Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1956/26 (A. I.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1956/26

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-1956/26, rješavajući apelaciju koju je podnio Aleksandar Ilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Ilić protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 167587 25 Gž od 18. februara 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Ilić iz Brčkog (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 25. maja 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 I 167587 25 Gž od 18. februara 2026. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje određeno rješenjem o izvršenju Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 23. januara 2025. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Tražioci izvršenja (dva fizička lica) su 4. novembra 2024. godine podnijeli prijedlog za izvršenje protiv apelanta, na osnovu notarski obrađenog ugovora o isplati duga od 14. juna 2024. godine. Tražioci izvršenja su predložili da se izvršenje provede pljenidbom 1/3 apelantove plate i prijenosom tog iznosa na račun jednog od tražioca izvršenja, a sve radi naplate novčanog potraživanja u ukupnom iznosu od 9.327,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 23. januara 2025. godine određeno je predloženo izvršenje.

4. Rješenjem Osnovnog suda od 23. juna 2025. godine djelimično je uvažen apelantov prigovor i djelimično obustavljeno izvršenje i smanjeno glavno potraživanje na 6.027,02 KM uz pripadajuću kamatu, te naloženo apelantu da tražiocu izvršenja naknadi troškove za pristup na ročište u iznosu od 105,30 KM u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

5. Osporenim rješenjem Apelacionog suda od 18. februara 2026. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđeno rješenje od 23. juna 2025. godine. U svom obrazloženju sud je pojasnio da apelantovo loše imovinsko stanje, izdržavanje djeteta i postojeći krediti ne sprečavaju donošenje rješenja prema članu 59. stav (1) Zakona o izvršnom postupku (ZIP), već utiču samo na obim i način provođenja naplate. U pogledu obima opterećenja apelantovog primanja, sud se pozvao na član 157. st. (1) i (2) ZIP-a, koji propisuju limit preko kojeg se ne može opteretiti primanje izvršenika. Naglasio je da ova odredba ne predstavlja zabranu određivanja izvršenja, već uspostavlja mehanizam njegovog provođenja. Budući da je apelantova plata već opterećena kreditnim obustavama, sud je naglasio da će se novo rješenje o izvršenju staviti u red čekanja kod apelantovog poslodavca i početi primjenjivati tek po otplati ranijih dugova. Na kraju, u pogledu paricionog roka od 15 dana za dobrovoljno plaćanje troškova, sud je primijenio član 303. stav (4) ZPP (koji se shodno primjenjuje na osnovu izvršnih propisa), utvrdivši da rok počinje teći narednog dana od prijema rješenja.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim ističe da da razlozi na koje se pozvao u prigovoru spadaju u "druge razloge koji sprečavaju izvršenje" iz člana 59. stav (1) ZIP, te da su morali uticati na donošenje rješenja o izvršenju. Nadalje, tvrdi da je rok od 15 dana za plaćanje troškova postupka (105,30 KM) trebao početi teći tek od dostave drugostepenog, a ne prvostepenog rješenja. Također, ističe da ga sprovođenje izvršenja obustavom jedne trećine plate direktno dovodi u tešku materijalnu situaciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika. Imajući u vidu da je izvršenje pokrenuto na osnovu isprave koja nije sudska odluka, te da u ovom izvršnom postupku postoji spor od čijeg ishoda zavise apelantova građanska prava i obaveze, prema relevantnoj praksi Evropskog suda, koju dosljedno podržava Ustavni sud, garancije člana 6. Evropske konvencije se odnose na konkretni postupak (vidi, Evropski sud, Jedamski protiv Poljske, presuda od 29. juna 2000. godine, predstavka broj 29691/96, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 520/19 od 15. jula 2020. godine dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Apelacioni sud dao ustavnopravno prihvatljivo obrazloženje da apelantovo imovinsko stanje i postojeći krediti ne sprečavaju određivanje izvršenja (član 59. stav 1. ZIP-a), kao i da zakonsko ograničenje naplate na plati (član 157. ZIP-a) ne zabranjuje donošenje rješenja, već nalaže njegovo stavljanje u red čekanja, čime je apelant adekvatno zaštićen. Također, Apelacioni sud je dao jasno i na zakonu zasnovano obrazloženje i za odluku o paricionom roku za plaćanje troškova postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1956/26 (A. I.) | Sudska praksa | Aktio