Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1186/26 (M. M. i drugi)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dioba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1186/26
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-1186/26, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Mersad Mašinović i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mersad Mašinović, Merima Mašinović i Emina Mašinović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 V 128675 25 Gž od 2. februara 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mersad Mašinović, Merima Mašinović i Emina Mašinović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kulen Vakufa, koje zastupa Emir Imširević advokat iz Bihaća, podnijeli su 30. marta 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 V 128675 25 Gž od 2. februara 2026. godine. Također, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio provođenje izvršnih radnji u konkretnom predmetu.
2. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, izvršena je fizička dioba nekretnine, pobliže opisanih u izreci prvostepenog rješenja, te je nekretnina podijeljenja između apelanata-predlagatelja i protupredlagatelja M. M. i M. M. i E. M. na način pobliže naveden u izreci prvostepenog rješenja.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su apelanti i protupredlagatelji suvlasnici konkretnog poslovno-stambenog objekta, da su apelanti suvlasnici u procentu od 89%, a protupredlagatelji u procentu od 11%, te da apelanti žive u konkretnom stambenom objektu. Također, utvrđeno je da se objekt sastoji od prizemlja, jednog sprata i potkrovlja, te da je objekt ukupne površine 110m2. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, utvrdio da je razvrgnuće suvlasništva na konkretnom poslovno-stambenom objektu moguće fizičkom diobom nekretnine uz manja građevinska ulaganja. Naime, ukazao je da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizilazi da je, u konkretnom slučaju, fizička dioba nekretnine moguća uspostavom dvije funkcionalne cjeline od kojih bi jedna pripala apelantima shodno njihovom suvlasničkom dijelu od 89% (veći dio nekretnine-podoban za življenje i obavljanje poslovne djelatnosti), a da bi protupredlagateljima pripao drugi dio, tj. jedna zasebna prostorija površine od 22,56 m2 shodno njihovom idealnom suvlasničkom dijelu.
4. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, pravilno cijeneći nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, pravilno izvršio fizičku diobu nekretnine shodno odredbi člana 38. Zakona o stvarnim pravima i člana 166. stav (3) Zakona o vanparničnom postupku. Naime, ukazao je da iz odredbe člana 38. Zakona o stvarnim pravima proizilazi da fizička dioba nekretnine predstavlja pravilo kod sudskog razvrgnuća suvlasništva, te da kad god postoji građevinska mogućnost da se izvrši fizička dioba, da je sud dužan izvršiti takvu diobu. Stoga, kako je vještak građevinske struke pronašao građevinsko-tehničke mogućnosti fizičke diobe nekretnine, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, a nasuprot navodima apelanata da je bilo neophodno izvršiti civilnu diobu, pravilno postupio kada je prihvatio diobni plan sačinjen od strane vještaka građevinske struke. Pri tome, u odnosu na navode apelanata da konkretni diobni plan iziskuje novo građevinsko ulaganje, ukazao je da su protupredlagatelji pristali da finansiraju to ulaganje, tj. izgradnju pregradnog zida kojim bi se izdvojio njihov dio objekta, zbog čega teret finansiranja te izgradnje neće biti na apelantima. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da apelanti žalbenim navodima nisu doveli u pitanje pravilnost i potpunost prvostepene odluke.
5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da je, u konkretnom slučaju, trebalo izvršiti civilnu diobu. Osim toga, ukazuju i da u osporenoj odluci nije zadovoljen standard obrazložene odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene odluke, koje je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Također, apelanti osim paušalnih navoda da osporena odluka nije obrazložena, ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu i prava na dom. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu i pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman