Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3193/26 (M. K.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3193/26
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-3193/26, rješavajući apelaciju Miše Kuprešaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miše Kuprešaka podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 008734 26 Kž 6 od 19. avgusta 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mišo Kuprešak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Draženko Lukić advokat iz Doboja, podnio je 27. avgusta 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 008734 26 Kž 6 od 19. avgusta 2026. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 008734 26 Kv 17 od 29. jula 2026. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud usvojio apelaciju, ukinuo osporene odluke i naložio Okružnom sudu da u roku od tri dana donese novu odluku o apelantovom pritvoru. Uvodne napomene
2. Protiv apelanta i određenog broja lica (u daljnjem tekstu: ostali optuženi), Okružni sud je 15. novembra 2025. godine potvrdio optužnicu. Optužnica protiv apelanta je potvrđena zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ). Nakon toga, rješenjem broj 13 0 K 008734 25 Kv 9 od 20. novembra 2025. godine, Okružni sud je apelantu produžio pritvor. Određeno je da pritvor, nakon potvrđivanja optužnice, može trajati najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, s tim da će se svaka dva mjeseca vršiti kontrola opravdanosti ove mjere. Pritvor je apelantu produžen iz razloga propisanih odredbom člana 197. stav (1) tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP). Okružni sud je u narednom periodu vršio dvomjesečnu kontrolu opravdanosti pritvora prema apelantu i ostalim optuženim. Osporene odluke
3. Okružni sud je, vršeći dvomjesečnu kontrolu opravdanosti pritvora prema apelantu i ostalim optuženim, Rješenjem broj 13 0 K 008734 26 Kv 17 od 29. jula 2026. godine utvrdio da i dalje postoje razlozi iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKP-a za pritvor navedenim licima. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da osnovana sumanja da je apelant počinio krivično djelo proizlazi iz dokaza koji su detaljno analizirani i cijenjeni u obrazloženjima rješenja koja su donesena prilikom određivanja i produženja pritvora apelantu tokom istrage i nakon potvrđivanja optužnice. Ukazano je da osnovana sumnja da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz rezultata primjene posebnih istražnih radnji, i to nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 234. stav (2) tačka a) ZKP-a i tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima iz člana 234. stav (2) tačka g) ZKP-a, koje su provedene po taksativno navedenim naredbama tog suda. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je sadržaj monitorisanih razgovora već analiziran i obrazložen za svakog optuženog, uključujući i apelanta, pojedinačno u rješenju o produženju pritvora od 18. septembra 2025. godine na str. 7. do 26. tog rješenja. U tom kontekstu Okružni sud je obrazložio da sadržaj navedenih razgovora ukazuje na međusobne kontakte, način komunikacije, postupanja i ponašanje optuženih, što u svojoj ukupnosti potvrđuje osnovanu sumnju da su optuženi bili uključeni u izvršenje krivičnih djela koja su predmet optužnice. Okružni sud je sadržaj njihove komunikacije doveo u vezu sa rezultatima pretresa njihovih stambenih objekata, što je, kako je istaknuto, dodatno konkretizovalo i potvrdilo postojanje osnovane sumnje. Pri tome je Okružni sud ukazao da količine opojne droge, sredstava za njihovo miješanje, aparatura za precizno mjerenje i pakovanje, kao i pronalazak većih novčanih iznosa kod optuženih opravdano ukazuju da postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela koja im se potvrđenom optužnicom stavljaju na teret. Osim toga je ukazano da dokazi provedeni tokom glavnog pretresa nisu oslabili niti umanjili stepen osnovane sumnje u odnosu na optužene odnosno da nisu doveli u pitanje pravilnost ranijeg zaključka o njenom postojanju.
4. U pogledu postojanja posebnih uslova za produženje pritvora propisanih odredbom člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, Okružni sud je ocijenio da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi boravkom na slobodi mogli ponoviti krivična djela za koja se terete, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Dalje je u odnosu na apelanta ukazano da iz sadržaja presretnutih i dokumentovanih komunikacija proizlazi osnovana sumnja da je on, sa unaprijed formiranom namjerom radi dalje prodaje, pribavio jedan kilogram opojne droge od osumnjičenog N. V. i optuženog S. M. Ovakvo postupanje, prema stavu Okružnog suda, upućuje na plansko i svjesno uključivanje u nezakonite aktivnosti vezane za promet opojnih droga. Pri tome je ukazano da količina pribavljene droge dodatno ukazuje na to da se ne radi o izolovanom ili sporadičnom djelovanju, već o radnjama koje su usmjerene ka daljoj distribuciji. Navedene okolnosti, Okružni sud je ocijenio kao jasan pokazatelj postojanja iteracijske opasnosti.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 008734 26 Kž 6 od 19. avgusta 2026. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovao na analizi dokaza koji su priloženi uz optužnicu. Navedeni dokazi su, kako je Vrhovni sud istakao, dali prvostepenom sudu čvrstu podlogu za zaključak da postoji osnovana sumnja da su optuženi preduzeli radnje opisane u dispozitivu potvrđene optužnice, a u kojima se stiču sva bitna obilježja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da u dosadašnjem toku postupka osnovana sumnja nije kompromitovana jer se činjenična podloga na kojoj se ona zasniva nije izmijenila niti su se promijenile okolnosti u pogledu postojanja opšteg uslova za produženje pritvora. Vrhovni sud je prihvatio i zaključak prvostepenog suda da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. U vezi s tim je Vrhovni sud ukazao da su optuženi „ D. J., apelant i N. B. specijalni povratnici“ u izvršenju krivičnog djela. Takođe je Vrhovni sud ukazao na broj preduzetih radnji izvršenja, brojnost međusobno povezanih lica koja su učestvovala u njihovom poduzimanju, motiv i način izvršenja djela, što u svojoj ukupnosti ukazuje na visok stepen kriminalne opasnosti u slučaju puštanja na slobodu. Vrhovni sud je ukazao da je odlukom o produženju pritvora kao nužnoj mjeri i razlozima koji su dati u vezi s tim, time opredijelio i svoj stav prema blažim mjerama, uključujući i mjere zabrane.
6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz čl. II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant ističe da ne postoje dokazi koji ukazuju na osnovanu sumnju da je krivično djelo koje mu je stavljeno na teret počinio u okviru grupe, te da nije ispunjen opšti uslov za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Dalje je apelant istakao da redovni sudovi nisu obrazložili naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo, te da su bili u obavezi da argumentirano obrazlože razloge za svoju odluku uzimajući u obzir okolnosti izvršenog krivičnog djela a posebno njegovu prošlost i ličnost. U konačnici apelant ukazuje da redovni sudovi nisu mogli uzeti u obzir njegovu raniju osuđivanost jer je ranija osuda za istovrsno krivično djelo, brisana po sili zakona. Takođe, apelant ističe da je u ovom predmetu predložen pritvor i za osumnjičenog D. P., koji je bio organizator grupe, ali tom osumnjičenom pritvor nije određen. Ističe i da su, u međuvremenu, još neki od osumnjičenih pušteni na slobodu. Stoga, apelant smatra da je na taj način on „u diskriminitarskom položaju“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. S obzirom na to da se apelantovi navodi odnose na zakonitost njegovog lišenja slobode-produženje pritvora, odnosno osiguranje procesnih garancija u vezi sa lišenjem slobode, Ustavni sud će shodno principu iura novit curia navode iz apelacije ispitati s aspekta garancija prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4973/23 od 25. septembra 2025. godine, tačka 13., dostupna na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije uslovljena je ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određena osoba počinila krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181.–186. s daljnjim referencama). Dalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je osoba lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
11. Osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144. s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Başer i Özçelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187. s daljnjim referencama). Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203. s daljnjim referencama).
12. Dovodeći u vezu naprijed navedene standarde sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju potvrđena optužnica protiv apelanta i ostalih optuženih. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da potvrđivanje optužnice podrazumijeva da je sudija za prethodno saslušanje utvrdio postojanje dovoljno dokaza koji ukazuju da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo za koje se optužuje. Nezavisno od navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom dvomjesečne kontrole opravdanosti trajanja pritvora detaljno i dovoljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Naime, iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je Okružni sud, suprotno apelantovim navodima, detaljno obrazložio iz kojih dokaza proizlaze međusobni kontakti optuženih, način komuniciranja i uloga svakog optuženog u preduzimanju pojedinih radnji izvršenja krivičnog djela koja im se potvrđenom optužnicom stavljaju na teret (vidi tačku 3. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, povodom identičnih apelantovih prigovora, prihvatio argumentaciju i zaključke Okružnog suda u pogledu postojanja osnovane sumnje. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivično djelo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant nije problematizirao nadležnost redovnog suda koji mu je produžio pritvor. Imajuću u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su ispunjena prva dva uslova kompatibilnosti apelantovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
13. U odnosu na postojanje iteracijske opasnosti, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotične osobe (vidi, Evropski sud, Kurt protiv Austrije, presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 62903/15, tačka 187). Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu visinu zaprijećene kazne za krivično djelo koje je potvrđenom optužnicom apelantu stavljeno na teret odnosno da je ispunjen formalni uslov za određivanje pritvora po ovoj osnovi. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, postojanje iteracijske opasnosti nisu vezali za činjenicu da je apelant ranije osuđivan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Okružni sud prilikom donošenja rješenja o kontroli opravdanosti daljnjeg trajanja apelantovog pritvora, u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, nije uopšte naveo okolnosti o apelantovoj ranijoj osuđivanosti. Naime Okružni sud je u kontekstu postojanja iteracijske opasnosti cijenio način izvršenja djela, brojnost i povezanost lica koja su učestvovala u poduzimanju inkriminisanih radnji, kontinuitet tih radnji, količina oduzete droge od apelanta, iz čega je taj sud zaključio da se ne radi o izolovanom ili sporadičnom djelovanju što u svojoj ukupnosti ukazuje na visok stepen iteracijske opasnosti (vidi tačku 4. ove odluke). Navedene okolnosti u svojoj ukupnosti i po ocjeni Vrhovnog suda ukazuju na visok stepen iteracijske opasnosti (vidi tačku 5. ove odluke). Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenom drugostepenom rješenju, naveo da su apelant i još dva optužena lica specijalni povratnici. Ustavni sud smatra da je ta okolnost, očito navedena omaškom, budući da iz prvostepenog rješenja proizlazi da tu okolnost Okružni sud nije cijenio u kontekstu utvrđivanja opasnosti od ponavljanja djela. Imajući u vidu navedeno, okolnosti koje su naveli redovni sudovi, prema ocjeni Ustavnog suda, u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje predstavljaju visok stepen iteracijske opasnosti u slučaju apelantovog boravka na slobodi.
14. Konačno, u pogledu apelantovih navoda da je on „u diskriminitarskom položaju“, u odnosu na druge osumnjičene/optužene osobe, Ustavni sud zapaža da apelant nije konkretizovao svoje navode, niti dostavio dokaze o tome. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ni ove navode neće posebno razmatrati.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman