeno da su tužitelji bili apelantovi uposlenici u utuženim periodima, te da im je apelant isplaćivao plaće i uplaćivao doprinose. Utvrđeno je da je apelant obračunate plaće umanjivao po osnovu tzv. „negativne korekcije“, te da je na tako umanjene plaće uplaćivao poreze i doprinose. Apelant je nakon takvog postupanja, vraćao tužiteljima iznos „negativne korekcije“ kao naknadu za topli obrok. Sud je istakao da je apelant navedeni isplaćeni dio bez zakonskog osnova prikazivao kao „negativna korekcija“, te zaključio da se takva isplata ima tretirati kao plaća, a ne kao topli obrok. Utvrdio je da su tužitelji u utuženim periodima primali plaće u većem iznosu od iznosa na koji su im obračunati i uplaćeni doprinosi. Naglasio je da način na koji je apelant evidentirao plaće ne može uticati na pravo tužitelja da im se na isplaćene plaće uplate doprinosi. U konačnici je zaključio da tužiteljima pripada pravo na uplatu razlike doprinosa koje je apelant propustio uplatiti u smislu člana 11. stav (1) Zakona o doprinosima, zato što je apelant uplaćivao za njih samo dio doprinosa na ime ostvarenih i isplaćenih plaće.
3. AP-826/26 Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 474384 25 Rsž od 31. jula 2025. godine
4. AP-1069/26 Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 461506 25 Rsž od 25. septembra 2025. godine Apelacioni navodi
5. U svim predmetima apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupaka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant tvrdi da „negativna korekcija“ plaće nije plaća već predstavlja topli obrok.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju prilikom ispitivanja tih prava su jednaki.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio zaključak da se tzv. „negativna korekcija“ plaće treba tretirati kao plaća, a ne kao topli obrok, pa apelantovim uposlenicima pripada pravo na uplatu razlike doprinosa koje je apelant propustio uplatiti za njih u smislu člana 11. stav (1) Zakona o doprinosima. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnog suda. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
12. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim također nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-635/24 od 22. januara 2026. godinem, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman