Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2907/26 (M. S.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2907/26
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-2907/26, rješavajući apelaciju Mustafa Stovrag, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je Mustafa Stovrag podnio protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. Su-10-
315/26 od 28. juli 2026. godine i S1 1 K 033885 25 Iks od 22. jula 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Stovrag (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 1. augusta 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Su-10-315/26 od 28. jula 2026. godine i S1 1 K 033885 25 Iks od 22. jula 2026. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da odmah obustavi sve radnje izvršenja kazne zatvora apelantu do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Apelant je 7. augusta 2026. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije. Apelant je obavijestio Ustavni sud da je, zbog naglog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, primljen na bolničko ličenje u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu. S obzirom na to, apelant je predložio da se njegova apelacija uzme u razmatranje po hitnom postupku i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se obustaviti izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
Uvodne napomene
3. Pravosnažnom presudom Suda BiH broj S1 1 K 033885 19 Kri od 24. januara 2025. godine apelant je proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona SFRJ, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Rješenjima Suda BiH broj S1 1 K 033885 25 Iks od 22. oktobra 2025. godine i S1 1 K 033885 25 Iks od 23. januara 2026. godine apelantu je odgođeno izvršenje kazne zatvora za ukupan vremenski period od 12 mjeseci. Prema zadnjem rješenju apelant je obvezan da se 22. juna 2026. godine javi na izdržavanje izrečene kazne zatvora u Zavod za izvršenje krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera BiH (u daljnjem tekstu: Zavod) u Istočnom Sarajevu.
Osporena rješenja
4. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 033885 25 Iks od 22. jula 2026. godine odbijena je apelantova molba za odgađanje izvršenja kazne zatvora, izrečena pravosnažnom presudom Suda BiH od 24. januara 2025. godine. Istim je rješenjem određeno da je apelant dužan, po pravosnažnosti tog rješenja, javiti se na izdržavanje izrečene kazne zatvora u Zavod.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant, obrazlažući molbu, naveo da je sud već upoznat s njegovim zdravstvenim stanjem zbog kojeg mu je ranijim rješenjima odgađano izvršenje kazne zatvora, odnosno da je sud upoznat s činjenicom da je apelantovo zdravstveno stanje teško. Apelant je naveo da treba obaviti kardiološke i neurološke preglede radi pripreme za planirani operativni zahvat. Istakao je da njegovo zdravstveno stanje još uvijek nije stabilizirano, niti je liječenje okončano, zbog čega smatra da i dalje postoje razlozi za odgađanje izvršenja kazne zatvora.
6. Sud BiH je, s tim u vezi, naveo da se apelantova molba temelji na odredbi člana 145. stav 1. točka 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIKS). Prema toj odredbi, osuđenoj osobi se može odgoditi izvršenje kazne zatvora ako je oboljela od teže akutne bolesti. Sud je konstatirao da iz dostavljene medicinske dokumentacije koju je apelant dostavio uz molbu proizlazi da on ima iste zdravstvene probleme zbog kojih mu je odgađano izvršenje kazne zatvora ranijim rješenjima. Međutim, odredbom člana 146. stav 9. ZIKS-apropisano je da ukupno odgađanje izvršenja, odnosno prekid izdržavanja kazne zatvora po svim zakonskim osnovama, može trajati najduže 12 mjeseci, osim u slučajevima iz člana 145. stav 1. tačka
7. ZIKS-a (izuzetak koji se odnosi na osuđene osobe ženskog spola koje su trudne ili koje njeguju i doje dijete mlađe od jedne godine), što u konkretnom slučaju nije primjenjivo. Apelantu je rješenjima od 22. oktobra 2025. godine i 23. januara 2026. godine odgođeno izvršenje kazne zatvora u dva navrata, svaki put u trajanju od po šest mjeseci, odnosno ukupno 12 mjeseci. Stoga je Sud BiH zaključio da je apelant već iskoristio maksimalni zakonom propisani period odgode izvršenja kazne zatvora predviđen članom 146. stav 9. ZIKS-a. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za usvajanje apelantove molbe.
7. Rješenjem Suda BiH broj Su-10-315/26 od 28. jula 2026. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Suda BiH od 22. jula 2026. godine.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi naveo da je osporeno rješenje nepravilno i nepotpuno obrazloženo, jer sud nije izvršio potpunu ocjenu svih odlučnih činjenica, niti je dao razloge zbog kojih smatra da su ispunjeni uvjeti za upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora. Apelant je također naveo da je sud prihvatio da njegovi zdravstveni problemi i dalje postoje, ali je odluku utemeljio isključivo na činjenici da je protekao maksimalni zakonski rok za odgađanje izvršenja kazne, ne ispitujući da li je apelant, s obzirom na njegovo trenutno zdravstveno stanje, sposoban započeti izdržavanje kazne. Apelant je istakao da sud nije utvrdio je li njegovo liječenje okončano, je li planirani operativni zahvat izvršen, niti je li on zdravstveno sposoban za transport, prijem u zavod i izvršenje kazne zatvora, kao i da nije cijenjena njegova medicinska dokumentacija, niti je razmatrano da li bi izvršenje kazne moglo ugroziti njegov život i zdravlje.
9. Sud BiH je, ispitujući osporeno rješenje u kontekstu apelantovih žalbenih navoda, nakon analize relevantnih zakonskih odredbi i činjenica i dokaza iz spisa, ocijenio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito. Ocijenjeno je, također, da osporeno rješenje sadrži jasne razloge za zaključak o tome zašto sud nije bio u mogućnosti razmatrati priloženu medicinsku dokumentaciju i meritorno odlučivati o apelantovoj molbi za daljnji prekid izdržavanja kazne zatvora. Sud je ukazao na odredbe člana 145. stav 1. toč. 1 i člana 146. stav 9. ZIKS-a i obrazložio da je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak da je apelantu već odobreno odgađanje izvršenja kazne zatvora za maksimalni zakonom propisani period od 12 mjeseci. Sud je obrazložio da stoga, uz uvažavanje apelantovog zdravstvenog stanja, objektivno nije bio u mogućnosti cijeniti priloženu medicinsku dokumentaciju i navode iznesene u molbi i žalbi, te donijeti meritornu odluku kojom bi mu odobrio nastavak odgađanja izvršenja kazne, jer za takvu odluku ne postoji zakonsko uporište. S obzirom na to, sud je ocijenio neutemeljenima apelantove navode da je prvostupanjsko rješenje nepravilno i nepotpuno obrazloženo. Sud je, također, ocijenio neutemeljenima apelantove žalbene navode da se osporenim rješenjem krši njegovo pravo garantirano članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi ukazano je da apelant odlaskom na izdržavanje kazne zatvora ne može biti lišen prava na liječenje, kako u zavodu, tako i van zavoda, uključujući i bolničko liječenje i operativne zahvate, sve u skladu sa relevantnim odredbama ZIKS-a i Pravilnika o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje krivične sankcije, mjere pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: Pravilnik).
10. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju i nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Europske konvencije.
11. Apelant je naveo da je izuzetno teškoga i životno ugrožavajućeg zdravstvenog stanja, što zahtjeva operativni zahvat i bolničku hospitalizaciju koja je planirana za 24. august 2026. godine. Dalje, naveo je da je Sud BiH odbio njegovu molbu za produženje odgode izvršenja krivične sankcije, isključivo formalnim prebrojavanjem mjeseci pozivajući se na zakonsko ograničenje odgode od 12 mjeseci iz ZIKS-a, pri tome zanemarujući činjenicu da apelant nije fizički sposoban za transport, niti boravak u prostorijama Zavoda, jer ne postoje medicinske niti tehničke mogućnosti za izvođenje ovako složenog operativnog zahvata u prostorijama Zavoda, kao ni mogućnost rehabilitacije i oporavka. Apelant smatra da se slanjem na izdržavanje kazne zatvora u njegovom trenutnom zdravstvenom stanju direktno krši njegovo pravo na život. Ovo iz razloga što nasilnim prekidanjem započetog liječenja, medicinskog tretmana i prisilni transport direktno ugrožavaju njegov život i zdravlje, te izazivaju rizik od trajnog, nepopravljivog invaliditeta. Smatra, također, da se krši zabrana nečovječnog postupanja iz razloga što prisiljavanje teško povrijeđene i skoro nepokretne osobe da boravi u zatvorskoj ćeliji bez uvjeta za operaciju, adekvatnu medicinsku uslugu i nadzor liječnika predstavlja tretman koji prelazi prag čovječnosti. Istakao je da je Sud BiH u prethodnih 12 mjeseci cijenio njegovo zdravstveno stanje, zbog čega mu je odgođeno izvršenje kazne, ali da osporenim rješenjima, iako je to stanje nepromijenjeno, utvrđeno da nema zakonske osnove daljnje produženje odgode zbog proteka roka od 12 mjeseci. Smatra da se radi o formalizmu redovnog suda koji žrtvuje njegovo osnovno ljudsko pravo na zdravlje i fizički integritet radi zakonskog roka. Zbog toga smatra neophodnom intervenciju Ustavnog suda i donošenje privremene mjere odgode izvršenja kazne, kako bi se spriječila nepopravljiva šteta po njegovo zdravlje i život, koja bi nastupila eventualnim stupanjem u Zavod prije izvođenja operativnog zahvata i postoperativnog oporavka.
Relevantni propisi
12. Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni glasnik BiH“ br. 13/05, 53/07, 97/07, 37/09, 12/10 - prečišćeni tekst, 100/13, 22/16 - prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 79. stav (1) (Pravo na zdravstvenu zaštitu) (1) Pritvorenici i zatvorenici imaju pravo na liječenje, popravku i vađenje zuba, te hospitalizaciju. Član 81 (Hospitalizacija) (1) Zavod treba da ima svog ljekara i organizovanu zdravstvenu zaštitu. (2) O smještaju pritvorenika, odnosno zatvorenika u ambulantnu sobu istog zavoda odlučuje ljekar. (3) U slučaju da ne postoji mogućnost liječenja u zavodu, kao i kad ne postoji mogućnost potrebnog specijalizovanog liječenja u tom zavodu, oboljela lice upućuju se u zdravstvenu ustanovu, o čemu odlučuje zavodski ljekar nakon konsultacija s upravnikom zavoda.
Član 82. st. (1) i (2) (Liječenje i mjere obezbjeđenja u zdrastvenoj ustanovi van kruga zavoda) (1) U hitnim i vanrednim okolnostima, izuzev slučaja predviđenog članom 81. stav (3) ovog zakona, kada je ugrožen život pritvorenika ili osuđenog lica i kada mu nije moguće pružiti adekvatnu pomoć u zavodu zbog odsustva zavodskog ljekara, glavni dežurni zavoda može uputiti pritvorenika ili osuđeno lice u mjesnu zdravstvenu ustanovu, te dalje postupati po uputstvima ljekara, o čemu odmah obavještava upravnika zavoda. (2) U slučaju iz stava (1) ovog člana, upravnik zavoda odmah obavještava sud koji vodi krivični postupak i postupa po nalogu suda.
Član 145 (Okolnosti pod kojima je odgađanje moguće) (1) Osuđenom licu koje se nalazi na slobodi može se, na njegovu molbu ili s njegovim pristankom, na molbu članova uže porodice ili na prijedlog nadležnog opštinskog organa socijalne zaštite, odgoditi izvršenje kazne zatvora ako:
1. je oboljelo od teže akutne bolesti; […]
7. je osuđeno lice žena koja doji dijete mlađe od godinu dana ili koja je trudna; (2) Izvršenje kazne u slučaju iz stava (1) tačka 1. ovog člana može se odgoditi za vrijeme dok bolest traje, u slučajevima iz tač. 2, 3, i 4. najduže tri mjeseca, u slučajevima iz tač. 5, 6. i 8. najduže šest mjeseci, a u slučajevima iz tačke 7. do navršene jedne godine života djeteta.
Član 146. stav 9. (Molba za odgađanje) (9) Ukupno odgađanje izvršenja kazne po svim osnovima može trajati najduže 12 mjeseci, osim u slučaju iz tačke 7. stava (1) člana 145. ovog zakona.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za zaključak da, na temelju odredaba člana 145. stav 1. toč. 1. i 146. stav 9. ZIKS-a, nije bilo moguće apelantu daljnje odgoditi izvršenja kazne zatvora, budući da je ono već odgođeno za maksimalni zakonom propisani period od 12 mjeseci. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao navode koji su pokretali slično pravno pitanje (odgode izvršenja kazne zatvora zbog zdravstvenog stanja apelanta) i da nije smatrao proizvoljnim što su redovni sudovi u takvoj situaciji odbili apelantovu molbu kao neutemeljenu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1975/10 od 14. februara 2013. godine, točka 10, s daljnjim referencama, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj je odluci Ustavni sud ukazao na praksu Europskog suda, prema kojoj činjenica da je zatvaranje nekoga inkompatibilno s njegovim zdravstvenim stanjem nije dovoljna da se ta osoba ne uputi na izdržavanje kazne zatvora, zato što utjecaj lišavanja slobode neke osobe na njeno zdravlje nije ključno pitanje, već eventualno odsustvo odgovarajuće medicinske njege u vrijeme trajanja lišavanja slobode (vidi bivša Europska komisija za ljudska prava, X protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj 9610/81, 6 EHRR 110 [1983]). Naime, medicinska njega mora biti pružena, bilo na mjestu gdje se osoba nalazi u pritvoru, bilo na drugom odgovarajućem mjestu, što se, prema zaključku Suda BiH, može obavljati i u sklopu izdržavanja kazne u KPZ-u sukladno odredbama čl. 79, 81. i 82. ZIKS-a, gdje će apelantu biti osigurana sva potrebna medicinska zaštita.
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne vidi razloga da odstupi od svoje prakse. Naime, Sud BiH je, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dao iscrpne razloge za svoj stav zašto nije moguće daljnje odgađati apelantovo upućivanje na izdržavanje zatvorske kazne. Pri tome je, u drugostupanjskom rješenju, Sud BiH ukazao da apelant odlaskom na izdržavanje kazne zatvora ne može biti lišen prava na liječenje, kako u zavodu, tako i van zavoda, uključujući i bolničko liječenje i operativne zahvate, sve u skladu sa relevantnim odredbama ZIKS-a i Pravilnika. Dakle, apelantu će, nakon dolaska u Zavod biti osigurana sva potrebna medicinska zaštita. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman