Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1584/26 (E.G.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1584/26
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-1584/26, rješavajući apelaciju koju je podnio E. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. G. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 1090957 26 Pžp od 13. marta 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. G. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. aprila 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 1090957 26 Pžp od 13. marta 2026. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje sankcije prema navedenom rješenju Kantonalnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji ili do donošenja drugog rješenja Kantonalnog suda u kojem će raspravljati o apelantovoj žalbi od 18. februara 2026. godine izjavljenoj protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 1090957 24 Pr. Apelant je 28. septembra 2026. godine podnio urgenciju Ustavnom sudu za postupanje po ovoj apelaciji i zahtjevu za donošenje privremene mjere.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 1090957 24 Pr od 3. februara 2026. godine, u relevantnom dijelu, apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 174 stav 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOSP), zato što je vozio pod dejstvom alkohola od 2,86 promila. Apelantu su za počinjeni prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 600,00 KM, zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od četiri mjeseca, te određena dva kaznena boda.
3. Rješenjem Kantonalnog suda od 13. marta 2026. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv „Rješenja Općinskog broj 65 0 Pr 1107456 24 Pr od 26. novembra 2025. godine“ (u pitanju je očigledna omaška, trebalo je da piše: Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 1090957 24 Pr od 3. februara 2026. godine) i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je, razmatrajući navode apelantove žalbe, detaljno analizirao izrečene sankcije i potvrdio pravnu kvalifikaciju prekršaja iz člana 174. stav 2. ZOSP-a, usmjerenog na upravljanje vozilom pod dejstvom alkohola u koncentraciji od 2,86 promila. Sud se izričito očitovao o apelantovim žalbenim prigovorima kojima je tražio ublažavanje novčane kazne, ocijenivši da je iznos od 600,00 KM adekvatno odmjeren blizu zakonskog minimuma, te da je prvostepeni sud već pravilno vrednovao sve olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani. Nadalje, sud je direktno odgovorio i na specifičan žalbeni navod da je apelantu vozačka dozvola neophodna radi obavljanja radnih zadataka kod poslodavca, zauzevši stav da ta okolnost sama po sebi ne može opravdati neizricanje ili smanjenje trajanja zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od četiri mjeseca, posebno imajući u vidu visoki stepen alkoholiziranosti i primarnu svrhu opće i specijalne prevencije u saobraćaju.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da Kantonalni sud u osporenoj odluci uopće nije odlučivao o njegovoj žalbi od 18. februara 2026. godine izjavljenoj protiv Rješenja broj 65 0 Pr 1090957 24 Pr, nego je odlučivao o žalbi na Rješenje broj 65 0 Pr 1107456 24 Pr od 26. novembra 2025. godine, koju on nije podnio. Također, ističe da je donošenje privremene mjere nužno jer bi izvršenje izrečene mu sankcije prije donošenja odluke o apelaciji prouzrokovalo štetne posljedice po njega koje bi se teško ili nikako mogle otkloniti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenog rješenja meritorno ispitao identičan činjenični i pravni supstrat predmeta (prekršaj iz člana 174. stav 2. ZOSP-a, utvrđenu koncentraciju alkohola od 2,86 promila, novčanu kaznu od 600,00 KM i zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od četiri mjeseca i dva kaznena boda), te time direktno odgovorio na sve navode apelantove žalbe. Slijedom navedenog, nesumnjivo proizlazi da je Kantonalni sud u potpunosti odlučivao o žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja od 3. februara 2026. godine, dok pogrešno označavanje broja i datuma prvostepenog rješenja predstavlja isključivo očiglednu tehničku (pisarsku) omašku. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, takva formalna greška ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada iz cjelokupnog teksta i suštine odluke nesumnjivo proizlazi da je sud razmatrao i odlučivao o apelantovoj stvarno podnesenoj žalbi na prvostepeno rješenje i ispitao sve navode apelanta. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman