Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2578/26 (J. M.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2578/26
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-2578/26, rješavajući apelaciju koju je podnio Jovan Mićić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovan Mićić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 192215 26 Rev 2 od 8. aprila 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Mićić iz Modriče (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa punomoćnica Sonja Dujaković advokatica iz Banjaluke, podnio je 6. jula 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 192215 26 Rev 2 od 8. aprila 2026. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio postupanje po zahtjevu S.J., podnesenog nadležnom organu za vođenje evidencija o nekretninama, za brisanje sudske mjere osiguranja određene rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 13. oktobra 2022. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Dana 2. oktobra 2002. godine apelant je kupio dioničarski kapital od R.J. za iznos od 138.500,00 KM. Zbog neispunjenja ugovornih obaveza, budući da je R.J. navedeni kapital prodao trećem licu, apelant je 3. juna 2005. godine podnio tužbu radi raskida ugovora i povrata uplaćenih novčanih sredstava. Presudom Vrhovnog suda od 31. januara 2018. godine preinačene su ranije odluke nižestepenih sudova, raskinut ugovor o kupoprodaji od 2. oktobra 2002. godine, te je R.J. obavezan da apelantu isplati 138.500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 2. oktobra 2002. godine, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 26.628,30 KM.
3. Dok je prethodni postupak bio u toku, R.J. je 13. maja 2011. godine zaključio sa svojim sinom I.J. notarski obrađen ugovor o poklonu kojim je svoj suvlasnički dio od ½ na stambenom objektu poklonio sinu I.J. Zahtjev za upis u javne evidencije nekretnina podnesen je 16. maja 2011. godine, dok je I.J. kao suvlasnik uknjižen 24. maja 2011. godine. Naknadno, dana 25. oktobra 2017. godine, I.J. je sporni suvlasnički dio novim ugovorom o poklonu prenio na svoju suprugu S.J.
4. Dana 24. maja 2014. godine apelant je podnio tužbu protiv I.J., radi pobijanja dužnikove pravne radnje, tražeći da ugovor o poklonu od 13. maja 2011. godine izgubi pravni učinak prema apelantu u mjeri potrebnoj za naplatu potraživanja prema dužniku R.J. Nakon što je I.J. ugovorom o poklonu od 25. oktobra 2017. godine prenio suvlasnički dio od ½ na stambenom objektu na suprugu S.J., apelant je tužbeni zahtjev proširio i na ugovor o poklonu zaključen 25. oktobra 2017. godine. Rješenjem Okružnog suda od 13. oktobra 2022. godine određena je i privremena mjera osiguranja kojom je S.J. zabranjeno otuđenje i opterećenje predmetnih nekretnina do pravosnažnog okončanja spora.
Odluke sudova po apelantovoj tužbi za pobijanje dužnikove pravne radnje
5. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci od 14. juna 2024. godine usvojen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev. Međutim, Okružni sud je presudom od 25. decembra 2025. godine preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog neblagovremenosti, nalazeći da je protekao trogodišnji prekluzivni rok iz člana 285. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO).
6. Presudom Vrhovnog suda od 8. aprila 2026. godine odbijena je revizija apelanta. U obrazloženju presude, sud se pozvao na sadržaj člana 285. ZOO koji reguliše rokove za podnošenje tužbe kojom se pobijaju pravne radnje dužnika. Član 285. stav 1. ZOO propisuje da se tužba za pobijanje može podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganja iz člana 281. stav 1. ZOO (teretna raspolaganja), a za ostale slučajeve u roku od tri godine, dok stav 2. tog člana propisuje, pored ostalog, da se rok iz prethodnog stava računa od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija. Pojasnio je da se u konkretnom slučaju pravna radnja koja se pobija sastoji iz jednog akta - notarski obrađenog ugovora (pravno perfektan i spreman za upis u zemljišne knjiga). Kako je apelant tražio pobijanje dužnikovih pravnih radnji koje su preuzete zaključenjem notarski obrađenog ugovora o poklonu od 13. maja 2011. godine, a tužbu podnio 24. maja 2014. godine, sud je zaključio da je protekao prekluzivni rok iz člana 285. ZOO.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi u postupku u kojem je donesena osporena odluka pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim ističe da se trogodišnji rok za podizanje tužbe za pobijanje dužnikovih pravnih radnji trebao računati od 24. maja 2011. godine kada je ugovor proveden u javnim evidencijama o nekretninama.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe člana 285. ZOO, dao jasna i obrazložena razloge zbog kojih je zaključio da se prekluzivni rok za podnošenje tužbe za pobijanje dužnikovih pravnih radnji računa od dana kada je pravna radnja preduzeta i perfekcionisana njenom notarskom obradom, a ne od dana njenog upisa u evidencije o nekretninama. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnog suda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman