Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-268/25 (D. K.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-268/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-268/25, rješavajući apelaciju Diane Kajmaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Diane Kajmaković podnesena zbog toga što joj je onemogućeno da otvori tekući račun u poslovnim bankama u Bosni i Hercegovini zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Diana Kajmaković iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 21. januara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što joj je onemogućeno da otvori tekući račun u poslovnim bankama u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH).
2. Apelantica je 13. maja 2025. godine Ustavnom sudu dostavila obavijest Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) od 1. aprila 2025. godine o donošenju naredbe o obustavi istrage protiv nje i odluku Prvostepene disciplinske komisije za tužioce VSTV-a od 2. aprila 2025. godine o obustavi postupka o njenom privremenom udaljenju od vršenja dužnosti tužioca Tužilaštva. Apelantica je 13. jula 2026. godine dostavila kopiju presude Suda Evropske unije od 11. juna 2026. godine (Jenec, C-81/24), kojom je dato tumačenje preciziranih akata Evropske unije po zahtjevu za prethodnu odluku suda Republike Slovenije u okviru spora između fizičke osobe i banke u vezi s otvaranjem bankovnog računa.
3. Apelantica je tužiteljica Tužilaštva i prima plaću iz budžeta BiH.
4. Ured za kontrolu imovine stranaca Ministarstva finansija Sjedinjenih Američkih Država (u daljnjem tekstu: OFAC) u septembru 2022. godine apelanticu je stavio na listu sankcioniranih osoba (tzv. američka crna lista) Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
5. Apelantica navodi da joj je usljed izrečenih sankcija poslovna banka zatvorila račun preko kojeg je primala plaću. Dalje navodi da je nakon toga zaključila ugovor o otvaranju tekućeg računa kod druge banke, ali je i ta banka jednostrano raskinula ugovor i zatvorila račun uz obrazloženje da bi daljnji nastavak poslovne saradnje mogao uzrokovati negativne posljedice po banku, tj. reputacijski rizik. Ističe da se bezuspješno obraćala i drugim bankama u BiH zahtjevom da otvori transakcijski račun radi primanja plaće i drugih naknada iz radnog odnosa. Također ističe da se bezuspješno obraćala Agenciji za bankarstvo FBiH (u daljnjem tekstu: Agencija) u pogledu postupanja banaka i nemogućnosti otvaranja tekućeg računa, te premijeru Federacije BiH.
6. Apelantica je također podnijela prigovor Uredu ombudsmena za bankarski sektor (u daljnjem tekstu: ombudsmen), u okviru Agencije, žaleći se na postupanje banke zbog jednostranog prekida saradnje i gašenja računa. Ombudsmen je u dopisu od 13. maja 2024. godine naveo, između ostalog, da je banka obrazložila i dokumentirala svoje postupanje, zasnivajući ga na ugovornim ovlaštenjima, važećim propisima i općim uvjetima postupanja. Dalje je naveo da je prema Zakonu o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti (u daljnjem tekstu: Zakon o sprečavanju pranja novca), koji je primjenjiv na konkretni slučaj, banka obavezna da provodi mjere, radnje i postupke u finansijskom i nefinansijskom poslovanju koji se preduzimaju radi sprečavanja pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti na osnovu procjene rizika. Također je ukazano da apelantica može tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom ukoliko smatra da joj je prouzrokovana šteta takvim postupanjem banke.
7. Postupajući po apelanticinom upitu, Ministarstvo finansija i trezora BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija BiH) dopisom od 13. maja 2024. godine obavijestilo je apelanticu da je uputilo javni poziv poštanskim operaterima na teritoriji BiH za dostavljanje ponuda za nabavku štampanja i isplate uputnica (isplata plaća zaposlenim u institucijama BiH). U dopisu je dalje navelo da su se na javni poziv odazvale samo Pošte Srpske, s kojim je 30. aprila 2024. godine zaključen ugovor o pružanju poštanskih usluga – štampanje i isplata uputnica putem poštanskog operatera za korisnike s mjestom prebivališta u Republici Srpskoj. Dalje je Ministarstvo finansija BiH u dopisu izrazilo spremnost da u slučaju zainteresiranosti javnih poštanskih operatera s teritorije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) obnovi proceduru takvog javnog poziva.
8. Apelantica ukazuje na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelantica ukazuje da joj poslodavac ne može isplatiti plaću jer banke u strahu od posljedica i reputacijskog rizika otkazuju mogućnost saradnje s osobama s američke crne liste. Dalje ukazuje da za tu situaciju ne postoji bilo kakva norma ili pravni lijek koje bi mogla koristiti radi zaštite svog prava na isplatu plaće. Obrazlažući navode o kršenju prava na imovinu, apelantica tvrdi da zakonski opravdano očekivanje isplate zarađenih plaća predstavlja imovinu i da država krši pozitivne obaveze na njenu štetu jer nije zaštićena u uživanju svog prava na imovinu. U vezi s tim, ističe da se u konkretnom slučaju radi o obavezi države da odgovarajućim mjerama zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba u imovinska prava. Dalje ističe da je država zakonskim propisima propisala da se plaća isplaćuje isključivo putem bankovnog računa, pa poslodavac može isplatiti plaću samo preko bankovnog računa. Također ističe da su banke privatnopravni subjekti i da smatraju da se radi o reputacijskom riziku ukoliko otvore bankovne račune osobama s američkih crnih listi. Stoga apelantica smatra da se nalazi u začaranom krugu jer joj plaće ne mogu biti isplaćene budući da poslodavac zahtijeva isplatu putem bankovnog računa, a banke smatraju da imaju pravo da odbiju saradnju s osobama s američke crne liste. Apelantica dalje navodi da banke imaju pravni osnov za takvo postupanje u čl. 8. i 8a. Zakona o unutrašnjem platnom prometu FBiH u vezi s odredbama Zakona o sprečavanju pranja novca. Dalje navodi da kod banaka postoji javni interes koji se ogleda u slobodi ugovaranja i izbjegavanju poslovanja s osobama za koje postoji povezanost s reputacijskim rizikom. Međutim, apelantica smatra da takva situacija ne zadovoljava princip adekvatnosti i proporcionalnosti. U vezi s tim, ističe da je ostala de facto bez prava na plaću i da su joj uskraćena sredstva za život. Dalje tvrdi da cilj OFAC-a nije da ekonomski uništi osobu na način da joj ne dozvoljava primanje plaće, u prilog čemu ukazuje na novinske članke i intervju s pomoćnikom državnog sekretara SAD-a za evropska i evroazijska pitanja. Apelantica smatra da je država morala na adekvatniji način usvojiti zakonska rješenja koja bi ograničila pojedine subjekte na neproporcionalno izražavanje svojih interesa protivno superiornim interesima drugih subjekata – pravo na isplatu plaće. Slijedom navedenog, apelantica ukazuje da su BiH i FBiH morale omogućiti zakonske osnovne mjere i/ili predvidjeti druge mjere (npr. dati zvanično tumačenje finansijskih i drugih propisa na način da se akomodiraju prava osoba kao što je ona). Smatra da bi se na taj način omogućilo svim subjektima (državi, banci itd.) da poštuju međunarodne, nacionalne i druge obaveze/interese, ali i omogućilo svim osobama prava koja nisu suprotna interesima subjekata. Ističe da npr. otvaranje jednog tekućeg računa s ograničenim mogućnostima ili pojačanom kontrolom radi primanja plaće ne bi bilo suprotno bilo čijem interesu. Apelantica traži da Ustavni sud naloži Vladi FBiH i Vijeću ministara BiH da joj osiguraju zaštitu prava na imovinu i omoguće joj isplatu plaće.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
12. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj: „Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“.
13. Ustavni sud podsjeća da je apelantica pritužbu, koja proizlazi iz odbijanja određenih komercijalnih banaka da joj otvore tekući račun za uplatu plaće i drugih naknada iz radnog odnosa, podnijela ombudsmenu u okviru Agencije. Međutim, iako ombudsmen može preispitati žalbe i dati odgovor ili preporučiti mjere za njihovo rješavanje, on nema nadležnost suda. Osim toga, u spisu predmeta nema materijala koji ukazuje na to da se apelantica obratila nadležnom sudu zbog svog nezadovoljstva odgovorom ombudsmena za bankarski sistem na njenu pritužbu protiv predmetne banke, na koju mogućnost je ukazano u dopisu ombudsmena (vidi posljednju rečenicu u tački 6. odluke). U tom pravcu, Ustavni sud podsjeća da, prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Apelantica ne ukazuje da je pokretala bilo kakav postupak pred sudovima u Bosni i Hercegovini, odnosno nije dokazala da je iscrpila sve efektivne pravne lijekove u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije predočila ustavno pitanje koje proizlazi iz presude nekog suda u BiH. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da nema osnova za postupanje u okviru svoje apelacione nadležnosti.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman