Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3160/26 (M.Š.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3160/26

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-3160/26, rješavajući zahtjev M. Š. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev M. Š. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 21. augusta 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 231198 26 Rev 2 od 28. maja 2026. godine.

2. Apelant je u podnesku koji je Ustavni sud zaprimio 3. septembra 2026. godine predložio Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom bi se naložilo privremeno obustavljanje izvršenja, odnosno provođenje Zaključka Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPI-09-04-25-55/07 od 14. decembra 2020. godine kojim je naloženo iseljenje apelantovog sina B. Š., odnosno apelanta i drugih osoba (članovi porodice) iz stana bliže opisanog i označenog u prijedlogu (u daljnjem tekstu: sporni stan) kao korisnika spornog stana i predaja ključeva podnosiocu zahtjeva N. P. (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Također, apelant je predložio da se naloži Ministarstvu i drugim nadležnim organima da se uzdrže od provođenja iseljenja zakazanog za 8. septembar 2026. godine u 11 sati, odnosno deložacije ili bilo koje druge radnje kojom bi apelantov sin, odnosno apelant i članovi njegovog domaćinstva (uključujući i maloljetnu djecu) bili lišeni posjeda i faktičkog korištenja spornog stana, sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Uvodna napomena

3. Rješenjem Ministarstva broj UPI-09-04-55/07 od 5. septembra 2007. godine utvrđeno je, između ostalog, da je drugotuženi nosilac stanarskog prava na spornom stanu.

4. Rješenjem Ministarstva broj UPI-09-04-25-55/07 od 6. oktobra 2017. godine utvrđeno je, između ostalog, da sporni stan bespravno koriste apelantov sin i drugi, te je određeno da su dužni iseliti se iz spornog stana u roku od 15 dana i predati ga drugotuženom u nesmetan posjed.

5. Zaključkom o dozvoli izvršenja Ministarstva broj UPI-09-04-25-55/07 od 14. decembra 2020. godine utvrđeno je da je rješenje od 5. septembra 2007. godine postalo izvršno 14. februara 2018. godine i da će se, ukoliko se korisnik spornog stana dobrovoljno ne iseli, pristupiti prisilnom izvršenju.

Parnični postupak u kojem su donesene osporene odluke

6. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 231198 21 P od 16. februara 2024. godine utvrđeno je da je prvotuženi „Građevinar“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) pravni sljednik DGP „Hercegovina – Visokogradnja“ Mostar. Dalje je utvrđeno da je apelant isključivi vlasnik stana bliže označenog i opisanog u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), koje pravo su mu prvotuženi i drugotuženi dužni priznati, te trpjeti da se apelant uknjiži u zemljišnim knjigama, odnosno u KPU kao isključivi vlasnik spornog stana sa dijelom 1/1. Općinski sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da su pravni prednik prvotuženog kao prodavac i apelant kao kupac zaključili 2. aprila 1999. godine ugovor o kupoprodaji spornog stana. Općinski sud je naveo da je članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nekretnini mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. tog člana ne proizvodi pravno djelovanje. Kako je sud utvrdio, zaključeni ugovor nije pravno valjan jer mu nedostaje ovjera potpisa ugovornih strana od nadležnog suda. Zatim, sud je ukazao da je apelant tvrdio i da je sporni stan stekao dosjelošću. U vezi s tim, sud je ukazao da se apelant najkasnije 2000. godine uselio u sporni stan. Općinski sud je ukazao da je tužba podnesena 2021. godine tako da je protekao rok od 20 godina savjesnog posjedovanja tako da su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na spornom stanu.

7. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 231198 24 Gž od 23. decembra 2024. godine žalbe tuženih su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 231198 25 Rev od 17. jula 2025. godine usvojene su revizije tuženih, drugostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

9. Kantonalni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 58 0 P 231198 25 Gž 2 od 15. decembra 2025. godine kojom je žalba prvotuženog djelimično usvojena, a žalba drugotuženog u cijelosti i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je isključivi vlasnik spornog stana. U ostalom dijelu žalba prvotuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je kupoprodajni ugovor zaključen između apelanta i prednika prvotuženog ništavan. Dalje, sud je ukazao da je u žalbenom postupku, shodno članu 217. Zakona o parničnom postupku, zakazana rasprava i da je proveden novi dokaz – Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 019304 23 Uvp od 20. februara 2024. godine. Naime, tom presudom je pravosnažno odlučeno da je drugotuženi nosilac stanarskog prava na spornom stanu u skladu s odredbama člana Xe. stav 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova (u daljnjem tekstu: Odluka). Kako je sud ukazao, navedenom odredbom je regulirano da osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Kantonalni sud je naveo da je toj odredbi identična odredba člana 46.b stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Pri tome, sud je istakao da su te odredbe kao specijalni propisi omogućile osobama koje nisu uselile u stanove, a imale su akt o dodjeli stana na korištenje, da na takvom stanu steknu stanarsko pravo i po osnovu otkupa postanu vlasnici. Kako je sud naveo, cilj zakonodavca za donošenje Odluke je upravo bio da zaštiti prava osoba kojima su stanovi dodijeljeni na korištenje u toku izgradnje a nisu uselile u te stanove, te posebno da bi se zaštitile od nezakonitog postupanja s takvim stanovima. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev usmjeren na utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva. Kako je sud ukazao, u vrijeme kada je doneseno rješenje u odnosu na drugotuženog zgrada u kojoj se nalazi sporni stan nije bila izgrađena. Kantonalni sud je naveo da se na kategoriji stanova iz odredbe člana Xe. Odluke, odnosno člana 46.b Zakona o prodaji stanova vlasništvo može steći samo u skladu s tim zakonskim odredbama koje su lex specialis, a ne i u skladu s odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima, odnosno Zakona o stvarnim pravima koje reguliraju stjecanje vlasništva dosjelošću, kako to apelant neosnovano smatra. Stoga je, prema zaključku suda, irelevantno kako je apelant ušao u posjed spornog stana, kao i dužina trajanja posjeda. Kantonalni sud je naveo da je stanarsko pravo imovinsko pravo koje može preći u pravo vlasništva samo pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 231198 26 Rev 2 od 28. maja 2026. godine odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je pravosnažnim rješenjem nadležnog organa uprave, koje je preispitano/potvrđeno sudskom odlukom u upravnom sporu, utvrđeno da je drugotuženi nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Dalje, sud je istakao da u građanskoj parnici nije dopušteno osporavanje prava koje je utvrđeno u upravnom postupku, odnosno sudskom upravnom sporu. Kako je sud naglasio, utvrđeno stanarsko pravo drugotuženog ima djelovanje erga omnes, odnosno pravosnažno upravno rješenje i sudska odluka donesena u upravnom sporu vezuje sve sudove, organe uprave i privatne osobe. Vrhovni sud je naveo da je stan na kojem postoji stanarsko pravo imovina sui generis za koju važe posebna pravila, kako o stjecanju stanarskog prava, što je propisano Zakonom o stambenim odnosima, tako i o stjecanju prava vlasništva na stanu sa stanarskim pravom, što je propisano Zakonom o prodaji stanova. Shodno tome, sud je istakao da apelant na spornom stanu koji je u režimu navedenih propisa nije mogao steći pravo vlasništva ni ugovorom o kupoprodaji spornog stana ni kompenzacijom, niti po bilo kojem osnovu predviđenom Zakonom o stvarnim pravima za stjecanje prava vlasništva na nekretninama.

11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant je, u suštini, ukazao na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. Također, apelant je ukazao na povredu prava na nepristrasan sud.

12. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere, apelant je ukazao da je provođenje zaključka Ministarstva od 14. decembra 2020. godine, tj. iseljenje iz spornog stana zakazano za 8. septembar 2026. godine u 11 sati. Apelant je ukazao da je starije životne dobi (preko 80 godina), a da u spornom stanu živi njegov sin sa suprugom, sinom, kćerkom i zetom i njihovim maloljetnim kćerkama (rođene 2016. i 2021. godine), svi već duže od 26 godina. Pri tome, apelant je naveo da su njegov sin i članovi njegovog domaćinstva lošijeg imovnog stanja jer su nezaposleni, što proizlazi iz službene evidencije ZZZHNK (tri uvjerenja od 12. januara 2021. godine). Apelant je naveo da postoji konkretna i neposredna opasnost da će on, njegov sin i članovi njegovog domaćinstva, prije odluke Ustavnog suda, biti fizički iseljeni iz spornog stana koji predstavlja njihov dom koji koriste kontinuirano, mirno i nesmetano od 2000. godine. Dalje, apelant je naveo da je pred Ministarstvom u toku postupak radi obnove upravnog postupka u kojem je doneseno rješenje od 6. oktobra 2017. godine kojim je određeno iseljenje njegove porodice iz spornog stana, kao i rješenje od 5. septembra 2007. godine kojim je utvrđeno stanarsko pravo u korist drugotuženog, a koja rješenja su poslužila za zaključak Ministarstva od 14. decembra 2020. godine i koji se trenutno koristi kao osnov za iseljenje. Također, apelant je naveo da je podnio zahtjev Ministarstvu za odgodu iseljenja do okončanja postupka obnove, odnosno do donošenja odluke nadležnog organa, ali da do tog trenutka Ministarstvo o tom zahtjevu nije odlučilo.

13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

17. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelant podnio apelaciju protiv presuda redovnih sudova donesenih u parničnom postupku kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev da se, između ostalog, utvrdi da je on isključivi vlasnik spornog stana. Zatim, Ustavni sud ukazuje da se zahtjev za donošenje privremene mjere odnosi na obustavu izvršenja zaključka Ministarstva od 14. decembra 2020. godine donesenog u upravnom postupku u kojem je utvrđeno da je drugotuženi nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te navedenim zaključkom Ministarstva naloženo iseljenje apelantovog sina i drugih osoba iz spornog stana. Dakle, postupak u kojem je donesen zaključak Ministarstva od 14. decembra 2020. godine nije predmet podnesene apelacije.

18. Ustavni sud zapaža da je apelant kao razlog za donošenje privremene mjere naveo da će provođenjem iseljenja iz spornog stana njegov sin sa svojom porodicom ostati bez jedinog doma. Međutim, Ustavni sud smatra da ti apelantovi navodi, bez bilo kakvih drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je zaista neophodno donijeti privremenu mjeru, sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljan razlog za uvažavanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na takve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti takvom zahtjevu, što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on reguliran Pravilima Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3941/23 od 28. septembra 2023. godine, tačka 12). Također, apelant je ukazao i na loše imovinsko stanje svog sina i njegove porodice jer su nezaposleni. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da navodi o lošoj imovinskoj situaciji sami po sebi ne mogu biti dovoljan razlog za donošenje privremene mjere, posebno jer uvjerenja kojima je apelant potkrijepio takvu tvrdnju datiraju još iz 2021. godine.

19. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u upravnom postupku u kojem se provodi postupak iseljenja iz spornog stana podnio zahtjev Ministarstvu za odgodu iseljenja do okončanja postupka radi obnove postupka (vidi tačku 12. ove odluke). Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi da je Ministarstvo odbilo apelantov zahtjev (prema apelantovim navodima Ministarstvo o tom zahtjevu još nije donijelo odluku). Ustavni sud ukazuje da osporenim odlukama donesenim po apelantovoj tužbi nije naloženo iseljenje iz spornog stana, već je to učinjeno ranije u upravnom postupku zaključkom Ministarstva od 14. decembra 2020. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ne može prejudicirati daljnji tok postupka povodom apelantovog zahtjeva radi obnove upravnog postupka i zahtjeva Ministarstvu za odgodu iseljenja iz spornog stana jer taj postupak nije predmet podnesene apelacije.

20. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda za donošenje privremene mjere.

21. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

22. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3160/26 (M.Š.) | Sudska praksa | Aktio