Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3488/21 (H.K.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Smetanje posjeda
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3488/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3488/21, rješavajući apelaciju H. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H. K. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 060825 21 Gž od 17. augusta 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. F. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Arif Mularifović, advokat iz Tešnja, podnio je 12. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 060825 21 Gž od 17. augusta 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 060825 20 P od 26. aprila 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih Mjesne zajednice Trepče i „AB Trans“ d.o.o. Tešanj (u daljnjem tekstu: tužena, tuženi ili zajedno: tuženi), koje zastupa Alemdar Brkić, advokat iz Tešnja, zatraženo je 5. i 7. jula 2023. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 9. do 20. juna 2023. godine, dok tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. Zaprimljeni odgovori su 20. septembra 2023. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio traženo izjašnjenje.

4. Tokom postupka Ustavni sud je obaviješten da je apelant umro 10. marta 2026. godine. Navedena činjenica proizlazi iz dopisa H. K., supruge preminulog apelanta (u daljnjem tekstu: apelantica), uz koji je dostavljen Izvod iz matične knjige umrlih Općine Tešanj broj 08-10-1-2-529/26 od 19. marta 2026. godine. U dopisu je navedeno da su, osim nje, zakonski nasljednici i djeca preminulog apelanta, i to K. K., R. K., N. K., N. B. i S. B. Također, nasljednici su zatražili nastavak postupka pred Ustavnim sudom, te su naveli da ostaju pri punomoći datoj advokatu koji je zastupao apelanta.

5. Apelantica je Ustavnom sudu 21. augusta 2026. godine dostavila ovjerenu kopiju Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda, sačinjenog po povjereniku suda notaru, broj 39 0 O 080549 26 O, UPP 105/2026 od 28. jula 2026. godine, s klauzulom pravomoćnosti. U rješenju o nasljeđivanju za zakonskog nasljednika prvog nasljednog reda proglašena je apelantica, dok su se ostali nasljednici prihvatili nasljednih dijelova i istovremeno svoje nasljedne dijelove ustupili apelantici koja je izjavila da se prihvaća svog nasljednog dijela i ustupljenih dijelova.

6. Nakon razmatranja apelanticinog zahtjeva, Ustavni sud je odlučio nastaviti postupak u ovom predmetu u odnosu na apelanticu primjenom člana 63. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2643/19 od 3. februara 2021. godine, tač. 29. i 30, dostupna na www.ustavnisud.ba). III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 39 0 P 060825 20 P od 26. aprila 2021. godine odbijeni su kao neosnovani apelantovi tužbeni zahtjevi kojima je tražio da se utvrdi da se nalazio u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu dvije parcele precizirane u izreci (u daljnjem tekstu: prva i druga parcela ili sporne parcele), te da su ga tuženi samovlasno smetali u posjedu izgradnjom nove trase puta, kako je to opisano u dispozitivu rješenja (st. 1. i 2). Također, odbijen je i zahtjev da se tuženima naloži da uspostave prijašnje stanje i da se ubuduće suzdrže od svakog smetanja (stav 3). Naposljetku, odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja kojom bi se zabranilo tuženima da preduzimaju bilo kakve aktivnosti radi promjene trenutnog stanja, kako je detaljnije navedeno u izreci.

9. Općinski sud je obrazložio da iz provedenih dokaza proizlazi da je na spornim parcelama krajem oktobra i početkom novembra 2020. godine lokalni put saniran i asfaltiran, te da je tužena bila nalogodavac i investitor, a tuženi izvođač radova. Zatim je navedeno da se sporni put većim dijelom nalazi na prvoj parceli, a manjim dijelom (u površini od 40 m ) na drugoj parceli, te da su ti radovi izvedeni prema projektnoj dokumentaciji i urbanističkoj saglasnosti. Prva parcela je, kako je navedeno, u katastru evidentirana kao javno dobro – put, a druga parcela kao posjed Dž. K. Međutim, naglašeno je da podaci prema starom i novom premjeru nisu usaglašeni.

10. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da je u sudskoj praksi općepoznat stav da se ne može zahtijevati posjedovna zaštita za smetanje javnog puta, osim ako sud utvrdi gubitak statusa javnog dobra kao prethodno pitanje u smislu člana 7. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). U tom pogledu Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da sanirani i asfaltirani put najvećim dijelom prolazi pravcem ranijeg neasfaltiranog puta, te da je apelant izmijenio pravac javnog puta koji je ranije postojao. Općinski sud je potom ukazao da se za gubitak statusa javnog dobra mora raditi o prestanku korištenja javnog puta (nečinjenju svih korisnika), a ne njegovom premještanju. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o prestanku korištenja puta, odnosno gubitku statusa javnog dobra, u kojem slučaju bi sud imao nadležnost u pogledu posjedovne zaštite na prvoj parceli. Osim toga, Općinski sud je ukazao da apelantu ne pripada zaštita zbog vrijednosti građevine (puta) po definiciji iz člana 1. tačka 25. Zakona o prostornom uređenju ZDK. U vezi s tim se pozvao na stavove Vrhovnog suda BiH iz presuda br. GVL-3/86 od 10. oktobra 1986. godine i GVL-8-86 od 17. oktobra 1986. godine. Istakao je da se prema toj praksi prilikom odlučivanja o smetanju posjeda uzimaju u obzir vrijednost građevine i koristi posjednika od upotrebe te površine zemljišta. Imajući to u vidu, zaključio je da su vrijednost asfaltiranog puta prema zaključenom ugovoru o radovima i njegova javna upotreba očigledno višestruko veće od vrijednosti spornih parcela, kao i koristi od upotrebe tih parcela, pa da ni po tom osnovu apelantu ne pripada posjedovna zaštita.

11. Dalje, Općinski sud je naveo da smetanje posjeda postoji samo ukoliko je počinilac smetanja djelovao protivpravno. Naglasio je da je tužena pribavila saglasnost za radove od Dž. K. koji je bio upisan kao posjednik druge parcele i koji joj je tu nekretninu i darovao na osnovu ugovora o poklonu. Također, Općinski sud je naveo da je prvotužena imala urbanističku saglasnost, organizirala radove „kao zajednički pothvat mještana“ u kojem je učestvovao i sam apelant, što predstavlja poseban osnov za isključenje protivpravnosti, pa time i posjedovne zaštite. Zatim, Općinski sud je naveo da bez obzira na činjenicu da građenje ne predstavlja protivpravno smetanje za koje bi se mogla tražiti zaštita, apelant nije dokazao da je, na način kako je naveo u tužbi, bio posjednik tih parcela. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da saslušani svjedoci nisu spominjali način apelantovog korištenja prve parcele niti da je apelant do okončanja ročišta konkretizirao posljednje stanje posjeda u odnosu na tu parcelu, što je bio dužan u smislu čl. 7, 77. i 102. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP) u vezi sa članom 327. stav 5. ZSP-a. U odnosu na drugu parcelu obrazloženo je da je apelant naveo da je tu parcelu „obilazio, obrađivao, kosio i održavao ogradu“. Međutim, Općinski sud je ocijenio da se iskazi saslušanih svjedoka razlikuju u pogledu načina vršenja apelantovog neposrednog i posrednog posjeda, kao i načina i vrste obrade druge parcele. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da apelant provedenim dokazima nije dokazao nijednu od pretpostavki posjedovne zaštite iz člana 327. ZSP-a i da su njegovi zahtjevi neosnovani.

12. Naposljetku, Općinski sud je istakao da je apelant zajedno s tužbom zbog smetanja posjeda od 20. oktobra 2020. godine podnio i prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja, koji je vraćen na uređenje, te je uređen podneskom od 26. oktobra 2020. godine. Tuženi su kao protivnici mjere osiguranja dostavili zajednički odgovor na prijedlog 7. novembra 2020. godine. U vezi s tim zahtjevom Općinski sud je zaključio da apelant kao predlagač sudske mjere osiguranja nije dokazao pretpostavke za njeno određivanje iz člana 269. u vezi sa članom 273. tač. 1. i 2. ZPP-a. U tom smislu je obrazloženo da je apelant većim dijelom zahtijevao zaštitu na javnom dobru na kojem mu ne pripada zaštita. Pored toga, kako je navedeno, izvođenje radova je bilo u javnom interesu i korist od radova višestruko premašuje hipotetičku „štetu“.

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 39 0 P 060825 21 Gž od 17. augusta 2021. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije dokazao prvu pretpostavku za pružanje posjedovne zaštite iz čl. 315. i 327. ZSP-a, odnosno da se nalazio u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu spornih parcela. Naime, prvostepeni sud je, kako je navedeno, pravilno utvrdio da apelant nije dokazao način posjeda tih parcela jer su iskazi apelanta i saslušanih svjedoka kontradiktorni u odnosu na drugu parcelu, dok se saslušani svjedoci u odnosu na prvu parcelu nisu izjašnjavali o načinu posjedovanja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je zbog činjenice da je prva parcela javno dobro isključeno stjecanje posjeda, a time i posjedovna zaštita na takvom zemljištu. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da je zbog činjenice da druga parcela nije javno dobro u konkretnom slučaju bilo nužno donijeti meritornu odluku.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

14. Apelantica kao nasljednica preminulog apelanta smatra da su joj osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Obrazlažući navode o povredama ljudskih prava, navodi da je Općinski sud o prijedlogu za određivanje privremene mjere s mjerom osiguranja odlučio tek u odluci o glavnoj stvari, što je omogućilo da tuženi dovrše radove tokom trajanja parničnog postupka. Zatim navodi da redovni sudovi nisu dali odgovor na tvrdnje da je apelant sporne parcele koristio od 1971. godine i da „Općina Tešanj kao formalni vlasnik prve parcele“ nikada nije od apelanta tražila predaju u posjed parcele. Također smatra da redovni sudovi prilikom ocjene dokaza nisu cijenili „službene i druge fotografije, kao ni sadržaj CD-a kao u spisu“, iz kojih se može jasno uočiti apelantov stvarni posjed koji je bio ograđen, a to je potvrdio i direktor drugotuženog, koji je naveo da je parcela bila ograđena. Apelantica smatra da je nejasno kako je drugostepeni sud na osnovu nalaza vještaka utvrdio posjed javnog dobra na prvoj parceli kada ta parcela nije nikad imala bilo kakav javni značaj. Naime, apelantica navodi da u slučaju da je ta parcela bila javno dobro, ne bi bilo potrebno izmještanje trase puta. S obzirom na to, apelantica smatra da sporni put nikada nije bio javni put, te da su proizvoljni zaključci da apelantu nije pripadala posjedovna zaštita. b)Odgovori na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da iz apelacionih navoda proizlazi da se apelantica ne slaže sa zaključcima iz osporene odluke, te da se ta različita pravna shvatanja ne mogu dovesti u vezu s povredama Evropske konvencije na koju se pozvala. S obzirom na to, Kantonalni sud smatra da je u konkretnom slučaju postupio pravilno i da je donio zakonitu presudu, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Općinski sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani jer u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala. V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 7. st. (1) i (2) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 102. stav (1) (1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. Član 269. stav (1) (1) Mjera osiguranja može se odrediti:

1) ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja.

Član 273. stav (1) tačka 1) i stav (2) (1) Radi osiguranja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja, mogu se izreći slijedeće mjere osiguranja: 1) zabrana protivniku osiguranja da poduzima određene aktivnosti ili nalog da poduzme određene aktivnosti u cilju održavanja postojećeg stanja ili sprečavanja nastanka štete suprotnoj stranci; (2) Odredba člana 271. stav 3. na odgovarajući način se primjenjuje i na mjere osiguranja iz stava 1. ovog člana. Član 425. Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

18. U Zakonu o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19

– odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) relevantne odredbe glase:

Član 7. st. (1) do (4)

Opća i javna dobra (1) Nisu sposobni biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti niti jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego su na upotrebi svih, kao što su to atmosferski zrak, voda u rijekama, jezerima i moru, te morska obala (opća dobra). (2) Javna dobra su stvari koje su po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uvjetima, kao što su: javni putevi, ulice, trgovi i sl. Na javna dobra se primjenjuju pravila koja važe za opće dobra, ako zakonom nije šta drugo određeno. (3) O općim i javnim dobrima vodi brigu i njima upravlja i za to odgovara određeni subjekt javnog prava (Federacija, kanton, grad ili općina) što se određuje posebnim zakonom. (4) Posebnim zakonom se uređuje stjecanje svojstva općeg ili javnog dobra kao i prestanak tog svojstva, te način upisa ovih dobara u zemljišne knjige.

4. Zaštita posjeda

Član 327. st. (4) i (5)

Pravo na zaštitu posjeda (4) Posjedovnom tužbom posjednik traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja posjeda, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. (5) Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.

Član 331. st. (1) i (2)

Sudska zaštita posjeda (1) Posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. (2) Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni osnov posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.

VI.Dopustivost i meritum

19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Ustavni sud će u odnosu na navode iz apelacije ispitati je li u postupku pred redovnim sudovima došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

1. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. U apelaciji se navodi da Općinski sud prilikom donošenja odluke o sudskoj mjeri osiguranja nije postupao hitno, te da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu brižljivo i savjesno cijenili dokaze i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo.

24. Razmatrajući navode da je prvostepeni sud o prijedlogu za određivanje sudske mjere osiguranja odlučio tek u odluci o glavnoj stvari, Ustavni sud zapaža da se tim navodima ne osporava odluka Općinskog suda kojim je odbijen apelantov prijedlog u postupku, niti je apelant tu odluku osporavao u žalbi pred redovnim sudovima. Sadržaj tih navoda u suštini ukazuje da apelantica smatra da je apelantu kao učesniku u postupku, usljed neblagovremenog postupanja Općinskog suda, onemogućen efikasan pristup sudu i da je to omogućilo tuženima da dovrše sporne radove. U vezi s tim, Ustavni zapaža da iz činjeničnog stanja u spisu proizlazi da je prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja vraćen apelantu radi uređenja i da su u međuvremenu radovi završeni (vidi tač. 6. i 9. ove odluke). U tom pogledu Ustavni sud ukazuje da se posljedice stepena ažurnosti postupanja redovnih sudova u postupku donošenja privremene mjere osiguranja ne tiču merituma tog postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4586/19 od 12. januara 2021. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

25. Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj „pravo na sud“ ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka nego i pravo na sudsko „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referencama na drugu relevantnu praksu). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da upravo osporene odluke ukazuju da su, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, redovni sudovi stvarno ispitali suštinu spora između parničnih stranka. Naime, sama činjenica da je u određenom postupku donesena odluka o meritumu predmeta isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-760/19 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Prema tome, polazeći od činjenice da su se uvjeti za odlučivanje o prijedlogu stekli u trenutku kada su radovi bili u završnoj fazi ili već okončani, te da je u konačnici odlučeno o apelantovom prijedlogu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je navodna neažurnost Općinskog suda dovela do kršenja apelantovog prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje.

26. Razmatrajući navode o proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

27. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da nema ničega što ukazuje da je Kantonalni sud proizvoljno odlučio kada je prihvatio zaključke prvostepenog suda kojima je utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova jasno proizlazi na osnovu čega je utvrđeno da prva parcela predstavlja javno dobro i da nije došlo do gubitka tog svojstva jer u postupku apelant nije dokazao da je bio posjednik na toj parceli. Osim toga, jasno je obrazloženo da se na osnovu kontradiktornih izjava svjedoka nije mogla utvrditi činjenica da je apelant bio posjednik na drugoj parceli. Prema tome, Ustavni sud smatra da su u odlukama redovnih sudova razmotreni ključni elementi za utvrđivanje postojanja osnova za pružanje posjedovne zaštite iz člana 327. ZSP-a i da su o tome data odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljni i relevantni razlozi, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih zaključaka (vidi tač. 8. i 10. ove odluke). Stoga Ustavni sud smatra da ne postoji proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova, zbog čega su neosnovani navodi apelanata da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

2. Ostali navodi

29. Apelantica smatra da su u postupku koji je okončan osporenom odlukom apelantu povrijeđeni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje o povredi tih prava u suštini zasnivaju na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Prema tome, Ustavni sud smatra da nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantovi navodi ne pokreću pitanja kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer je apelant tokom postupka imao i koristio pravne lijekove. To što oni nisu rezultirali odlukama u njegovu korist ne znači da nisu djelotvorni u smislu navedene odredbe.

VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i logične razloge na osnovu kojih su zaključili da apelant nije dokazao da je bio posjednik na spornim parcelama, što je ključni uvjet za pružanje posjedovne zaštite prema članu 327. ZSP-a.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3488/21 (H.K.) | Sudska praksa | Aktio