Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2925/25 (Z. S. i drugi)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Izvršni postupak
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2925/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-2925/25, rješavajući apelacije koje su podnijeli Zihnad Sejdić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zihnad Sejdić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 021754 25 Gži 2 od 2. aprila 2025. godine;
Šemso Grabus protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 021754 25 Gži 3 od 16. oktobra 2025. godine;
Salko Šehić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 021754 25 Gži 6 od 16. oktobra 2025. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2925/25
1. Zihnad Sejdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Džejlana Šaćirbegović-
Alibašić, advokatica iz Zenice, podnio je 28. juna 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 021754 25 Gži 2 od 2. aprila 2025. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 021754 24 I 122 od 6. februara 2025. godine.
2. AP-5095/25
2. Šemso Grabus (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Džejlana Šaćirbegović-
Alibašić, advokatica iz Zenice, podnio je 26. novembra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 51 0 P 021754 25 Gži 3 od 16. oktobra 2025. godine i Rješenja Općinskog suda broj 51 0 P 021754 24 I 124 od 23. juna 2025. godine.
3. AP-5096/25
3. Salko Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Džejlana Šaćirbegović-
Alibašić, advokatica iz Zenice, podnio je 26. novembra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 51 0 P 021754 25 Gži 6 od 16. oktobra 2025. godine i Rješenja Općinskog suda broj 51 0 P 021754 24 I od 23. juna 2025. godine. Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-
2925/25.
Činjenice
5. U postupcima, koji su okončani osporenim rješenjima Kantonalnog suda, usvojeni su prigovori izvršenika (JKP „Bašbunar“ Travnik) izjavljeni protiv rješenja o izvršenju te je izvršenje obustavljeno i ukinute su sve provedene izvršne radnje.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizlazi su apelanti podnijeli prijedloge za izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda broj 51 0 P 021754 09 P od 23. decembra 2011. godine. Zatim, naveo je da je nad izvršenikom bio otvoren stečajni postupak te da su potraživanja apelanata utvrđena na ispitnom ročištu i navedena u tabeli o utvrđivanju potraživanja sa izjavama kojim su izmijenjene obaveze izvršenika utvrđene presudom (apelanti su sa izvršenikom postigli dogovor o načinu izmirenja duga tako da se apelanti smatraju namirenim ako im se isplati 10,84% duga). Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 152. Zakona o stečajnom postupku kojom je propisano da ako stečajnim planom nije drugačije određeno, stečajni dužnik se namirenjem stečajnih povjerilaca u skladu s osnovom za provođenje oslobađa svojih preostalih obaveza prema tim povjeriocima. S obzirom na to, naveo je da apelanti neosnovano prigovaraju na utvrđeni iznos, kao i iznos koji im je već isplaćen u stečajnom postupku. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je nad izvršenikom ukinut nadzor po rješenju Općinskog suda od 20. jula 2020. godine ne znači da apelanti mogu zahtijevati isplatu obaveza koje nisu bile utvrđene otplatnim planom, odnosno u iznosima koji su bili utvrđeni presudom. Takođe, ukazao je da navedenim rješenjem nije utvrđeno da prestaje odredba o djelimičnom oslobađanju obaveza dužnika, pa kako apelanti nisu učinili vjerovatnim da je došlo do eventualnog kašnjenja u ispunjenje obaveze izvršenika, stoga nema osnova za predmetno prinudno izvršenje. Pri tome, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 127. stav (2) Zakona o stečajnom postupku kojom je propisano da stečajni povjerioci koji su sa svojim potraživanjima učestvovali u stečajnom postupku mogu nakon zaključenja postupka provoditi prinudno izvršenje protiv stečajnog dužnika samo na osnovu izvršne isprave izvoda iz tabele, te da se zahtjev za izdavanje izvršne isprave izvoda iz tabele može podnijeti tek nakon zaključenja stečajnog postupka, te je ukazao da u konkretnom slučaju to nije učinjeno.
7. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge za zaključak zbog čega nema osnova za prinudna izvršenja, u čemu Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman