Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3157/26 (S.E.)
Odluka donesena 26. 08. 2026.
- Privremena mjera - usvojena
Citirani propisi
- Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-3157/26
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
26. 08. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, predsjednik Mirsad Ćeman, 27. augusta 2026. godine, u predmetu broj AP-3157/26, rješavajući zahtjev S. E. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev S. E. za donošenje privremene mjere.
Nalaže se odlaganje provođenja Rješenja o izručenju stranaca Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine broj 08-14-7-1900/26 od 24. augusta 2026. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i obavezujuća je do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. S. E. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Ruske Federacije i Ukrajine, kojeg zastupaju Mersiha Delić, advokat iz Sarajeva, i supruga Anastasiia Abramova-Elbert, podnio je 24. augusta 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 054184 26 Kž od 20. augusta 2026. godine i S1 3 K 054184 26 Kv 4 od 6. augusta 2026. godine. Apelant je istovremeno od Ustavnog suda tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio njegovo izručenje Ruskoj Federaciji i naložio Ministarstvu pravde BiH, Graničnoj policiji BiH i svim drugim nadležnim organima da ne izvrše njegovu predaju Ruskoj Federaciji, uključujući i izvršenje eventualnog rješenja ministra pravde BiH kojim bi izručenje bilo dopušteno.
2. Apelant je 25. augusta 2025. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije u kojoj je, između ostalog, dostavio Rješenje o izručenju stranaca Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine broj 08-14-7-1900/26 od 24. augusta 2026. godine kojim je konačno odobreno njegovo izručenje Ruskoj Federaciji. U dopuni apelacije je također predložio da Ustavni sud, odnosno predsjednik Ustavnog suda, u smislu člana 64. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako nije moguće sazvati sjednicu, bez odlaganja donese privremenu mjeru kojom se odlaže provođenje Rješenja ministra pravde Bosne i Hercegovine broj 08-14-7-1900/26 od 24. augusta 2026. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
3. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 054184 26 Kv 4 od 6. augusta 2026. godine utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje pravosudnim organima Ruske Federacije s ciljem vođenja krivičnog postupka pred nadležnim pravosudnim organima Ruske Federacije. Sud BiH je u obrazloženju naveo da je pred tim sudom pokrenut postupak apelantovog izručenja na osnovu međunarodne potjernice NCB Interpol Moskva od 27. januara 2026. godine, odnosno potjernice NCB Interpol Sarajevo od 27. februara 2026. godine radi vođenja krivičnog postupka pred nadležnim pravosudnim organima Ruske Federacije zbog krivičnog djela kreditne prevare velikih razmjera iz člana 159.1 Ruskog krivičnog zakonika. S obzirom na to da se apelant opredijelio za redovni postupak izručenja, Sud BiH mu je rješenjem od 28. februara 2026. godine odredio privremeni pritvor, koji je produžen rješenjem Suda BiH od 13. marta 2026. godine. Dalje je naveo da je Sud BiH rješenjem od 3. aprila 2026. godine ukinuo apelantu privremeni pritvor i istovremeno mu odredio ekstradicioni pritvor koji može trajati do izvršenja odluke o izručenju ili do nove odluke suda, a najduže šest mjeseci od dana lišenja slobode. Istim rješenjem je odbijen prijedlog odbrane da se apelantu ukine privremeni pritvor. Sud BiH je istakao da je Tužilaštvo BiH u prijedlogu od 27. marta 2026. godine navelo da je dostavljena ekstradiciona dokumentacija potpuna u odnosu na zakonske pretpostavke za izručenje, te iznijelo stav da su ispunjene sve pretpostavke propisane članom 34. tač. od a) do i) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: ZMPP), obrazlažući svaki od zakonskih osnova u odnosu na konkretan slučaj. Povodom prijedloga Tužilaštva BiH, Sud BiH je 3. aprila 2026. godine održao ročište, nakon kojeg je, u skladu sa članom 42. stav 2. ZMPP-a, sudija za prethodni postupak dostavio spis Vanraspravnom vijeću Suda BiH radi donošenja odluke o zakonskim pretpostavkama za izručenje, uz mišljenje da su te pretpostavke ispunjene. Naveo je da je to vijeće, cijeneći dostavljenu dokumentaciju, donijelo odluku kao u izreci.
4. Sud BiH je istakao da je u postupku utvrđeno da apelant ne posjeduje državljanstvo BiH, u smislu člana 34. tačka a) ZMPP-a. Zatim je navedeno da apelant ne uživa pravo na azil, niti je u postupku traženja azila u Bosni i Hercegovini, u smislu člana 34. tačka b) ZMPP-a, jer je njegov zahtjev za azil odbijen rješenjem Ministarstva sigurnosti BiH od 14. maja 2026. godine, koje je potvrđeno presudom Suda BiH od 4. augusta 2026. godine. Sud BiH je dalje utvrdio da krivično djelo za koje se traži apelantovo izručenje nije izvršeno na teritoriji Bosne i Hercegovine, niti je počinjeno protiv države Bosne i Hercegovine ili njenog državljanina. Slijedom toga je zaključio da je ispunjena i zakonska pretpostavka za izručenje propisana članom 34. tačka c) ZMPP-a. Dalje je utvrdio da krivično djelo za koje se traži izručenje predstavlja krivično djelo i po zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, čime je ispunjeno načelo identične norme ili klauzula dvostruke inkriminacije, a time i pretpostavka za apelantovo izručenje propisana članom 34. tačka d) ZMPP-a. Sud BiH je utvrdio i da krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret nije, po svojoj prirodi, političko ili vojno krivično djelo, već je riječ o krivičnom djelu protiv privrede i platnog prometa, zbog čega su ispunjene i pretpostavke iz člana 34. tačka e) ZMPP-a. Sud BiH je dalje zaključio da nije zastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, te da ne postoje podaci o tome da je protiv apelanta u Bosni i Hercegovini zbog istog djela pokrenut krivični postupak, odnosno da je zbog istog djela već osuđen od domaćeg suda ili da je za isto djelo od domaćeg suda pravosnažno oslobođen. Stoga je zaključio da su ispunjene i pretpostavke za izručenje propisane članom 34. tačka f) ZMPP-a. Dalje je naveo da je u toku postupka više puta na nesporan način utvrđen apelantov identitet, kako uvidom u njegove identifikacione dokumente tako i na osnovu podataka koje je dao pred sudom, a koji su u skladu s podacima navedenim u potjernici, molbi za izručenje i ekstradicionoj dokumentaciji. Stoga je zaključio da su ispunjene i pretpostavke za izručenje propisane članom 34. tačka g) ZMPP-a. Sud BiH je dalje utvrdio da iz sadržaja dostavljene dokumentacije proizlazi osnov za sumnju da je apelant počinio krivično djelo za koje ga tereti država moliteljica, zbog čega su ispunjeni uvjeti iz člana 34. tačka h) ZMPP-a. U vezi s tim je istakao da je država moliteljica dostavila Odluku o pokretanju krivičnog slučaja i njegovom prijemu za ispitivanje od 7. decembra 2018. godine, u kojoj su opisane krivičnopravne radnje za koje se apelant tereti, s iznesenim razlozima o osnovima sumnje i dokazima na kojima se osnovi sumnje zasnivaju. Osim toga, država moliteljica je dostavila i Odluku o podizanju optužnice protiv apelanta od 10. septembra 2020. godine, odluke o stavljanju apelanta na federalnu potjernicu od 11. januara 2021. godine i međunarodnu potjernicu od 22. februara 2024. godine, te Odluku o izboru kao preventivne mjere pritvora od 2. decembra 2025. godine. Konačno, Sud BiH je utvrdio da se apelantovo potraživanje ne traži radi krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, spola, nacionalnog i etničkog porijekla, religijskog uvjerenja ili političkih stavova, niti za krivično djelo s propisanom smrtnom kaznom prema zakonu države moliteljice. Stoga je zaključio da su ispunjene pretpostavke za izručenje propisane članom 34. tačka i) ZMPP-a. Sud BiH je ocijenio irelevantnim navode iz dopisa Međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava Asylum Research and Global Assistance (ARGA), koji je dostavljen sudu aktom Ministarstva pravde BiH od 8. aprila 2026. godine, uz obrazloženje da se u tom aktu iznose okolnosti koje nemaju utjecaj na donošenje odluke suda. Slijedom svega navedenog, zaključio je da su ispunjene sve pretpostavke za apelantovo izručenje Ruskoj Federaciji, u smislu člana 34. ZMPP-a u vezi sa članom 12. Evropske konvencije o ekstradiciji.
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 054184 26 Kž od 20. augusta 2026. godine odbijene su apelantova žalba i žalba njegove supruge izjavljene protiv prvostepenog rješenja. Sud BiH je u obrazloženju ocijenio neosnovanim navode žalbe da će apelant biti izručen državi koja je u ratu s Ukrajinom, čijeg je on etničkog porijekla i/ili državljanstva, i da bi nakon izručenja mogao biti mobiliziran u vojsku Ruske Federacije. U vezi s tim je istakao da te okolnosti ne predstavljaju prepreku za izručenje, u smislu člana 34. tačka i) ZMPP-a. Sud BiH je ukazao da sama činjenica da je apelant Ukrajinac po etničkoj pripadnosti ili po državljanstvu ne mijenja činjenicu da ima formalnopravno državljanstvo Ruske Federacije, te da se ne potražuje zbog krivičnog gonjenja ili kažnjavanja po nekom od nedozvoljenih osnova koji bi ukazivali na kršenje člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pri tome je istakao da pitanje prava na odbranu, odnosno postojanje adekvatne odbrane u postupku pred sudovima u Ruskoj Federaciji nije pitanje kojim se meritorno može baviti sud zamoljene države. U vezi sa žalbenim prigovorima koji se odnose na dostatnost dokaza za sumnju da je apelant učinio određeno krivično djelo, kao i prigovorom kojim se dovodi u pitanje zaključak o zastari krivičnog gonjenja, Sud BiH je naveo da se u postupku odlučivanja o izručenju ne razmatra postojanje osnovane sumnje za vođenje krivičnog postupka, već da člana 34. tačka h) ZMPP-a zahtijeva dovoljno dokaza za sumnju, što je prvostepeni sud pravilno utvrdio. Imajući u vidu navedeno, podržao je zaključak prvostepenog suda da su ispunjeni uvjeti za apelantovo izručenje Ruskoj Federaciji, u smislu člana 34.
ZMPP-a.
6. Na osnovu člana 46. ZMPP-a, Ministarstvo pravde BiH je donijelo Rješenje o izručenju stranca broj 08-14-7-1900/26 od 24. augusta 2026. godine, kojim se dopušta apelantovo izručenje u Rusku Federaciju. Ministarstvo je u obrazloženju ukazalo da je rješenjem Suda BiH od 6. augusta 2026. godine, koje je potvrđeno rješenjem od 20. augusta 2026. godine, utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje pravosudnim tijelima Ruske Federacije. Nakon što je izvršen uvid u cjelokupnu ekstradicionu dokumentaciju, kao i u navedena rješenja Suda BiH, Ministarstvo je donijelo rješenje kao u izreci.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je detaljno u apelaciji obrazložio zašto smatra da su mu povrijeđena navedena prava, pozivajući se na međunarodne izvještaje.
8. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere, apelant navodi da je šteta koja mu prijeti po svojoj prirodi nenadoknadiva jer ukoliko bude predat državi moliteljici prije odluke Ustavnog suda bit će neposredno lišen slobode na osnovu već postojeće odluke ruskog suda. Navodi da nakon fizičke predaje domaći organi više neće moći uspostaviti prijašnje stanje, zbog čega smatra da bi takva predaja bila protivna članu 3. Evropske konvencije. Navodi da se predmet nalazi u fazi odlučivanja ministra pravde BiH, te da protiv njegove odluke da dopusti izručenje nisu dozvoljeni ni žalba ni upravni spor. Ističe da se to rješenje ne dostavlja apelantu, te da zakon ne propisuje minimalni rok između donošenja rješenja ministra i predaje, već samo krajnji rok od 30 dana. Apelant navodi da mu 27. augusta 2026. godine ističe šestomjesečni maksimum ekstradicionog pritvora određen rješenjem Suda BiH od 3. aprila 2026. godine, zbog čega je odluka o njegovom statusu neposredno predstojeća. Naglašava da zaštita koja bi bila određena tek nakon predaje ne bi mogla ostvariti svoju svrhu. Apelant navodi da je Ustavni sud u predmetu broj AP-5372/25 zaključio da nije utvrđena dokaziva tvrdnja o nenadoknadivoj šteti jer je uzeo u obzir da je država moliteljica Italija članica Evropske unije i Vijeća Evrope u kojoj djeluju evropski mehanizmi zaštite. U vezi s tim, apelant ističe da se ovdje predaje državi koja od 16. septembra 2022. godine nije strana ugovornica Evropske konvencije i u kojoj ti mehanizmi ne djeluju. Apelant se pozvao na Odluku o privremenoj mjeri broj AP-2723/26 od 22. jula 2026. godine u kojoj je Ustavni sud odgodio provođenje izručenja drugog apelanta Ruskoj Federaciji. U toj odluci Ustavni sud je utvrdio da apelacija pokreće ozbiljna pitanja prema članu 3. Evropske konvencije, da postoji osnovan rizik nenadoknadive štete i da bi odlučivanje o apelaciji nakon izvršene ekstradicije izgubilo svrhu, te da privremeno odlaganje ne predstavlja značajno opterećenje za druge učesnike jer je svrha privremene mjere očuvanje postojećeg stanja. Smatra da se „ista logika i isti put postupanja“ mogu primijeniti i na ovaj postupak, s tim što apelant ovdje osporava pravosnažne ekstradicione odluke.
9. U dopuni zahtjeva za privremenu mjeru apelant navodi da je rizik fizičke predaje, na koji se pozvao u prvobitnom zahtjevu za privremenu mjeru, sada konkretan i izvršno aktiviran jer je doneseno konačno rješenje ministra pravde BiH. Navodi da se njegovo izručenje mora izvršiti najkasnije 23. septembra 2026. godine, shodno članu 51. stav 4. ZMPP-a, te se ponovo pozvao na predmet broj AP-2723/26. Osim toga, naveo je da je 24. augusta 2026. godine podnio Evropskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zahtjev za donošenje privremene mjere prema pravilu 39. Poslovnika tog suda.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava BiH i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava BiH glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1)Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
Relevantni propisi
13. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ br. 53/09 i 58/13)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 46. (Donošenje konačnog rješenja o izručenju) (1) Ako je Vijeće Suda Bosne i Hercegovine pravosnažnim rješenjem utvrdilo da su ispunjene pretpostavke za izručenje stranca, ministar pravde Bosne i Hercegovine, nakon uvida u cjelokupni ekstradicioni spis, donosi rješenje kojim se dopušta ili ne dopušta izručenje stranca. (2) Protiv rješenja iz stava (1) ovog člana ne može se izjaviti žalba ni voditi upravni spor. Član 51. st. 1, 2, 3. i 4. (Dostavljanje rješenja stranoj državi i predaja lica) (1) Rješenje ministra pravde Bosne i Hercegovine kojim je dopušteno izručenje stranca dostavlja se državi moliteljici. (2) Rješenje o izručenju stranca dostavlja se nadležnom organu Bosne i Hercegovine za saradnju s Interpolom i Graničnoj policiji Bosne i Hercegovine. (3) Nadležni organ Bosne i Hercegovine za saradnju s Interpolom dogovara tehničke detalje realizacije ekstradicije s Interpolom države moliteljice, a realizaciju ekstradicije, tj. transport i predaju lica ovlaštenim licima države moliteljice vrši Granična policija Bosne i Hercegovine, uz asistenciju Ureda za saradnju s Interpolom. (4) Predaja lica čije je izručenje odobreno mora se izvršiti najkasnije u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja ministra pravde Bosne i Hercegovine o izručenju.
14. Ustavni sud naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji pokreće ozbiljna pravna pitanja u pogledu eventualnog kršenja prava iz člana 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u vezi sa zahtjevom za privremenu mjeru jasno ukazuje da postoji osnovan rizik da će nastupiti nenadoknadiva šteta po njega ukoliko njegov zahtjev ne bude usvojen. Naime, apelant je ukazao da je već donesena odluka o njegovom izručenju Ruskoj Federaciji, te da u trenutnoj situaciji ni na koji način nije zaštićen od slanja na teritoriju na kojoj će se, kako navodi, suočiti s postupanjem suprotnim članu 3. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da i Evropski sud u sličnim predmetima na osnovu pravila 39. Poslovnika Evropskog suda (privremena mjera) odlaže izručenje podnosioca predstavke do daljnjeg, odnosno dok ne donese odluku o predstavci (vidi Evropski sud, između ostalog, Liu protiv Poljske, presuda od 6. oktobra 2022. godine, predstavka broj 37610/18, tačka 14). Ustavni sud, također, smatra da ne bi bilo svrsishodno odlučivati o apelantovoj apelaciji u slučaju ako apelant bude protjeran s teritorije BiH, odnosno izručen Ruskoj Federaciji prije nego Ustavni sud donese konačnu odluku o apelaciji. S druge strane, Ustavni sud smatra da privremeno odlaganje provođenja rješenja o apelantovom izručenju ne bi značajnije otežalo položaj drugih učesnika u postupku. Stoga, kod postojanja takvih okolnosti Ustavni sud utvrđuje da je u interesu apelanta i pravilnog vođenja postupka da se privremeno odloži primjena Rješenja o izručenju stranaca Ministarstva broj 08-14-7-1900/26 od 24. augusta 2026. godine dok Ustavni sud, u međuvremenu, hitno ne ispita dopustivost, odnosno meritum apelacije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da će, shodno svojoj dosadašnjoj praksi u predmetima u kojima je usvojio zahtjev za određivanje privremene mjere, po hitnom postupku riješiti o meritumu ove apelacije. Uostalom, svrha privremene mjere i jest da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman