Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-17/26 (Digitel Telekom d.o.o. Gradačac)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-17/26

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-17/26, rješavajući apelaciju koju je podnio Digitel Telekom d.o.o. Gradačac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Digitel Telekom d.o.o. Gradačac protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Mal 007371 25 Gž od 16. oktobra 2025. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Mal 007371 25 Gž 2 od 19. januara 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Digitel Telekom d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 31. decembra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 Mal 007371 25 Gž od 16. oktobra 2025. godine. Apelant je podneskom od 6. februara 2026. godine dopunio apelaciju tako što je proširio apelacione navode. Apelant je podneskom od 10. februara 2026. godine također dopunio apelaciju tako što je dostavio i osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 28 0 Mal 007371 25 Gž 2 od 19. januara 2026. godine i Rješenje Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 Mal 007371 23 Mal 2 od 12. novembra 2025. godine. Također, apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremenih mjera kojima bi Ustavni sud „obustavio izvršenje u konkretnom predmetu, naložio privremenu zabranu raspolaganja imovinom i naložio očuvanje i zaštitu dokaza“.

2. Presudom Općinskog suda od 20. juna 2025. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi M. M., da apelantu, na ime naknade za priključak na javnu automatsku mrežu, plati novčani iznos od 1.600,00 KM.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je apelant pokrenuo konkretni postupak zasnivajući tužbeni zahtjev na tvrdnjama da je, na osnovu zaključenog ugovora o izgradnji telefonskih priključaka na lokalitetu mjesne zajednice Mionica 1 od 11. maja 1990. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o izgradnji), kojeg je apelant, kao izvođač zaključio sa mjesnom zajednicom, kao investitorom, izgradio PTT mrežu na području mjesne zajednice Mionica 1. Također, tvrdio je da se tuženi priključio u sistem javnog automatskog saobraćaja putem konkretne mreže, ali da apelantu nije isplatio potraživani novčani iznos za preuzimanje telefonskog priključka. S druge strane, naveo je da je tuženi u odgovoru na tužbu i na glavnoj raspravi ukazao da je telefonski priključak dobio poslije rata na način da je konkretna mjesna zajednica zajedno sa „BH telecomom“ ponudila demobilisanim borcima, među kojima je bio i tuženi, telefonski broj po cijeni od 600,00 KM, da je tuženi u prostorijama mjesne zajednice uplatio taj novčani iznos, te da mu je 1. februara 1997. godine izvršeno uključenje telefonskog broja. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je tuženi u prilog navedenoj tvrdnji i priložio nalog za instalaciju telefonskog priključka od 1. februara 1997. godine.

4. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjev, odnosno da je na strani tuženog došlo do neosnovanog bogaćenja. Naime, ukazao je da je za sticanje bez osnova u smislu odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) potrebno utvrditi ne samo da postoji veza između uvećanja i umanjenja imovine, nego i da se ono što je jedno lice izgubilo istovremeno našlo kao korist u imovini drugog lica. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da tuženi koristi telefonski priključak na lokalitetu na kojem je i apelant izgradio PTT mrežu. Međutim, naveo je da apelant nije dokazao da tuženi koristi priključak koji je apelantu, kao izvođaču bio dodijeljen, budući da je i sam apelantov zakonski zastupnik na glavnoj raspravi potvrdio da je nakon određenog vremena pravni sljednik PTT-a BiH, tj. BH Telecom svojim sredstvima paralelno na već postojećim mrežama izgradio svoje mreže. Stoga, kako apelant nije dokazao odlučnu činjenicu-da tuženi koristi priključak koji je apelantu bio dodijeljen, tj. kako nije dokazao da se tuženi neosnovano obogatio, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

5. Dalje, Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je tuženi i na osnovu ugovora o izgradnji bio obavezan da apelantu uplati potraživani novčani iznos. Naime, ukazao je da iz zaključenog ugovora o izgradnji jasno proizilazi da tuženi nije bio ugovorna strana, odnosno da je ugovor zaključen između apelanta, kao izvođača i jedinica lokalnih zajednica, kao investitora, zbog čega tuženi i po osnovu navedenog ugovora o izgradnji nije obavezan da apelantu isplati potraživani novčani iznos. Konačno, u odnosu na apelantovo ukazivanje na ništavost ugovora broj 4922/19 koji je zaključen između DP PTT Saobraćaj Brčko, apelanta i konkretnih mjesnih zajednica, Općinski sud je naveo da su parnične stranke odustale od izvođenja konkretnog ugovora, kao materijalnog dokaza, zbog čega nisu od značaja apelantovi navodi o ništavosti tog ugovora, tj. zbog čega se neće posebno cijeniti apelantovi predloženi dokazi ništavosti navedenog ugovora.

6. Presudom Kantonalnog suda od 16. oktobra 2025. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da, u okolnostima konkretnog slučaja, ne postoji tuženikova obaveza da apelantu isplati novčani iznos, na ime naknade za priključak na javnu automatsku mrežu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelant žalbeni navodima nije doveo u pitanje pravilnost i potpunost prvostepene presude.

7. Rješenjem Općinskog suda od 12. novembra 2025. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 19. januara 2026. godine obavezan je apelant da, na ime sudske takse na žalbu, uplati novčani iznos od 80,00 KM. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno obavezao apelanta na plaćanje sudske takse na izjavljenu žalbu protiv presude Općinskog suda od 20. juna 2025. godine, budući da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da apelant nije platio sudsku taksu na žalbu. Osim toga, naveo je da pravilno obračunata i visina sudske takse shodno odredbi člana 8. Zakona o sudskim taksama i Tarifi sudskih taksi.

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Također, ukazuje da u osporenim odlukama nije zadovoljen standard obrazložene odluke.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, Zakona o sudskim taksama i Tarifi sudskih taksi, dali jasne razloge za zaključak da, u okolnostima konkretnog slučaja, apelant nije dokazao da na strani tuženog postoji neosnovano bogaćenje, odnosno da je apelant obavezan da plati sudske takse na žalbu, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Također, apelant osim paušalnih navoda da osporene odluke nisu obrazložene, ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupka prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. U odnosu na dopunu apelacije od 6. februara 2026. godine, u kojoj ukazuje na prekomjernu dužinu trajanje postupka, Ustavni sud podsjeća da je članom 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda jasno propisano da se apelacija/zahtjev bez zahtjeva Ustavnog suda ne mogu dopunjavati nakon proteka roka iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda (60 dana od dana prijema osporene odluke). Kako je apelant osporenu presudu Kantonalnog suda primio 1. decembra 2025. godine, a konkretnu dopunu apelacije podnio 6. februara 2026. godine, to jasno proizlazi da je konkretna dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka od 60 dana od dana prijema osporene odluke. Zbog toga Ustavni sud u ovoj odluci neće razmatrati navode iz te dopune apelacije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1452/22 od 23. januara 2026. godine, tačka 15., dostupna na www.ustavnisud.ba).

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremenih mjera.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-17/26 (Digitel Telekom d.o.o. Gradačac) | Sudska praksa | Aktio