Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2723/26 (V.B.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Povreda
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Azil
- Izručenje
- Ekstradicija
- Upravni spor
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Strani državljanin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2723/26
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2723/26, rješavajući apelaciju V. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija V. B.
Utvrđuje se povreda prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 053797 26 Uvp od 18. maja 2026. godine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s pravom lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-2723/26 od 22. jula 2026. godine ostaje na snazi do drugačije odluke Ustavnog suda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. V. B. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Ruske Federacije, kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava BiH“ iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 053797 26 Uvp od 18. maja 2026. godine i S1 3 U 053797 26 U od 13. marta 2026. godine i Rješenja Sektora za azil, Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sektor) broj UP-1-07/1-41-1-1266-8/25 od 22. decembra 2025. godine. Apelant je istovremeno od Ustavnog suda tražio donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo nadležnim organima da apelanta ne smiju izručiti, odnosno prisilno udaljiti s teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) do donošenje konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2723/26 od 22. jula 2026. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i privremeno, do donošenja odluke o apelaciji, odložio provođenje Rješenja o izručenju stranaca Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 08-14-7-8220/25 od 11. juna 2026. godine.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 23. jula 2026. godine od Suda BiH i Sektora je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su 28. i 30. jula 2026. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 4. augusta 2026. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant se u ostavljenom roku nije izjasnio na dostavljene odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
Postupak izručenja
5. Ambasada Ruske Federacije dostavila je Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) molbu Generalnog tužilaštva Ruske Federacije za izručenje apelanta. Izručenje je traženo zbog nastavka krivičnog postupka koji se vodi protiv apelanta pred pravosudnim tijelima Ruske Federacije zbog krivičnih djela „priprema za sabotažu od strane organizirane grupe“ i „nezakonito nabavljanje, prijenos, skladištenje i transport eksplozivnih naprava“ propisanih odredbama Krivičnog zakonika Ruske Federacije.
6. Ministarstvo je navedenu molbu proslijedilo Tužilaštvu BiH, koje ju je, nakon što je utvrdilo da molba ispunjava zakonske uvjete, dostavilo Sudu BiH na rješavanje.
7. Rješenjem Suda BiH od 21. maja 2026. godine utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje pravosudnim organima Ruske Federacije. Rješenjem Suda BiH od 4. juna 2026. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Suda BiH od 21. maja 2026. godine.
8. Na osnovu člana 46. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, Ministarstvo je donijelo Rješenje o izručenju stranca broj 08-14-7-8220/25 od 11. juna 2026. godine kojim se dopušta izručenje apelanta u Rusku Federaciju. Ministarstvo je u obrazloženju ukazalo da je rješenjem Suda BiH od 21. maja 2026. godine, koje je potvrđeno rješenjem od 4. juna 2026. godine, utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje. Nakon što je izvršen uvid u cjelokupnu ekstradicionu dokumentaciju te u navedena rješenja Suda BiH, Ministarstvo je donijelo rješenje kao u izreci.
Postupak traženja azila
9. Apelant je državljanin Ruske Federacije, rođen 28. maja 1996. godine u Ingušetiji, Nazran, Rusija. Apelant je 5. novembra 2025. godine Sektoru podnio zahtjev za azil. Povodom apelantovog zahtjeva za azil, a u skladu sa članom 39. Zakona o azilu, održan je intervju s apelantom. Apelantu je omogućena besplatna pravna pomoć u postupku, te je intervjuu prisustvovao apelantov punomoćnik.
10. Apelant je u intervjuu istakao da je u Rusiji živio u Ingušetiji u gradu Nazran, s majkom i braćom. Zemlju porijekla je napustio sam, legalno, sredinom jula 2024. godine, odakle je otišao u Dubai u Ujedinjene Arapske Emirate. Zatim je naveo da je Rusiju napustio zato što su mu vlasti prijetile da će ga poslati u rat. Dalje je objasnio da su prvo pokušavali da mu daju ugovor u vezi s mobilizacijom, tjerali ga da potpiše, te da su se od tog trenutka problemi samo gomilali. Na pitanje zbog čega su tražili da to potpiše, apelant je istakao da su to aktivno tražili na cijelom području Kavkaza, posebno u Ingušetiji i Čečeniji, zbog nacionalne pripadnosti, da bi što više ljudi umrlo zbog mržnje prema njihovom narodu. Tvrdi da ta mržnja postoji još od rata u Čečeniji. Apelant je istakao da su vlasti nekada dolazile kod njih kući, donosile različite pozive u vezi s vojnom službom, obećavale visoke novčane naknade, pomoć porodici i velike privilegije. Neki su to prihvatili, ali apelant nije. Nakon toga apelantu su prijetili da će svakako biti mobiliziran, a u slučaju da potpiše ugovor, imat će novčanu naknadu. Apelant je naglasio da nije imao nikakvih problema sa zakonom tako da ga nisu mogli natjerati da potpiše ugovor. To se sve dešavalo u Ingušetiji, te se zbog toga u oktobru 2023. godine apelant preselio u Moskvu. Apelant je dalje istakao da nakon odlaska u Moskvu tamo nije dobijao pozive za vojnu službu jer takve pozive nisu davali u velikim gradovima. Međutim, nakon što je napustio Moskvu, tada su i tamo počeli ljudi dobijati pozive. Tražili su ljude s Kavkaza i na različite načine su ih nagovarali da potpišu pozive. S obzirom na to da je spomenuo da su nastali veliki problemi kada je došao u Dubai, zatraženo je da objasni koji su to problemi, na što je apelant istakao da je „otišao tamo zbog situacije s bratom od druga“. Dalje je istakao da je imao online svadbu krajem augusta 2024. godine i da su intenzivno počeli da traže njegove prijatelje, jednog su ubili, dok su ostale zatvorili u zatvor. Apelant je istakao da su i njemu „napakovali dosje“ i stavili ga na potjernicu, ali i da misli da ih je i nekoliko mjeseci prije toga FSB pratio. Naglasio je da su njih sedam-osam prijatelja bili predmet njihovog interesiranja jer su bili protiv rata u Ukrajini na način da nisu potpisivali njihove pozive i ugovore, te su upozoravali druge da je to prevara. Apelant je istakao da je iz Dubaija prvo otišao u Tursku, a 18. septembra 2025. godine je došao u Sarajevo. Apelant je naveo da u Rusiji žive njegova majka i trojica braće i da braća idu u različite krajeve da rade da ne bi bili kod kuće. Dalje je ukazao da oni očekuju njegovu ekstradiciju, da su očekivali da će ga deportirati iz Dubaija. Apelant je također naveo da je dok se nalazio u Turskoj 6. i 7. novembra 2024. godine, dobio pozive iz Ingušetije, da su iz FSB-a dolazili kući i tražili ga. U tom trenutku kada su dolazili, u kući su mu bila dva brata i majka, te su im pretresli cijelu kuću. Apelant je istakao da su mu braći stavili vreće na glavu i pribili ih uz zid. Dalje je pojasnio da FSB želi „da mu prijete, da ga muče i da dokažu da je kriv jer se to sve dešavalo njegovim poznanicima. Neki od njih su već u zatvoru. Smatra da on za njih predstavlja važnu kariku“. Na pitanje šta misli da bi mu se desilo ukoliko bi se vratio u Rusiju, apelant je naveo da mu je FSB već prijetio telefonom kada su mučili njegovu braću. Uzimali su njihove telefone i prijetili su mu, te je naveo da je slušao „kako mu braću muče strujom, čak su im na genitalije stavljali struju“. Na pitanje apelantovog punomoćnika da objasni kako Rusija kažnjava odbijanje mobilizacije, apelant je istakao da ne može precizno odgovoriti jer stalno mijenjaju i donose sve više zakona u vezi s tim. Dalje je naglasio da su protiv njega i njegovih prijatelja pokrenuli krivični postupak izmislivši da žele da napadnu naftna polja. Na pitanje zašto su oni njima bili važni, apelant je naveo da misli da je to zato što je među njima bio imam koji je bio religiozan čovjek i autoritet. Na pitanje šta bi se desilo u slučaju njegove ekstradicije, tj. šta misli da bi se desilo u zatvoru u Rusiji, apelant je naveo da mu, najblaže rečeno, prijeti zatvor od dvadeset godina, te da bi 100% bila određena mučenja. Apelant je ukazao da postoji YouTube kanal „Gulagunet“ i tu postoje svi videodokazi o seksualnim zlostavljanjima. Apelant je na kraju naveo da bi ga najstrašnije čekalo prije zatvora, a to su pripadnici FSB-a. Navodi da se ne boji zatvora koliko tih mjesec dana jer postoje lokacije na kojima se nalaze podrumi u kojima pripadnici FSB-a muče ljude.
Osporene odluke
11. Rješenjem Sektora broj UP-1-07/1-41-1-1266-8/25 od 22. decembra 2025. godine odbijen je apelantov zahtjev za azil. Sektor je u obrazloženju ukazao šta je apelant istakao u svom intervjuu, kao i šta proizlazi iz međunarodnih izvještaja na koje se pozvao apelant i izvještaja pribavljenih po službenoj dužnosti. Između ostalog, ukazano je šta proizlazi iz izvještaja Ministarstva inozemnih poslova SAD-a od 23. aprila 2024. godine, u kojem je navedeno kakva je zakonom propisana procedura hapšenja i postupanje s pritvorenicima u zemlji porijekla, kao i tokom suđenja (koja su ovlaštenja policije, koja su prava osumnjičenih i sl.), ali je navedeno i da u praksi postoje odstupanja od zakonom propisane procedure. Također je navedeno „da zakon predviđa pravo na pravično i javno suđenje, ali se to pravo podriva kroz uplitanje izvršne vlasti u pravosuđe te korupciju u pravosuđu. Osumnjičeni uživaju zakonsku pretpostavku nevinosti i pravo na pravično, blagovremeno i javno suđenje, ali se ta prava nisu uvijek poštovala“. Nakon toga, Sektor je obrazložio da se apelant nalazi u postupku izručenja po međunarodnoj potjernici NCB Interpola Moskva, Rusija, raspisanoj s ciljem vođenja krivičnog postupka zbog sumnje da je počinio krivična djela „priprema za sabotažu od organizirane grupe“ i „nezakonito nabavljanje, prijenos, skladištenje i transport eksplozivnih naprava“. Dalje je naveo da je za navedena krivična djela maksimalna zaprijećena kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina. Sektor je ukazao da se, prema članu 21. stav (1) tačka b) Zakona o azilu, izbjeglički status neće odobriti strancu ako postoje opravdani razlozi zbog kojih se može smatrati da je počinio, podsticao ili na drugi način učestvovao u izvršenju teškog nepolitičkog krivičnog djela prije nego što je došao u BiH, uključujući i naročito okrutna djela čak i ako su počinjena s navodnim političkim ciljem. Dalje je ukazao da, prema članu 23. stav (1) tačka b) navedenog zakona, supsidijarna zaštita neće biti odobrena strancu ako postoje opravdani razlozi zbog kojih se može smatrati da je počinio, podsticao ili na drugi način učestvovao u izvršenju teškog krivičnog djela. Sektor je obrazložio da je, na osnovu dostupne dokumentacije i pravne kvalifikacije u zemlji porijekla, utvrđeno da se protiv apelanta vodi postupak zbog krivičnog djela koje svojom prirodom predstavlja teško nepolitičko krivično djelo. Sektor je zaključio da su ispunjeni uvjeti za primjenu instituta isključenja iz međunarodne zaštite, što je dalje detaljno obrazložio pozivajući se na Smjernice UNHCR-a za međunarodnu zaštitu, primjenu klauzula o isključenju: član 1F Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine. Dalje je naveo da postoje opravdani razlozi za vjerovanje da je apelant učestvovao u izvršenju teškog nepolitičkog krivičnog djela u smislu člana 21. stav (1) tačka b) i član 23. stav (1) tačka b) Zakona o azilu. Shodno navedenom, Sektor je zaključio da se na apelanta ne mogu primijeniti član 19. (izbjeglički status) i član 21. (supsidijarna zaštita) Zakona o azilu.
12. Zatim, Sektor je naveo da se, prema članu 6. stav 2. Zakona o azilu, stranac ne može vratiti ili prisilno udaljiti na teritoriju na kojoj bi bio izložen stvarnom riziku da bude podvrgnut smrtnoj kazni ili pogubljenju, mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Dalje je istakao i da je navedena odredba u direktnoj vezi sa članom 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, Sektor je konstatirao da apelant svoj položaj u zemlji porijekla nije predstavio tako da bi stvorio uvjerenje da bi u Rusiji bio izložen kršenjima ljudskih prava na način i u mjeri da bi se moglo govoriti o stvarnom riziku da bude podvrgnut smrtnoj kazni ili pogubljenju, mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Naime, kako je obrazloženo, apelantov iskaz i povrede koje je istakao bi se, imajući u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), mogao dovesti u kontekst „povreda navedenih u članu 3. Evropske konvencije, tj. uskraćivanje prava na pravično suđenje bi se moglo posmatrati kao nehumano i ponižavajuće postupanje ukoliko bi se u pojedinačnom slučaju utvrdilo da postoji rizik od uskraćivanja navedenog prava“. Međutim, Sektor smatra da apelant svojim iskazom nije dokazao da bi mu u slučaju povratka prijetilo nepravično suđenje. Sektor je istakao da na navedeno upućuju i izvještaji o zemlji porijekla. Naime, „izvještaj Ministarstva inozemnih poslova SAD-a upućuje na postojanje krivičnog sistema s određenim procedurama i garancijama pravičnog suđenja. Dakle i pored određenih manjkavosti pravosudnog sistema u Ruskoj Federaciji, prethodno citiran izvještaj Ministarstva inozemnih poslova SAD-a upućuje na postojanje krivičnog sistema s određenim procedurama i garancijama pravičnog suđenja“. Sektor je naveo da u prilog tome govori, kako izvještaji svjedoče, da je Ruska Federacija potpisnica Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine, gdje iz čl. 7. i 14. proizlazi pravo na odbranu, pravično suđenje, te da niko neće biti podvrgnut mučenju, nečovječnom postupanju ili kažnjavanju. Imajući u vidu navedeno, Sektor je obrazložio da ne može pokloniti vjeru apelantovom iskazu „u kome negira bilo kakav osnov za krivično gonjenje i postojanje garancija za pravično suđenje u zemlji porijekla“. Sektor je zaključio da, shodno svemu gore navedenom, nije utvrdio da postoji stvarni rizik da bi apelant povratkom u Rusiju bio izložen smrtnoj kazni ili pogubljenju, mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, tj. da postoje elementi zabrane vraćanja iz člana 6. stav (2) Zakona o azilu.
13. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 053797 26 U od 13. marta 2026. godine odbijena je apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Sektora. Sud BiH je obrazložio da je Sektor, analizirajući relevantne međunarodne izvještaje, prihvatio da u Ruskoj Federaciji postoje određeni problemi u pogledu ljudskih prava i političkih sloboda, ali je zaključio da postojanje općih problema ne znači automatski da je apelant izložen stvarnom i individualnom riziku. Sud BiH je istakao da je u pogledu navoda o nepravičnom suđenju i riziku od mučenja Sektor cijenio praksu Evropskog suda i član 3. Evropske konvencije, kao i član 6. stav (2) Zakona o azilu (načelo zabrane vraćanja). Naime, Sektor je zaključio da apelant nije dokazao postojanje stvarnog, individualnog i neposrednog rizika da bi u slučaju povratka bio izložen smrtnoj kazni, pogubljenju, mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupanju. Također je navedeno da Ruska Federacija formalno posjeduje krivični sistem i procesne garancije, te da sama tvrdnja o političkoj motiviranosti postupka nije potkrijepljena dovoljnim dokazima. Sud BiH je naveo da je Sektor razmotrio pitanje zabrane vraćanja (non-refoulement). Naime, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije dokazan stvarni rizik od povrede člana 3. Evropske konvencije, odnosno da ne postoje elementi koji bi opravdali ostanak u BiH po tom osnovu.
14. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 053797 26 Uvp od 18. maja 2026. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Sud BiH je prihvatio kao pravilne i zakonite nižestepene odluke. Pored toga, Sud BiH je ocijenio da je pravilno utvrđeno da apelant svojim iskazom nije stvorio uvjerenje da se može okarakterizirati kao lice koje je zbog političkog mišljenja u potrebi za međunarodnom zaštitom. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je apelant zemlju porijekla napustio na legalan način, da nije imao zabranu izlaska niti su vlasti svoje aktivnosti usmjerile na ostatak njegove porodice koja i dalje živi u zemlji porijekla. Također, Sud BiH je zaključio da je pravilno cijenjeno i da li postoji osnovan strah od progona, što znači da je subjektivni doživljaj postojanja straha kod apelanta morao biti potkrijepljen i objektivnom situacijom, odnosno objektivnim pokazateljima cijelog slučaja, što je u konkretnom slučaju izostalo. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da su se Sektor i Sud BiH, umjesto da izvrše adekvatnu procjenu budućeg rizika od kršenja člana 3. Evropske konvencije, fokusirali samo na postojanje krivičnog gonjenja. Pri tome, kako je navedeno, nadležni organi nisu doveli u sumnju zakonitost i opravdanost motiva organa Ruske Federacije, te sasvim nekritički odbijajući svaku mogućnost zloupotrebe organa Ruske Federacije (uprkos postojanju dokaza o zloupotrebama Interpola). Apelant je naglasio da su Sektor i Sud BiH propustili izvršiti adekvatnu procjenu zabrane vraćanja (non-refoulement). Naime, izostala je ključna analiza da li bi apelant u slučaju povratka u zemlju porijekla bio izložen stvarnom riziku od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. Apelant smatra da su Sektor i Sud BiH selektivno cijenili izvještaje o stanju u zemlji porijekla zanemarujući navode o proizvoljnim hapšenjima, prisilnim mobilizacijama, iznudama priznanja za izmišljena krivična djela, nekažnjivost za mučenja i nehumana postupanja prema zatvorenicima i slično. Pogotovo je zanemareno, kako to apelant navodi, da su navedenim postupanjem posebno pogođeni stanovnici Sjevernog Kavkaza, dakle Inguši i Čečeni. Apelant je naglasio da praksa Evropskog suda jasno ukazuje da je zabrana iz člana 3. Evropske konvencije apsolutne prirode, te da se procjena mora odnositi na budući rizik nezavisno od toga da li su prethodna postupanja dostigla prag progona. Propuštanjem da izvrše takvu procjenu, Sektor i Sud BiH su povrijedili osnovna načela međunarodne zaštite, tj. izostala je adekvatna primjena načela zabrane vraćanja, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na zaštitu od postupanja zabranjenog članom 3. Evropske konvencije. Apelant je naglasio da postupak azila nije s ciljem utvrđivanja krivične odgovornosti niti je to suština tog postupka, već utvrđivanje postojanja budućeg rizika od progona i kršenja ljudskih prava i nužnosti pružanja zaštite. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da se u njegovom slučaju desilo upravo suprotno i da je postojanje međunarodne potjernice bio jedini kriterij kojim su se nadležni organi rukovodili nauštrb svih drugih dokaza (subjektivnim strahom apelanta iskazanog tokom intervjua, te objektivnim činjenicama i stanjem u zemlji apelantovog porijekla). Apelant smatra da su ga donošenjem osporenih odluka nadležni organi izložili realnom riziku da bude vraćen u zemlju porijekla, gdje mu prijeti progon, direktna prijetnja životu i fizičkom integritetu, lišenje slobode, zlostavljanje i nečovječno postupanje. Također je istakao da mu u zemlji porijekla prijeti i prisilno slanje na ratište, gdje može biti ubijen, a sve zbog njegovog političkog mišljenja i nacionalnosti. U nastavku, apelant se pozvao na međunarodne izvještaje o stanju ljudskih prava u zemlji porijekla, koji su dostavljeni i u postupku pred Sektorom i Sudom BiH. Pored navedenog, apelant je ukazao na drugačiju praksu u ekstradicionom postupku u zemljama Evropske unije, konkretno Republike Hrvatske, gdje je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio izručenje određenog lica Ruskoj Federaciji radi vođenja krivičnog postupka protiv tog lica. Kao razlog za odbijanje izručenja, ukazano je na nepostojanje dokaza koji bi potkrijepili osnovanu sumnju da je izručenik počinio djela koja mu se stavljaju na teret, te na činjenicu da od 16. marta 2022. godine Ruska Federacija više nije članica Vijeća Evrope. Naime, prestala je biti ugovornom strankom Evropske konvencije, te je 23. novembra 2022. godine Rezolucijom Evropskog parlamenta Ruska Federacija proglašena državom pokroviteljicom terorizma, što opravdava zaključak da u slučaju izručenja postoji opasnost od ugrožavanja njegovih osnovnih prava (Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II-8 Kr-5/2026-4 od 29. aprila 2026. godine).b)Odgovori na apelaciju
16. Sud BiH je istakao da je apelacija neosnovana, te da su odluke Suda BiH zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
17. Sektor je uglavnom ponovio svoje obrazloženje iz osporene odluke. Pored toga je istakao da nije zanemareno načelo zabrane vraćanja (non-refoulement). Naime, u konkretnom postupku izvršena je individualna i sveobuhvatna procjena svih relevantnih okolnosti, uključujući i eventualne rizike za apelanta u zemlji porijekla, u skladu s važećim propisima i međunarodnim standardima. Navodi o automatskom postojanju rizika po osnovu općih okolnosti u zemlji porijekla nisu prihvaćeni kao odlučujući budući da se ocjena zaštite ne zasniva na općim pretpostavkama, već na individualnoj i konkretnoj procjeni. Sektor je naveo da je izvršio sveobuhvatnu procjenu svih pojedinačnih elemenata uzimajući u obzir pokazatelje općeg stanja u zemlji porijekla, kao i izvedene dokaze. Takvom procjenom nije utvrđeno postojanje individualnog rizika za apelanta niti je utvrđeno da je osporenom odlukom došlo do povrede osnovnih načela međunarodne zaštite. Sektor je istakao da nema naznaka da apelantu „prijeti nepravedno suđenje“, što bi eventualno moglo dovesti do povrede člana 3. Evropske konvencije. Također je istakao da nema naznaka da je Rusija iz političkih razloga posebno zainteresirana za apelanta.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o azilu („Službeni glasnik BiH“ br. 11/16, 16/16 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6. (Princip zabrane vraćanja "non-refoulement") (1) Stranac neće biti prisilno udaljen ili vraćen u zemlju gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja. Stranac neće biti prisilno udaljen ili vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju. (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, stranac koji se iz opravdanih razloga smatra opasnim za sigurnost BiH ili je pravosnažno osuđen za teško krivično djelo i predstavlja opasnost za BiH može se prisilno udaljiti ili vratiti u drugu zemlju, izuzev ako bi time bio izložen stvarnom riziku da bude podvrgnut smrtnoj kazni ili pogubljenju, mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac neće biti prisilno udaljen ili vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.
Član 19. (Izbjeglički status)
Izbjeglički status bit će odobren strancu koji se zbog osnovanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja nalazi izvan zemlje svog državljanstva, a ne može ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i licu bez državljanstva koje se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka, a ne može se ili se, zbog takvog straha, ne želi vratiti u tu državu.
Član 21. stav 1. tačka b. (Isključenje iz izbjegličkog statusa) (1) Izuzetno od člana 19. ovog zakona, izbjeglički status neće biti odobren strancu ako postoje opravdani razlozi zbog kojih se može smatrati:
b) da je počinio, podsticao ili na drugi način učestvovao u izvršenju teškog nepolitičkog krivičnog djela prije nego što je došao u BiH, uključujući i naročito okrutna djela čak i ako su počinjena s navodnim političkim ciljem;
Član 22. (Supsidijarna zaštita) (1) Supsidijarna zaštita odobrava se strancu koji ne ispunjava uslove za odobrenje statusa izbjeglice iz člana 19. ovog zakona ako postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da će se povratkom u zemlju porijekla ili zemlju uobičajenog mjesta boravka suočiti sa stvarnim rizikom od teške povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda. (2) Teškom povredom u smislu stava (1) ovog člana smatra se smrtna kazna ili pogubljenje, mučenje, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, ozbiljna i individualna prijetnja životu ili fizičkom integritetu civila zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba.
Član 23. stav 1. tačka b. (Isključenje iz supsidijarne zaštite)
Izuzetno od člana 22. ovog zakona, supsidijarna zaštita neće biti odobrena strancu ako postoje opravdani razlozi zbog kojih se može smatrati da je:
b) počinio, podsticao ili na drugi način učestvovao u izvršenju teškog krivičnog djela; Međunarodni dokumenti
19. Amnesty International: Stanje ljudskih prava u svijetu; Rusija 2025. (https://www.ecoi.net/en/document/2139356.html):
Rusija je nastavila svoj agresorski rat protiv Ukrajine. Ograničenja prava na slobodu izražavanja, mirnog okupljanja i udruživanja su se intenzivirala. Cenzura na internetu je eskalirala. Kršenja prava na slobodu vjeroispovijesti i uvjerenja su nastavljena. Zakonodavstvo je iskorišteno kao oružje za obračun s neistomišljenicima. Protivpravna zatvaranja na osnovu lažnih optužbi, praćena nedostatkom nezavisnih i nepristrasnih istraga te nepravičnim suđenjima, ostala su glavno obilježje policijskog i pravosudnog sistema. Mučenje i drugi vidovi lošeg postupanja bili su sistemski i provođeni gotovo nekažnjeno. Pritvorenici su držani u nehumanim ili ponižavajućim uvjetima. Restriktivni uvjeti spriječili su većinu djece migranata da se upišu u školu...
Sloboda izražavanja
Sloboda izražavanja ostala je znatno ograničena. Lica koja su se protivila ratu protiv Ukrajine, kritizirala vladinu politiku i pojedine zvaničnike ili izražavala druga neslaganja, suočavala su se sa strogim kaznama u vidu niza prekršajnih i krivičnih postupaka. […]
Represija nad neistomišljenicima
Zabilježen je porast krivičnih gonjenja po politički motiviranim optužbama, uključujući ekstremizam, terorizam, veleizdaju, špijunažu i „povjerljivu saradnju sa stranom državom, stranom ili međunarodnom organizacijom”. Represivni potezi protiv opozicionih političara u Rusiji i van nje, kao i protiv pokreta koje su predstavljali, otvorili su put masovnim represijama nad njihovim saradnicima.
Vojni sud u Sankt Peterburgu je u martu osudio Aleksandra Skobova (Aleksandr Skobov) na 16 godina zatvora pod optužbama za terorizam zbog njegovih objava na društvenim mrežama i učešća na konferenciji koju je u Litvaniji organizirao Forum slobodne Rusije. Ova organizacija, koja je već bila označena kao „nepoželjna”, naknadno je u augustu proglašena „terorističkom”.
Istaknuti član stranke Jabloko (Yabloko) Maksim Kruglov priveden je u oktobru pod optužbama za „širenje lažnih vijesti o Oružanim snagama” zbog svojih objava na društvenim mrežama i uvršten u registar „terorista i ekstremista“. Krajem godine provodila se istraga. Nekoliko drugih istaknutih članova stranke Jabloko (Yabloko) je protivpravno lišeno slobode, novčano kažnjeno ili osuđeno.
Također u oktobru, Federalna služba sigurnosti (FSB) podigla je optužnicu u odsustvu protiv 23 člana Antiratnog komiteta, koji su u egzilu osnovale istaknute ličnosti s ciljem protivljenja ruskom agresorskom ratu. Optuženi su za „organiziranje terorističke zajednice“ i planiranje „nasilnog preuzimanja vlasti“
– krivična djela za koja je zaprijećena eventualna kazna doživotnog zatvora.
Vrhovni sud je u novembru proglasio Fondaciju za borbu protiv korupcije (ACF) „terorističkom organizacijom“, registriranu u SAD-u, koju su osnovale kolege preminulog zatvorenika savjesti Alekseja Navaljnog.
Protivpravna zatvaranja i nepravična suđenja
Protivpravna zatvaranja na osnovu lažnih optužbi ostala su glavno obilježje pravosudnog i policijskog sistema. Istrage su vođene uz proceduralne povrede, a suđenja, uključujući i ona u politički motiviranim predmetima, nisu bila pravična. […]
Mučenje i drugi vidovi lošeg postupanja
Mučenje i drugi vidovi lošeg postupanja u pritvorskim jedinicama ostali su široko rasprostranjeni, kao i nekažnjivost izvršilaca. Pritvorenici su držani u nehumanim ili ponižavajućim uvjetima, te su im često uskraćivani zdravstvena zaštita i kontakt s vanjskim svijetom.
Službena lica pravosudnog i policijskog sistema uhapsila su u junu desetke etničkih Azerbejdžanaca u gradu Jekaterinburgu, navodno u vezi s istragom o ranijim krivičnim djelima. Jedan od privedenih opisao je kako su svi bili premlaćeni i mučeni elektrošokovima u trajanju od oko sat vremena. Nekoliko lica je hospitalizirano, a dvojica muškaraca su umrla u pritvoru.
Nakon premještaja u zatvorsku koloniju u Altai Krai (Altajski kraj) u julu, zatvoreni disident Aleksej Gorinov samovoljno je smješten u kazneno-izolacijsku ćeliju (SHIZO), gdje je držan duže od dva mjeseca u nehumanim i ponižavajućim uvjetima. U septembru je protivpravno prebačen u ćeliju sa strogim režimom izolacije u trajanju od dva mjeseca, nakon čega je u novembru ponovo vraćen u
SHIZO.
Porodica borca za ljudska prava Bakhrom Khamroev, koji je 2023. godine osuđen na više od 13 godina zatvora na osnovu lažnih optužbi za „terorizam“, prijavila je da je on protivpravno smješten u samicu, da je zlostavljan i da mu je uskraćena adekvatna medicinska pomoć. U augustu je prebačen u zatvorsku koloniju maksimalne sigurnosti na dalekom sjeveru, hiljadama kilometara udaljenu od njegovog porodičnog doma.
Aktivist Mihail Kriger, koji služi sedmogodišnju kaznu zatvora zbog kritiziranja vlasti na društvenim mrežama, proveo je skoro 50 dana u štrajku glađu protestirajući protiv lošeg tretmana, uključujući i protivpravno zatvaranje u samicu.
U septembru se Rusija zvanično povukla iz Evropske konvencije o sprečavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja…
20. HRW – Human Rights Watch – Svjetski izvještaj 2026. godina: Rusija (https://www.ecoi.net/en/document/2136251.html):
Događaji iz 2025.
Kako se ruska agresija protiv Ukrajine nastavljala, Kremlj je dodatno pojačao obračun s neistomišljenicima i civilnim društvom, ciljajući na kritičare unutar zemlje i u egzilu. Vlasti su nastavile primjenu zlostavljanja u pritvoru kao sredstvo represije i proširile su upotrebu lažnih optužbi za podrivanje državne sigurnosti, uključujući i „povjerljivu saradnju“ sa strancima. Ovaj pristup predstavlja značajan alat u represivnom aparatu...
Evropska unija usvojila je dodatne sankcije protiv Rusije i ruskih zvaničnika, uključujući i one zbog kršenja ljudskih prava u Rusiji, deportacije i indoktrinacije ukrajinske djece, te zlostavljanja u logorima na okupiranim područjima Ukrajine.
U novembru su tužioci zabranili Human Rights Watch kao „nepoželjnu” organizaciju.
Prema podacima organizacije Memorial, broj političkih zatvorenika porastao je na 1.217 (od kojih su 108 žene), u poređenju sa 805 na kraju 2024. godine. Sloboda izražavanja
Sudovi su nastavili izricati drakonske zatvorske kazne za antiratni govor i mirno neslaganje.
Od sveobuhvatne ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022. do kraja septembra 2025. godine, 692 lica se suočilo s krivičnim progonom na osnovu lažnih optužbi za „lažne informacije“ ili „diskreditaciju“ vojske, prema podacima ruske grupe za ljudska prava OVD-Info Ukupno se najmanje 1.299 osoba suočilo s krivičnim progonom zbog protivljenja ratu, a 373 su ostale u pritvoru pod ovim optužbama u vrijeme pisanja izvještaja...
21. Freedom House: Sloboda u svijetu 2026. godine – Rusija (https://www.ecoi.net/en/document/2138121.html) D4 0-4 pts
Da li su pojedinci slobodni da izraze lične stavove o političkim ili drugim osjetljivim temama bez straha od nadzora ili odmazde? 0 / 4
Sveprisutna hiperpatriotska propaganda i politička represija imale su kumulativni utjecaj na otvorenu i slobodnu privatnu raspravu, što je dodatno pogoršano državnom kontrolom nad izražavanjem na internetu i van njega. […]
Prema podacima grupe za ljudska prava OVD-Info, ukupno 1.902 lica bilo je podvrgnuto nekom obliku zatvorske kazne ili lišavanja slobode u vezi sa svojim političkim govorom ili aktivnostima iz decembra 2025. godine. Često su se suočavali s krivičnim prijavama kao što su širenje lažnih vijesti ili diskreditiranje ruske vojske. Hiljade prekršajnih postupaka je ujedno pokrenuto na osnovu odredbi zakona o upravnim prekršajima. Broj osuđujućih presuda za špijunažu, veleizdaju i terorizam, često zasnovanih na sumnjivim osnovama, dramatično je porastao posljednjih godina. Kao jedan od istaknutih primjera, pisac Boris Akunin osuđen je u odsustvu na 14 godina zatvora pod optužbama povezanim s terorizmom u julu 2025. godine, što je rezultat njegovog javnog protivljenja ratu i ruskom autoritarnom režimu. Vlasti koriste opsežan sistem nadzora kako bi pratile izražavanje na internetu i van njega, te identificirale neistomišljenike. Domaće i strane kompanije dužne su da čuvaju lične podatke korisnika na serverima koji se fizički nalaze u Rusiji.
F Vladavina zakona
F1 0-4 pts
Da li postoji nezavisno pravosuđe? 1 / 4
Pravosuđu nedostaje nezavisnost od izvršne vlasti, a napredovanje u karijeri sudija je praktično vezano za usklađenost sa željama Kremlja. Predsjednička komisija za kadrove i predsjednici sudova kontroliraju imenovanje sudija u zemlji, koji se uglavnom unapređuju unutar pravosudnog sistema umjesto da stječu nezavisno iskustvo kao advokati. Ustavni amandmani iz 2020. godine ovlastili su predsjednika da smjenjuje sudije Ustavnog suda i Vrhovnog suda, uz podršku Savjeta Federacije, što je dodatno suzilo ionako zanemarivu autonomiju pravosuđa.
F2 0-4 pts
Da li u građanskim i krivičnim stvarima preovladava pravičan postupak? 0 / 4
Zaštitni mehanizmi protiv protivzakonitog lišavanja slobode i druge garancije pravičnog postupka se redovno krše, posebno kada je riječ o pojedincima koji se protive ili se doživljavaju kao prijetnja interesima režima i njegovih saveznika. Policijski službenici imaju široka ovlaštenja da provaljuju u domove i vozila, te da pretresaju lične stvari bez naloga. Advokatima koji zastupaju optužene u politički osjetljivim predmetima rutinski se uskraćuje pristup klijentima i sve se više suočavaju s ciljanim krivičnim gonjenjem zbog svog rada. Trojica advokata Alekseja Navaljnog uhapšena su 2023. godine, optužena za učešće u ekstremističkoj organizaciji, te osuđena u januaru 2025. godine na zatvorske kazne u trajanju od tri i po do pet i po godina. Drugim advokatima su oduzete advokatske licence, proglašeni su stranim agentima i optuženi za politički motivirane zločine.
Policijski i vojni službenici koji provode regrutaciju i mobilizaciju rezervista vršili su nasumične racije i prijetili muškarcima novčanim kaznama, zatvorskim kaznama, izmišljenim optužbama, te gubitkom posla i socijalnih usluga za njih i njihove porodice. Licima optuženim za kršenje zakona o vojnoj regrutaciji nije garantiran pristup javnom braniocu. Pored toga, izvršenje presuda u takvim predmetima se više ne odgađa tokom žalbenog postupka, što znači da optuženi mogu biti prisilno upućeni na služenje vojnog roka prije donošenja konačne odluke. Zakon donesen 2024. godine omogućio je optuženima u krivičnim postupcima da obustave krivično gonjenje i izbjegnu kaznu ako pristanu da se pridruže vojsci i služe u Ukrajini. […]
F3 0-4 pts
Da li postoji zaštita od nezakonite upotrebe fizičke sile i sloboda od rata i pobuna? 0 / 4 […]
Policija sistemski primjenjuje silu, a grupe za zaštitu ljudskih prava izvijestile su da su policijski službenici koji vrše takve zloupotrebe namjerno podvrgavali pritvorenike električnim šokovima, gušenjima i rastezanju tijela kako bi izbjegli ostavljanje vidljivih povreda. Prema izvještaju specijalnog izvjestioca UN-a za ljudska prava u Rusiji iz 2025. godine, mučenje je ostalo „sistematsko i široko rasprostranjeno“, sa 258 dokumentiranih slučajeva u periodu od 2024. do 2025. godine. Izvještaj je također utvrdio da je najmanje 206 ukrajinskih ratnih zarobljenika preminulo u ruskom pritvoru, pri čemu su na tijelima bili vidljivi znakovi mučenja.
Ruski zatvori su prenapučeni i nehigijenski; zatvorenicima nedostaje pristup zdravstvenoj zaštiti i izloženi su zlostavljanju koje provode stražari. Zatvorenici su također vrbovani i prisiljavani da se bore u Ukrajini, gdje su pretrpjeli ogromne gubitke. Politički zatvorenici su izloženi riziku od teškog zlostavljanja, što u pojedinim slučajevima dovodi do smrti u pritvoru. […]
22. USDOS – Ured za vanjske poslove SAD-a – Izvještaji o stanju ljudskih prava po zemljama za 2024. godinu – Rusija (https://www.ecoi.net/en/document/2128433.html):
SAŽETAK
Rat između Rusije i Ukrajine je nastavljen, a tokom tog rata izvještaji navode da su ruske snage i zvaničnici počinili ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i zloupotrebe.
Vlasti su koristile nove zakone za kažnjavanje neistomišljenika i ograničavanje nezavisnog izražavanja, prema navodima boraca za ljudska prava. Vlasti su zatvarale antiratne demonstrante i ličnosti iz političke opozicije, krivično gonile brojne pojedince zbog izražavanja stavova na internetu, prisilno zatvarale nevladine organizacije, dodatno ograničavale medije, vršile pritisak na političke stranke i nastavile prekograničnu represiju protiv kritičara Kremlja u inozemstvu. …
Pored kršenja ljudskih prava koja je počinila Rusija tokom invazije na Ukrajinu, značajni problemi u oblasti ljudskih prava uključivali su vjerodostojne izvještaje o: proizvoljnim ili nezakonitim pogubljenjima; nestancima; mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju; nezakonitom lišavanju slobode i pritvaranju; slučajevima transnacionalne represije protiv pojedinaca u drugoj zemlji; teškim zloupotrebama u sukobu; nezakonitom regrutiranju ili vladinom korištenju djece u oružanim sukobima; ozbiljnim ograničenjima slobode govora i slobode medija, uključujući nasilje ili prijetnje nasiljem nad novinarima, neosnovana hapšenja ili krivična gonjenja novinara i cenzuru; ograničenjima vjerskih sloboda; trgovini ljudima, uključujući prisilni rad; te značajnom prisustvu najgorih oblika dječijeg rada.
Vlada nije preduzela konkretne korake ili mjere koje ulijevaju povjerenje kako bi identificirala i kaznila većinu zvaničnika koji su počinili kršenja ljudskih prava. […]
Života. Vansudska pogubljenja
Brojni izvještaji su naveli da su tokom godine vlada ili njeni agenti počinili proizvoljna ili nezakonita pogubljenja.
Brojni izvještaji su navodili da su u određenim kazneno-popravnim kolonijama i drugim mjestima lišenja slobode nadležni organi sistematski podvrgavali zatvorenike mučenju, uključujući i slučajeve sa smrtnim ishodom ili samoubistvom. Čečenski državljanin Askhab Uspanov preminuo je u policijskom pritvoru nakon lišavanja slobode 22. marta, koje je uslijedilo nakon terorističkog napada sa 145 smrtno stradalih u dvorani Crocus City Hall u Krasnogorsku nedaleko od Moskve. Iako su ruske vlasti iznijele tvrdnje da je Uspanov preminuo usljed samoubistva, čečenske opozicione grupe su ostale pri stavu da je pretučen do smrti, te su objavile video s autopsije na kojem se navodno vidi da je imao prijelom lobanje, polomljen grudni koš i slomljenu kičmu.
Postojali su izvještaji o tome da su vlasti ili njihove posredničke snage izvršile ili pokušale izvršiti nezakonita pogubljenja svojih oponenata u drugim državama, uključujući brojne takve slučajeve u Ukrajini. [...]
Dugotrajno lišenje slobode bez optužnice
Uprkos tome što zakon zabranjuje nezakonito lišavanje slobode i pritvor, nadležni organi su takve postupke provodili uz potpunu nekažnjivost. Nezavisni posmatrači su ukazali na to da je dugotrajna mjera pritvora u istražnom postupku bila problematična, međutim, podaci o njenim razmjerama nisu bili dostupni. U skladu sa zakonom, pritvor u istražnom postupku u pravilu nije mogao trajati duže od dva mjeseca, međutim, sud je bio ovlašten da ga produži na šest mjeseci, te na 12 ili 18 mjeseci ukoliko je krivično djelo za koje je optuženi okrivljen bilo naročito teško. Uhapšene opozicione ličnosti, novinari i aktivisti civilnog društva nerijetko su bili podvrgnuti dugotrajnom istražnom pritvoru. U skladu sa zakonom, lice lišeno slobode imalo je pravo osporavati zakonitost određivanja mjere pritvora pred nadležnim sudom. Usljed problema sa nezavisnošću pravosuđa, međutim, sudije su u pravilu prihvatale stavove istražilaca i odbijale prigovore okrivljenih. [...]
Sigurnost ličnostia. Mučenje i okrutno, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje
Uprkos tome što ustav zabranjuje takve postupke, brojni pouzdani izvještaji ukazuju da su pripadnici sigurnosnog osoblja primjenjivali mučenje, zlostavljanje i nasilje radi iznuđivanja priznanja od osumnjičenih lica, dok su nadležni organi samo u rijetkim slučajevima utvrđivali odgovornost službenih lica za takva djela. Prema dostupnim izvještajima, pripadnici sigurnosnih snaga podvrgavali su civile u pritvoru mučenju kroz premlaćivanje, upotrebu elektrošokova i lažna smaknuća, te su činili seksualno nasilje povezano sa sukobom, uključujući i silovanje. [...]
Prema izvještajima, fizičko zlostavljanje osumnjičenih lica od policijskih službenika imalo je sistemski karakter i u pravilu se odvijalo tokom prvih nekoliko dana nakon lišenja slobode u objektima za istražni pritvor. Prema izvještajima grupa za zaštitu ljudskih prava i bivših policijskih službenika, pripadnici policije su na najuobičajeniji način primjenjivali elektrošokove, asfiksiju (gušenje) te istezanje ili vršenje pritiska na zglobove i ligamente, s obzirom na to da se smatralo da te metode imaju manju vjerovatnoću ostavljanja vidljivih tragova. Taj problem je bio naročito akutan na području Sjevernog Kavkaza, gdje su zabilježeni iscrpni izvještaji da su policijske i sigurnosne snage podvrgavale mučenju ili zlostavljanju navodne pripadnike militantnih grupa i civile u objektima za pritvor. Izvještaji su navodili da su policijski službenici podvrgavali građane premlaćivanju ili drugim oblicima zlostavljanja, sa slučajevima koji su u određenim okolnostima imali smrtni ishod.
U skladu s navodima grupa za zaštitu ljudskih prava, policijske i sigurnosne snage primjenjivale su prekomjernu silu i restriktivne taktičke mjere tokom lišavanja slobode učesnika antiratnih protesta i demonstracija protiv mobilizacije.
Izvještaji su navodili da su pripadnici službi sigurnosti primjenjivali torturu, uključujući i lišavanje sna, kao kaznenu mjeru protiv opozicionih i humanitarnih aktivista lišenih slobode, te novinara i kritičara vladine politike. [...]
Nekažnjavanje predstavlja značajan problem unutar sigurnosnih struktura. U većini slučajeva u kojima su službenici sigurnosti ili drugi vladini zvaničnici javno dovedeni u vezu s kršenjem ljudskih prava, vlasti su odbijale unutrašnje i vanjske zahtjeve za nezavisnu istragu te su provodile kampanje dezinformiranja ili druge aktivnosti kako bi prikrile takve optužbe. Mali broj slučajeva koji su dospjeli do suđenja rezultirao je kaznama koje nisu bile u skladu s težinom počinjenog krivičnog djela. Drugostepeni sud je u aprilu poništio osuđujuću presudu iz 2023. godine izrečenu protiv peterice policijskih službenika u Tatarstanu zbog podvrgavanja mučenju lica lišenog slobode, koje je naknadno počinilo samoubistvo. Sklonost vlasti da ignorira teške navode o povredama ljudskih prava, uz neravnomjernu primjenu načela vladavine prava i odsustvo transparentnosti u radu pravosuđa, dovela je do opće nekažnjivosti za većinu izvršilaca.
Evropski sud za ljudska prava je u januaru dosudio naknadu za više lica koja su navodno bila žrtve torture koju su provele sigurnosne snage, među kojima su ukrajinski državljanin Mikola Karpuš i ruski državljanin Evgenij Buni. [...]e. Primjeri prekogranične represije
Vlast je pribjegavala radnjama prekogranične represije u svrhu zastrašivanja ili provođenja odmazde nad licima van njenih suverenih granica, što je uključivalo političke oponente, aktiviste civilnog društva i borce za ljudska prava. U skladu s izvještajima organizacije Freedom House, vlasti su provodile visoko agresivne oblike prekogranične represije, što se naročito odnosilo na Čečeniju. Te aktivnosti, koje su primarno koristile likvidacije kao sredstvo djelovanja, ciljale su bivše pripadnike unutrašnjeg kruga vlasti i druga lica koja su percipirana kao prijetnja po sigurnost režima. …
Zloupotreba međunarodnih sredstava i instrumenata krivičnog progona
Vjerodostojni izvještaji ukazuju na to da su vlasti pokušale zloupotrijebiti međunarodne instrumente krivičnog progona radi politički motivirane odmazde protiv određenih lica koja se nalaze van zemlje. INTERPOL je u decembru 2023. godine uveo „korektivne mjere“ protiv vlade, uključujući i strožiji sistem za obradu zahtjeva. Mediji su izvijestili da je gotovo polovina INTERPOL-ovih javnih „crvenih potjernica“, za koje posmatrači navode da bi se mogle koristiti za lociranje, pritvaranje i izručenje političkih disidenata i drugih lica od interesa, stigla iz Moskve.
VI.Dopustivost i meritum
23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
24. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 3. Evropske konvencije. a)Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
26. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
27. Ustavni sud podsjeća da države na osnovu međunarodnog prava i u skladu sa svojim ugovornim obvezama, uključujući i Evropsku konvenciju, imaju pravo kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca. Međutim, protjerivanje stranca iz države ugovornice može otvoriti pitanje poštovanja člana 3. Evropske konvencije, pa time dovesti do odgovornosti države na osnovu Evropske konvencije kada postoje značajni razlozi za uvjerenje da će dotično lice, ako bude protjerano, biti izloženo stvarnom riziku od podvrgavanja postupanju protivnom članu 3. Evropske konvencije u odredišnoj zemlji (vidi Evropski sud, F. G. protiv Švedske, presuda od 23. marta 2016. godine, predstavka broj 43611/11, tačka 111). Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj sudovi „moraju ispitati sve predvidive posljedice vraćanja [apelanta] natrag u zemlju koja ga prima imajući na umu opću situaciju i njegove lične okolnosti“ (vidi Evropski sud, M. S. protiv Slovačke i Ukrajine, presuda od 11. juna 2020. godine, predstavka broj 17189/11, tačka 115 ). Dakle, uz korištenje svih pouzdanih dokaza, to obuhvata ocjenjivanje situacije u zemlji koja ga prima i razmatranje apelantovog položaja koji se može predvidjeti u tim okolnostima.
28. Ustavni sud zapaža da je Ruska Federacija raspisala međunarodnu potjernicu za apelantom radi vođenja krivičnog postupka protiv njega. Odlukama nadležnih organa BiH odobreno je izručenje apelanta u zemlju porijekla (vidi uvodne napomene). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama odlučivalo o apelantovom zahtjevu za azil te da je apelant tvrdio, pored toga da su mu vlasti zemlje porijekla montirale krivične optužbe, da mu u slučaju povratka u zemlju porijekla, odnosno u pritvoru, u koji će sigurno ići zbog krivičnog postupka koji se vodi protiv njega, kao i u zatvoru, prijeti postupanje protivno članu 3. Evropske konvencije. Apelant u apelaciji u suštini navodi da je u osporenim odlukama izostala adekvatna primjena načela zabrane vraćanja (non-refoulement), čime je povrijeđeno apelantovo pravo na zaštitu od postupanja zabranjenog članom 3. Evropske konvencije.
29. Imajući u vidu apelantove navode, kao i obrazloženje u osporenim odlukama, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama izostala analiza apelantovih navoda da mu u slučaju povratka u zemlju porijekla prijeti postupanje suprotno članu 3. Evropske konvencije. Sektor se u obrazloženju svoje odluke u vezi s primjenom člana 6. stav (2) Zakona o azilu (koji propisuje zabranu vraćanja u zemlju u kojoj joj bi, između ostalog, bio izložen stvarnom riziku da bude podvrgnut mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju) bavio pitanjem da li bi apelant imao pravičan postupak u zemlji porijekla (vidi tačku 12. ove odluke). Naime, Sektor navodi da bi se „uskraćivanje prava na pravično suđenje moglo posmatrati kao nehumano i ponižavajuće postupanje ukoliko bi se u pojedinačnom slučaju utvrdilo da postoji rizik od uskraćivanja navedenog prava“. Pri tome, Sektor je cijenio samo jedan dio izvještaja Ministarstva inozemnih poslova SAD-a koji upućuje na postojanje krivičnog sistema u zemlji porijekla s određenim procedurama i garancijama pravičnog suđenja. Ustavni sud zapaža da se Sektor uopće nije bavio analizom apelantovog iskaza u dijelu u kojem tvrdi da će u slučaju povratka u zemlju porijekla biti izložen mučenju, niti analizom međunarodnih izvještaja u dijelu u kojem se ukazuje na mučenje pritvorenika, okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, nezakonito lišavanje slobode i pritvaranje, neosnovana hapšenja ili krivična gonjenja (vidi međunarodne dokumente, tač. 19−22. ove odluke). U vezi s tim, Sektor je samo konstatirao da je Ruska Federacija potpisnica Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine, kojim se propisuje pravo na odbranu, pravično suđenje, te da niko neće biti podvrgnut mučenju, nečovječnom postupanju ili kažnjavanju. S druge strane, u potpunosti je zanemareno da od 16. marta 2022. godine Ruska Federacija više nije članica Vijeća Evrope i da je prestala da bude ugovornom strankom Evropske konvencije. Sud BiH u osporenim odlukama prihvata kao pravilnu odluku Sektora zaključujući da je Sektor pravilno analizirao kako međunarodne izvještaje tako i apelantov iskaz. Međutim, Sud BiH samo uopćeno navodi da je u pogledu navoda o nepravičnom suđenju i riziku od mučenja Sektor cijenio praksu Evropskog suda i član 3. Evropske konvencije, kao i član 6. stav (2) Zakona o azilu (načelo zabrane vraćanja). Dakle, izostala je detaljna analiza navoda kojima je osporena odluka Sektora.
30. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su se u osporenim odlukama nadležni organi uglavnom bavili pitanjem da li su krivična djela koja se stavljaju apelantu na teret političke prirode ili ne, odnosno da li je apelant lice koje je zbog političkog mišljenja u potrebi za međunarodnom zaštitom, odnosno da li apelant ispunjava uvjete za odobravanje međunarodne zaštite u smislu odredbi Zakona o azilu koje se odnose na izbjeglički status i supsidijarnu zaštitu, uključujući i razloge za isključenje iz tih oblika zaštite. Međutim, Ustavni sud naglašava da, nezavisno od odlučivanja o ispunjavanju uvjeta za međunarodnu zaštitu i postojanja razloga za isključenje iz tih oblika zaštite, nadležni organi nisu mogli zanemariti pitanje da li bi vraćanje, odnosno predaja apelanta državi u koju bi bio vraćen, dovelo do povrede člana 3. Evropske konvencije, odnosno da li postoje ozbiljni i utvrđeni razlozi za vjerovanje da bi apelant bio izložen stvarnom riziku od mučenja ili nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. U tom pogledu Ustavni sud naglašava da član 3. Evropske konvencije sadrži jednu od najosnovnijih vrijednosti demokratskih društava. Za razliku od većine suštinskih odredbi Konvencije, član 3. ne predviđa izuzetke i nije dozvoljeno odstupanje od njega prema članu 15. stav 2. Evropske konvencije čak ni u slučaju javne opasnosti koja ugrožava opstanak nacije. Evropski sud je potvrdio da čak i u najtežim okolnostima kao što je borba protiv terorizma i organiziranog kriminala, Evropska konvencija apsolutno zabranjuje mučenje i nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje bez obzira na ponašanje dotičnog lica. Stoga je priroda krivičnog djela koje je podnosilac zahtjeva navodno počinio irelevantna za potrebe člana 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Gäfgen protiv Njemačke, presuda od 1. juna 2010. godine, predstavka broj 22978/05, tačka 87).
31. Zatim, Ustavni sud podsjeća da procjena da li postoje značajni razlozi za vjerovanje da se podnosilac zahtjeva suočava sa stvarnim rizikom od podvrgavanja postupanju koje krši član 3. Evropske konvencije mora nužno biti rigorozna i neizbježno uključuje ispitivanje od nadležnih nacionalnih organa o uvjetima u zemlji prijema u odnosu na standarde člana 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Ilias i Ahmed protiv Mađarske, presuda od 21. novembra 2019. godine, predstavka broj 47287/15, tačka 127). Ustavni sud smatra da je navedeni standard rigorozne procjene postojanja stvarnog rizika obavezivao nadležne organe da analiziraju vjerodostojnost apelantovih navoda da će, u slučaju izručenja u zemlju porijekla, u pritvoru i zatvoru biti izložen postupanju suprotnom članu 3. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da se nadležni organi nisu bavili ni analiziranjem apelantovog iskaza u dijelu u kojem navodi da mu je FSB već prijetio telefonom, da su mučili njegovu braću kada su dolazili u njihovu kuću da traže apelanta te da je jedan od njegovih prijatelja ubijen a drugi zatvoren. Ustavni sud podsjeća da je apelant isticao i da će ga FSB mučiti kako bi dokazao da je kriv „jer se to sve dešavalo njegovim poznanicima“. Naime, iz tih navoda, ukoliko se pokažu vjerodostojnim, proizlazi da je zbog apelanta, njegova porodica, kao i poznanici, eventualno već mogla biti izložena postupanju protivnom članu 3. Evropske konvencije, te da apelant jasno ukazuje da i njemu prijeti takvo postupanje u slučaju povratka u zemlju porijekla. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da je u izvještaju „Freedom House: Sloboda u svijetu 2026. godine – Rusija“ navedeno: „Policijski i vojni službenici koji provode regrutaciju i mobilizaciju rezervista vršili su nasumične racije i prijetili muškarcima novčanim kaznama, zatvorskim kaznama, izmišljenim optužbama te gubitkom posla i socijalnih usluga za njih i njihove porodice. Licima optuženim za kršenje zakona o vojnoj regrutaciji nije garantiran pristup javnom braniocu. Pored toga, izvršenje presuda u takvim predmetima se više ne odgađa tokom žalbenog postupka, što znači da optuženi mogu biti prisilno upućeni na služenje vojnog roka prije donošenja konačne odluke. Zakon donesen 2024. godine omogućio je optuženima u krivičnim postupcima da obustave krivično gonjenje i izbjegnu kaznu ako pristanu da se pridruže vojsci i služe u Ukrajini“, što predstavlja dodatni element koji su nadležni organi bili dužni uzeti u obzir prilikom ocjene postojanja stvarnog rizika.
32. Ustavni sud podsjeća i da činjenica zlostavljanja u prošlosti pruža snažnu indikaciju budućeg, stvarnog rizika od postupanja protivnog članu 3. Evropske konvencije u slučajevima u kojima je podnosilac zahtjeva napravio općenito koherentan i vjerodostojan prikaz događaja koji je u skladu s informacijama iz pouzdanih i objektivnih izvora o općem stanju u dotičnoj državi. U takvim okolnostima, na nadležnim organima je da otklone sve sumnje o tom riziku (vidi Evropski sud, J. K. i drugi protiv Švedske, presuda od 23. augusta 2016. godine, predstavka broj 59166/12, tač. 99−102). Kao što je već rečeno, nadležni organi nisu, ni na jednoj instanci, uopće razmotrili apelantove tvrdnje da mu u slučaju povratka u zemlju porijekla prijeti postupanje koje je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije niti tvrdnje da mu je FSB prijetio i da je mučio članove njegove porodice. Stoga Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju neophodno da nadležni organi rigorozno ispitaju cijeli apelantov iskaz, kao i dokaze kojima potvrđuje taj iskaz.
33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je donošenjem osporenih odluka došlo do kršenja člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Odluka o privremenoj mjeri
34. Ustavni sud naglašava da je tom odlukom odlučeno isključivo o odlukama koje se tiču odbijanja apelantovog zahtjeva za azil, ali ne i o odluci čije je izvršenje obustavljeno Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2723/26 od 22. jula 2026. godine. Naime, Odlukom o privremenoj mjeri Ustavni sud je obustavio izvršenje rješenja Ministarstva o izručenju stranca kojim se dopušta izručenje apelanta u Rusku Federaciju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je potrebno da navedena privremena mjera i dalje ostane na pravnoj snazi do drugačije odluke Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5125/24 od 27. marta 2025. godine, tačka 41, dostupna na www.ustavnisud.ba). VII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije zato što u osporenim odlukama nisu cijenjeni apelantovi navodi iz kojih proizlazi da će apelant u slučaju povratka u zemlju porijekla biti izložen postupanju protivnom članu 3. Evropske konvencije, niti su u vezi s tim detaljno analizirani međunarodni izvještaji o uvjetima u zemlji porijekla u odnosu na standarde iz člana 3. Evropske konvencije, a što je bilo neophodno prilikom procjene rizika od budućeg zlostavljanja.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Odluka o privremenoj mjeri broj AP-2723/26 od 22. jula 2026. godine ostaje i dalje na pravnoj snazi do drugačije odluke Ustavnog suda.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman