Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-249/25 (M. T.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-249/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-249/25, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirsad Tutić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirsad Tutić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 124297 24 Rev od 5. novembra 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Tutić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Ajdin Selmanović advokat iz Bihaća, podnio je 18. januara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 124297 24 Rev od 5. novembra 2024. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 124297 24 Gž od 5. jula 2024. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 124297 22 P od 17. aprila 2024. godine. Također, apelant je 19. augusta 2026. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „protivniku apelacije Š. T. zabranio da optereti ili na drugi način raspolaže nekretninom do donošenja odluke Ustavnog suda“.
2. Tužitelj Š. T. je 28. oktobra 2022. godine podnio tužbu Općinskom sudu sa zahtjevom da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretnini pobliže opisanoj u tužbenom zahtjevu, te da je apelant dužan da prizna i trpi da se tužitelj upiše kao vlasnik i posjednik nekretnine sa dijelom 1/1.
3. Presudom Općinskog suda od 17. aprila 2024. godine usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev.
4. Presudom Kantonalnog suda od 5. jula 2024. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su tužitelj i apelant braća. Također, naveo je da je, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka-njihovih sestara i zeta, utvrđeno da su tužitelj i apelant prije 20 godine, tj. 2003. godine zaključili „usmeni kupoprodajni ugovor konkretne nekretnine“, odnosno da je 2003. godine apelant „zapao u finansijsku krizu“ zbog čega su se tužitelj i apelant dogovorili da tužitelj od apelanta kupi konkretnu nekretninu za 5.000,00 KM. Zatim, naveo je da je prvostepeni sud, na osnovu saglasnih iskaza navedenih svjedoka, utvrdio i da je tužitelj apelantu isplatio dogovoreni novčani iznos, da je ušao u posjed konkretne nekretnine, da je na toj nekretnini sagradio vikendicu, zasadio drveće, izgradio pristupni put, te da od tada nesmetano koristi nekretninu. Osim toga, ukazao je i da su navedeni svjedoci potvrdili da je apelant znao za gradnju, budući da je svakodnevno prolazio pored nekretnine, te da se nije protivio gradnji.
6. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev, odnosno da su, u okolnostima konkretnog slučaju, ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću u smislu odredbe člana 58. stav (2) Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: Zakon). Naime, ukazao je da je navedenom zakonskom odredbom propisano da samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja. Stoga, kako je tužitelj dokazao da je u savjesnom posjedu konkretne nekretnine preko 20 godina, tj. od 2003. godine, Kantonalni sud je naveo da je pravilno utvrđeno da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na konkretnoj nekretnini. Pri tome, u odnosu na apelantovo osporavanje tužiteljeve savjesnosti, Kantonalni sud je ukazao da se savjesnost pretpostavlja shodno odredbi člana 326. stav (2) Zakona, te da je posjed savjestan ukoliko posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed shodno odredbi člana 326. stav (1) Zakona. Međutim, kako je tužitelj stupio u posjed konkretne nekretnine na osnovu dogovora sa apelantom, tj. kako je tužitelj apelantu dao novčani iznos od 5.000,00 KM, a zauzvrat apelant dozvolio tužitelju da gradi vikendicu na konkretnoj nekretnini, te kako apelant nije osporavao tužiteljev posjed niti gradnju, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao tvrdnju da je tužiteljev posjed nesavjestan. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovim navodima, pravilno poklonio vjeru iskazima svjedoka, pravilno cijeneći njihove iskaze objektivnim, uvjerljivim i jasnim, budući da su to lica koja imaju neposredna saznanja o okolnostima o kojima su svjedočili, a nisu neposredno zainteresirani za ishod postupka.
7. Presudom Vrhovnog suda od 5. novembra 2024. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev, odnosno da je tužitelj dokazao ispunjenost propisanih uslova za sticanje prava vlasništva dosjelošću u smislu odredbe člana 58. stav (2) Zakona. Osim toga je istakao da su nižestepeni sudovi, nasuprot apelantovim navodima o tužiteljevom nesavjesnom posjedu, pravilno zaključili da apelant navedenu tvrdnju nije dokazao. Naime, naveo je da je tačno da je apelant upisan kao vlasnik konkretne nekretnine, te da „usmeni kupoprodajni ugovor“ ne predstavlja pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva. Međutim, istakao je da navedena činjenica ne čini tužiteljev posjed nesavjesnim, budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizilazi da se tužitelj od 2003. godine ponaša kao vlasnik konkretne nekretnine, a da apelant takvo tužiteljevo ponašanje nikada nije osporavao.
8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, pogrešno cijeneći iskaze svjedoka-sestara parničnih stranaka i zeta. Osim toga, apelant se pozvao i na član 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava).
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona, dali jasne razloge za zaključak da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, Ustavni sud zapaža da je postupak ukupno, na tri sudske instance, trajao oko dvije godine, što u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja kršenje ovog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
15. U odnosu na apelantovo pozivanje na pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje da se osporene odluke ne mogu dovesti u vezu sa navedenim pravom, tako da apelant u konkretnom slučaju nije „žrtva“ kršenja tog prava.
16. Dalje, u odnosu na apelantove navode o kršenju člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje da je navedeni član Evropske konvencije općeg karaktera i da ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, slijedom čega ove navode neće posebno ispitivati.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman