Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2904/26 (J.B.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nasilje u porodici
- Sloboda kretanja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2904/26
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-2904/26, rješavajući apelaciju J. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. B. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Pr 075439 26 Zmž od 1. juna 2026. godine u odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. B. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Pr 075439 26 Zmž od 1. juna 2026. godine u odnosu na navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. J. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Ibrahimović&CO d.o.o. - Podružnica 2 u Mostaru, podnio je 31. jula 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Pr 075439 26 Zmž od 1. juna 2026. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Širokom Brijegu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 25. maja 2026. godine apelantu su, zbog postajanja osnova sumnja da je počinio nasilje u porodici iz člana 9. stav 1. tač. a), b), c), č), ć), d), đ) i š) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od nasilja u porodici), izrečene zaštitne mjere-zabrana približavanja žrtvi nasilja-supruzi (M. B.) na području Federacije Bosne i Hercegovine na udaljenost od 100 metara u trajanju od tri mjeseca, zabrana komunikacije, uznemiravanja i uhođenja žrtve nasilja u trajanju od tri mjeseca, te obavezan psihosocijalni tretman u trajanju od šest mjeseci.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Policijska uprava Posušje, kao ovlašteni organ, podnijela zahtjev za izricanje zaštitnih mjera apelantu uz obrazloženje da je primila prijavu apelantove supruge o izvršenom nasilju. Takođe, naveo je da je ovlašteni organ uz zahtjev dostavio materijalne dokaze-zapisnik o saslušanju svjedoka-žrtve nasilja, zapisnik o saslušanju svjedoka D. B., zapisnik o ispitivanju apelanta i rješenje Općinskog suda od 30. decembra 2025. godina. U vezi s tim, ukazao je da iz navedenih dokaza proizlazi da postoje osnovi sumnje da je apelant 23. maja 2026. godine učinio radnje nasilja prema svojoj supruzi na način pobliže opisan u obrazloženju rješenja. Imajući u vidu sadržinu radnji nasilja i njihove posljedice u odnosu na žrtvu nasilja, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju neophodno izreći predložene zaštitne mjere, s obzirom da postoji opasnost od ponavljanja radnji nasilja u porodici. Pri tome, ukazao je da je svrha zaštitne mjere otklanjanje opasnosti po fizički i psihički integritet žrtve nasilja i sprječavanje ponavljanja otklanjanjem stanja i uslova koji mogu uticati ili podsticajno djelovati da počinitelj ponovno izvrši nasilje. U vezi s tim, naveo je da je postojanje opasnosti od ponavljanja radnji nasilja utvrdio na osnovu činjenice da je apelant i ranije činio radnje nasilja u porodici zbog čega su mu rješenjem tog suda od 30. decembra 2025. godine već izrečene zaštitne mjere koje očigledno nisu postigle svrhu, što upućuje na zaključak o upornosti u vršenju djela i kontinuitet u takvom ponašanju.
4. Rješenjem Kantonalnog suda od 1. juna 2026. godine apelantova žalba je odbijena, te je prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo je da su neosnovani apelantovi navodi da je pobijano rješenje doneseno isključivo na osnovu navoda žrtve nasilja i svjedoka D. B., bez kontradiktornog postupka i bez potpunog utvrđivanja svih relevantnih porodičnih okolnosti. Naime, ukazao je da je apelant imao mogućnost da se izjasni o spornom događaju, ali da je izjavio da ne želi dati izjavu na okolnosti koje mu se stavljaju na teret, što proizlazi zapisnika o ispitivanju osumnjičenog. Pri tome, naveo je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio bez održavanja usmenog pretresa, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje koje proizlazi iz dostavljenih dokaza, te imajući u vidu hitnost rješavanja u predmetima nasilja u porodici. Takođe, naveo je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je opravdano izricanje zaštitnih mjera, te da je dao jasno obrazloženje za svaku od izrečenih mjera, koje kao takvo prihvata i drugostepeni sud.
5. Apelant pozvao na povredu prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) i člana
2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je izrečena mjera zabrane prilaska žrtvi nasilja na udaljenosti od 100 metara na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine paušalno i proizvoljno određena, što dovodi povrede prava na slobodu kretanja. Osim toga, Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost ratione materiae - u odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost, prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje
7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Ustavnog suda, postupak izricanja zaštitnih mjera u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ne uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je, primjenom tzv. Engelovih kriterija koje je utvrdio Evropski sud za ljudska prava (vidi Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine, predstavka br. 5100/71 i dr., tač. 80−83; u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da je postupak koji je propisan Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis i sui generis postupak u kojem redovni sud ne utvrđuje krivičnu ili prekršajnu odgovornost nasilnog lica za nasilje u porodici niti nivo osnovane sumnje, već redovni sud na osnovu sveukupnog dojma zaključuje da su se desile „radnje nasilja“ (uz ispunjenje zakonskih uslova), zbog čega donosi rješenje o zaštitnim mjerama. Karakter zaštitnih mjera je više preventivan (u smislu generalne i specijalne prevencije) nego represivan. Stoga je zaključeno da redovni sud u takvom postupku ima veliku slobodu u odlučivanju o izricanju zaštitne mjere koja je opravdana ciljem, odnosno činjenicom da je suština izricanja zaštitne mjere sprečavanje nasilja, a ne sankcionisanje počinioca (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2813/13 od 12. februara 2014. godine, tač. 14−20. i Odluka o dopustivosti broj AP-4277/24 od 27. marta 2025. godine, tačka 8). Dovodeći u vezu navedeno sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Imajući u vidu ovakav zaključak, Ustavni sud ukazuje da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesorno pravo) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima apelanta o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da odluka koju apelant osporava ni na koji način ne pokreće pitanje prava na ličnu slobodu i sigurnost, te su stoga i ovi apelantovi navodi ratione materiaeinkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost prima facie - u odnosu na navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da je navedenim članom nesporno garantovano pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta. Međutim navedeni član (st. 3 i 4.) takođe propisuje da se ova prava mogu ograničiti u skladu sa zakonom. Stoga, budući da je apelantu izrečena zaštitna mjera zabrana približavanju žrtvi nasilja u porodici na udaljenosti od 100 metra na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, na osnovu rješenja nadležnog suda, proizlazi da je ograničenje apelantovog prava izvršeno u skladu sa zakonom. Zatim, Ustavni sud zapaža da miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju. Takođe, Ustavni sud smatra da javni interes, koji se ogleda u zaštiti žrtava nasilja, u konkretnom slučaju preteže nad apelantovim pravom na slobodu kretanja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Konačno, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman