Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2949/26 (A. D.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2949/26

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman,potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-2949/26, rješavajući apelaciju Armina Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18.stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Armina Dedića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 087637 26 Kv od 27. jula 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Armin Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mesud Duvnjak advokat iz Bugojna, podnio je 4. avgusta 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 68 0 K 087637 26 Kv od 27. jula 2026. godine i 68 0 K 087637 26 Kpp 2 od 17. jula 2026. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo osporene odluke i naredbu za pretresanje Općinskog suda od 14. jula 2026. godine, te naložio da se apelant pusti na slobodu i da mu se vrate privremeno oduzeti predmeti.

2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 68 0 K 08763726 Kpp 2 od 17. jula 2026. godine apelantu i još dvojici osumnjičenih određen je pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo šumske krađe iz člana 316. stav (2) u vezi za stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), krivično djelo krađe iz člana 286. stav (1) u vezi sa stavom (3) a sve u vezi sa članom 55. KZ. Pritvor je određen zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav (1) tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) u trajanju od jednog mjeseca. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz materijalnih dokaza i to: službenih zabilješki, zapisnika o uviđaju, izvještaja o izvršenim pretresima sa pratećom dokumentacijom, te zapisnika o saslušanju svjedoka. Dalje je ukazano da iz navedenih dokaza proizlazi da duži niz godina više lica, među kojima su i osumnjičeni, vrši organizovanu bespravnu sječu šume, izvlačenje, transport, i daljnji promet bespravno pribavljenih drvnih sortimenata. Takođe iz priloženih dokaza proizlazi da su prilikom bespravne sječe korištene fantomke i druga oprema za prikrivanje identiteta, radio stanice za održavanje međusobnog kontakta, te da su navedeni predmeti pronađeni prilikom pretresa kod osumnjičenih. Ukazano je da su prilikom pretresa osumnjičenih pronađena terenska i teretna motorna vozila za izvlačenje i odvoz drvne mase, motorne pile, te veće količine novca. Istaknuto je da iz audio-video snimaka, što su potvrdili i saslušani svjedoci, proizlazi da se navedena vozila i oprema kontinuirano koristi u bespravnoj sječi, te da su navedena vozila pronađena kod osumnjičenih prilikom pretresa. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav (1) tačka b) ZKP, sudija za prethodni postupak je naveo da su osumnjičeni, zajedno sa još uvijek neidentifikovanim licima, kontinuirano i po prethodnom dogovoru, organizovano i uz jasno podijeljene uloge učestvovali u nezakonitoj sječi drvne mase. Istaknuto je da još uvijek nisu identifikovane sve osobe koje su učestvovale u tim aktivnostima, vlasnici pilana kojima je drva masa prodavana, osobe koje su vršile osmatranje terena, ali i zaposleni šumskog gazdinstva koji su pomagali navedene aktivnosti. Stoga je zaključeno da postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni boravak na slobodi iskoristili da utiču na saizvršioce, pomagače i svjedoke čija identifikacija tek predstoji preduzimanjem radnji dokazivanja. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKP ukazano da se ne radi o izolovanom događaju, nego o kontinuiranom i organizovanom načinu djelovanja kroz vremenski period duži od dvije godine, koje se odvijalo na više lokaliteta bez obzira na vremenske uslove. Istaknuto je da je bespravno posječeno više stotina kubnih metara različitog drveta. Ukazano je da osumnjičeni raspolažu infrastrukturom i mehanizacijom, kao i da imaju osigurane lokacije za privremeno skladištenje drvne mase, ali i uspostavljene kanale za njenu daljnju prodaju. Sve navedene okolnosti opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni boravak na slobodi iskoristili da ponove krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. U konačnici je ukazano da se mjerama zabrane, imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, ne bi mogla ostvariti svrha zbog koje je određen pritvor kao jedina adekvatna mjera u okolnostima datog slučaja.

3. Rješenjem tročlanog vijeća Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Vijeće) odbijena je žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja sudije za prethodni postupak. U obrazloženju rješenja, Vijeće je navelo da je sudija za prethodni postupak iznio sadržaj dokaza, te da ih je potom ocijenio i dao konkretne razloge za zaključak da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni učinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Pri tome je Vijeće ukazalo da iz priloženih dokaza proizlazi osnovana sumnja se radi o višegodišnjem, organizovanom i kontinuiranom načinu vršenja bespravne sječe, te da postoji jasno podijeljena uloga između osoba koje učestvuju u tim aktivnostima. Ukazano je da pojedini osumnjičeni mehanizaciju koju koriste za bespravnu sječu, koriste i u legalnim poslovima sječe, što omogućava prikrivanje porijekla drvne mase i njezino uključivanje u legalne tokove. Ocijenjeni su neosnovani žalbeni navodi apelantovog branioca da apelant nije mogao učestvovati u bespravnoj sječi šume zbog njegovih poslovnih aktivnosti, jer, kako je istaknuto, potvrda poslodavca ne potvrđuje da je apelant stalno boravio na radilištu odnosno da nije mogao otići sa radilišta na mjesto učinjenja krivičnih djela. Istaknuto je da u konkretnoj fazi postupka Vijeće ne odlučuje o zakonitosti dokaza, već o postojanju zakonskih osnova za pritvor, te su ocijenjeni neosnovanim žalbeni navodi kojima osporava zakonitost privremenog oduzimanja predmeta. Ukazano je da privremeno oduzeti predmeti nisu predmet rješenja o određivanju pritvora, niti Vijeće može odlučivati o tim žalbenim navodima. Vijeće je prihvatilo zaključke sudije za prethodni postupak u pogledu postojanja koluzione opasnosti posebno ukazujući da je riječ o licima koja su rodbinski povezana i žive na istom lokalitetu, djeluju organizovano sa još uvijek neidentifikovanim, a njima poznatim licima, što u svojoj ukupnosti ukazuje da će osumnjičeni uticati na daljnji tok istrage. Vijeće je u kontekstu postojanja iteracijske opasnosti istaklo da je na nivou osnovane sumnje utvrđeno da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža, te da je ispunjen formalno-pravni uslov koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne za određivanje pritvora po tom osnovu. Ukazano je da su u prvostepenom rješenju detaljno navedene okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivična djela, te da je po ocjeni Vijeća ispunjen i drugi kumulativni uslov za određivanje pritvora zbog postojanja iteracijske opasnosti.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e), d), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5, 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe ukazuje na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije obrazloženo na osnovu kojih dokaza je zaključeno da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da nije ispunjen opšti uslov za određivanje pritvora. U vezi s tim navodi da nije ni mogao učiniti krivično djelo jer je njegov posao udaljen 50 km od mjesta činjenja krivičnog djela, o čemu je Vijeću dostavio dokaze. Dalje ukazuje da je tužilaštvo tokom istrage učinilo niz procesnih propusta i povreda ZKP, posebno ukazujući na nezakonitost naredbe za pretres. Ističe da je navedeno Vijeće ignorisalo i da je je ukazalo da ispituje postojanje razloga za pritvor iako su svi dokazi nezakoniti jer su proistekli iz nezakonite naredbe za pretres. Takođe, apelant ukazuje da Vijeće nije odlučilo o žalbi u roku od 48 sati jer je žalbu izjavio 24. jula 2026. godine, dok je Vijeće o žalbi odlučilo 27. jula 2026. godine. Osim toga apelant ukazuje da nisu obrazložene okolnosti koje se odnose na postojanje iteracijske i koluzione opasnosti. U konačnici navodi da bi, iako nije učestvovao u učinjenju djela, prihvatio da mu se odrede mjere zabrane što neopravdano nije učinjeno.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e), d), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5, 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije. S obzirom na to da se apelantovi navodi odnose zakonitost njegovog lišenja slobode, odnosno osiguranje procesnih garancija u vezi sa lišenjem slobode, Ustavni sud će shodno principu iura novit curia navode iz apelacije ispitati s aspekta garancija prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4561/23 od 25. septembra 2025. godine, tačka 18, dostupna na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. U konkretnom slučaju, apelant problematizira zakonitost njegovog pritvora. U svjetlu primjene člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na opšte principe iz prakse Evropskog suda u predmetima Merabishvili protiv Gruzije (presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181-186, sa daljnjim referencama), Moldoveanu protiv Moldavije (presuda od 14. septembra 2021. godine, predstavka broj 53660/15, tačka 51. sa daljnjim referencama), te Bigović protiv Crne Gore (presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203, sa daljnjim referencama) kada je u pitanju zakonitost i opravdanje produženog pritvora, odnosno proceduralna i materijalna zaštita pritvorenih osoba i sudska obaveza preispitivanja svih pitanja u vezi sa pritvorom. Iz navedene prakse Evropskog suda proizilazi da je kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije određena ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“ – što treba razmotriti nezavisno od toga je li ta svrha postignuta. Treće, pritvor, prema tački (c), mora, kao i svako lišenje slobode, prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonito“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (ibid, Merabishvili protiv Gruzije, tač.183-

186.).

9. Imajući u vidu apelantove navode i obrazloženja sadržana u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da je sudija za prethodni postupak Općinskog suda, prilikom određivanja mjere pritvora apelantu, jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant zajedno sa drugim saosumnjičenim počinio krivično djelo za koje se tereti (vidi tačku 2. ove odluke). Vijeće Općinskog suda je prihvatilo argumentaciju i zaključke sudije za prethodni postupka u pogledu osnovane sumnje, pri čemu je jasno navelo zbog čega dokazi koje je priložila apelantova odbrane ne mogu dovesti do drugačijeg zaključka u pogledu postojanja osnovane sumnje. Ustavni sud prvenstveno smatra da obrazloženje osporenog prvostepenog rješenja sadrži razloge koji bi, u smislu stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivično djelo (vidi Evropski sud, Selahattin Demirtaš protiv Turske (broj 2), presuda od 22. decembra 2020. godine, predstavka broj 14305/17, tačka 314. sa referiranjem na drugu relevantnu praksu Evropskog suda). Ovakav zaključak Ustavnog suda ni u kom slučaju ne prejudicira pitanje apelantove krivice, budući da se u konvencijskom smislu radi o inicijalno utvrđenim činjenicama za određivanje pritvora. U kontekstu apelantovih prigovora kojima osporava zakonitost dokaza na kojima je redovni sud zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje, konkretno naredbe za pretresanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda, ne postoji ništa što ukazuje na to da su domaći sudovi dužni, u kontekstu odluka pritvoru, potpuno ocijeniti zakonitost dokaza iznesenih protiv optuženika. To se pitanje prvenstveno mora ispitati u kontekstu krivičnog postupka o osnovanosti optužbi (vidi, Evropski sud, Grobenski protiv Hrvatske, odluka od 12. septembra 2017. godine, predstavka broj 36867/14, tač. 34. i 39.). Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na svoju dosadašnju praksu prema kojoj pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te da to pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka ukoliko do njega dođe, ali nikako u ovoj fazi postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 2450/20 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 30., i Odluka o dopustivosti broj AP-3115/22 od 1. i 2. decembra 2022. godine, tačka 18, dostupne na www.ustavnisud.ba).

10. U odnosu na apelantove prigovora kojima osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) i c) ZKP-a, Ustavni sud zapaža da je redovni sud prilikom određivanja pritvora apelantu detaljno obrazložio postojanje naročitih okolnosti koje ukazuje da postoji koluziona i iteracijska opasnost. Redovni sud je obrazložio zašto smatra da bi apelant mogao uticati na pomagače, saizvršioce i svjedoke posebno cijeneći da istraga nije okončana i da nisu identifikovana sva navedena lica, koja su apelantu, imajući u vidu način izvršenja krivičnih djela, nesumnjivo poznata a koja organi krivičnog gonjenja tek trebaju identifikovati. Takođe je redovni sud prilikom ocjene iteracijske opasnosti imao u vidu kontinuitet i način preduzimanja inkriminisanih radnji, kao i međusobnu povezanost osumnjičenih odnosno izgrađenu infrastrukturu za preduzimanje navedenih radnji (vidi tač. 5. i 6. ove odluke). Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za lišavanje slobode, pogotovo u ovoj fazi postupka, kada je, kako je rečeno, istraga u toku i tužilaštvo prikuplja dokaze u cilju rasvjetljenja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja. Pri tom je u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, razmotreno i može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega.

11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 5. stav 4. Evropske konvencije garancija da lica koja su u pritvoru imaju pravo da pokrenu postupak kojim će osporiti zakonitost tog pritvora (vidi Evropski sud, Popovych protiv Ukrajine, presuda od 22. aprila 2021. godine, predstavka broj 44704/11, tačka 51). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog inicijalnog pritvora budući da je nesporno apelant imao i mogućnost izjavljivanja žalbe Vijeću Općinskog suda protiv prvostepenog rješenja. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, Vijeće razmotrilo apelantove žalbene navode. U odnosu na apelantove navode da je Vijeće prekoračilo zakonski rok od 48 sati u kojem je dužno donijeti odluku u skladu sa odredbom člana 148. stav 5. ZKP-a, Ustavni sud zapaža da je rješenje doneseno 27. jula 2026. godine, dok je prema apelantovim navodima žalbu izjavio 24. jula 2026. godine. Ipak, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o „teškoj i očiglednoj nepravilnosti“ niti ima elemenata koji bi ukazivali da je Vijeće postupalo in mala fide, odnosno da je zanemarilo pravilno primijeniti mjerodavni postupak (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4343/16 od 1. februara 2017. godine, tačka 58., dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati u smislu člana 5. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2949/26 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio