Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-544/25 (J. K. i drugi)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-544/25

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-544/25, rješavajući apelacije Jelenka Kopranovića i Jovice Grujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Jelenka Kopranovića i Jovice Grujića podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 037977 25 Kž od 17. februara 2025. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 037977 25 Kv od 17. januara 2025. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jelenko Kopranović i Jovica Grujić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Kremenović & Mikanović“ iz Banjaluke, podnijeli su 7. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 037977 25 Kv od 17. januara 2025. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-544/25.

2. Apelanti su 3. marta 2025. godine, posredstvom istog punomoćnika, podnijeli novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 037977 25 Kž od 17. februara 2025. godine. Ta apelacija je zavedena pod brojem AP-891/25.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. marta 2025. godine da dostave odgovore na apelacije.

4. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su u periodu od 13. do 28. marta 2025. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je Ustavni sud 31. marta i 21. oktobra 2025. godine dostavio apelantima radi eventualnog izjašnjenja. Apelanti su 7. aprila 2025. godine dostavili izjašnjenje na odgovore na apelacije.

5. S obzirom na to da su apelacije podnijeli isti apelanti i da se osporena rješenja tiču iste pravne stvari – određivanje/produženje pritvora, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-544/25.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Određivanje pritvora (AP-544/25)

7. Rješenjem Okružnog suda, koje je donio sudija za prethodni postupak, broj 11 0 K 037977 25 Kpp 9 od 14. januara 2025. godine određen je pritvor osumnjičenima N. S. i N. K. (u daljnjem tekstu: prvoosumnjičeni i drugoosumnjičeni ili ostali osumnjičeni), koji se nalaze u bjekstvu, te apelantima. Pritvor je u odnosu na oba apelanta određen zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 197. stav (1) tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), a u odnosu na prvoapelanta i zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka g) ZKPRS zbog postojanja osnovane sumnje da je prvoapelant počinio krivično djelo teškog ubistva u podstrekavanju iz člana 125. stav (1) tačka 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), u vezi sa članom 38. KZRS, odnosno drugoapelant da je počinio krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 333. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS. Rješenjem je određeno da pritvor apelantima može trajati do 11. februara 2025. godine do 19.15 časova.

8. Okružni sud je u obrazloženju istakao da osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz iskaza svjedoka A. G., N. K., M. L. i M. M., kao i materijalnih dokaza – zapisnika o uviđaju, te brojnih službenih zabilješki dostavljenih u prilogu prijedloga za određivanje pritvora. Naime, Okružni sud je ukazao da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je između prvoapelanta i D. K. (u daljnjem tekstu: oštećeni) došlo do verbalnog sukoba i da je prvoapelant imao informaciju da će se oštećeni vratiti u ugostiteljski objekat u kojem su imali verbalni sukob s namjerom da nastavi sukob. Dalje, obrazloženo je da se prvoosumnjičeni udaljio iz tog objekta prije izbijanja verbalnog sukoba između oštećenog i prvoapelanta. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se pravilno u prijedlogu navodi da je iz tih dokaza utvrđena osnovana sumnja da je prvoapelant kontaktirao sa svojim sinom, tj. prvoosumnjičenim, kojem je saopštio informaciju o sukobu s oštećenim i rekao mu da dođe na lice mjesta, što je prvoosumnjičeni učinio i oštećenog lišio života na podmukao način. Takođe, Okružni sud je istakao da osnovana sumnja da je prvoapelant znao da će njegov sin doći i lišiti života oštećenog potvrđuje okolnosti da je prvoapelant nakon što je oštećeni lišen života naredio osoblju tog ugostiteljskog objekta da otključaju prostoriju u kojoj se nalazila oprema za video-nadzor objekta, te da im je naredio da mu daju nož kojim je presjekao kablove snimača video-nadzora. Dalje je ukazano da je prvoapelant uzeo uređaj za video-nadzor i iznio ga iz objekta kako bi spriječio da se dođe do snimaka na kojim je zabilježeno izvršenje krivičnog djela. Takođe, Okružni sud je ukazao da iz iskaza saslušanih svjedoka M. M. i M. L. proizlazi da je drugoapelant neposredno nakon pucnjave s prvoapelantom došao do tih svjedoka i bio prisutan kada je prvoapelant izdavao naredbe tim svjedocima kako bi došao do uređaja za video-nadzor, a potom ga odnio iz prostorije tog ugostiteljskog objekta. U vezi s tim je navedeno da je drugoapelant i samim svojim prisustvom, a pod takvim okolnostima, jasno izrazio prijetnju prema svjedocima ukoliko ne postupe po prvoapelantovim zahtjevima. S obzirom na navedeno, sud nije prihvatio prigovor odbrane kojim se osporava postojanje opšteg pritvorskog uslova.

9. U odnosu na postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva apelanata, u smislu člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS, Okružni sud je naveo da su te okolnosti sadržane u tome da su se apelanti neposredno nakon lišenja života oštećenog udaljili s lica mjesta te su lišeni slobode na drugoj lokaciji. Pri tome je ukazao da iz sadržaja službene zabilješke MUPRS proizlazi da su se krili od policije na parkingu između zgrada i po uočavanju policijskog vozila krenuli da se kriju iza vozila koje se nalazilo na parkingu, te da su se nakon toga počeli ubrzano kretati, kada su ih policijski službenici prepoznali i lišili slobode. Dakle, Okružni sud je istakao da takvo ponašanje ukazuje da su apelanti imali namjeru da pobjegnu i da se sakriju na nepoznatu lokaciju. Osim toga, obrazloženo je da se prvoapelantu na teret stavlja krivično djelo za koje je zaprijećena kazna doživotnog zatvora pa svjestan težine zaprijećene kazne ima dodatni motiv da se, ukoliko bi bio pušten na slobodu, dā u bjekstvo i tako postane nedostupan organima krivičnog gonjenja. Dalje, Okružni sud je istakao da drugoapelant osim državljanstva BiH ima i državljanstvo Republike Srbije, te da ima mogućnost da napusti teritoriju i te zemlje, što bi mu olakšalo skrivanje u inostranstvu, a organima krivičnog gonjenja bi onemogućilo ili otežalo njegov pronalazak. Takođe, Okružni sud je istakao da se osnovano protiv apelanata predlaže određivanje pritvora iz razloga propisanih članom 197. stav (1) tačka b) ZKPRS zbog opasnosti da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke koji još nisu saslušani. Naime, obrazloženo je da se radi o licima koja su bila u kontaktu s apelantima u ugostiteljskom objektu kada su apelanti imali verbalnu raspravu s oštećenim ili su se u vrijeme neposrednog izvršenja krivičnog djela nalazili u tom objektu i koja bi mogla imati saznanja koja se odnose na izvršenje krivičnog djela. Takođe, Okružni sud je naveo da se osnovano u prijedlogu ukazuje da postoji osnovana bojazan da će apelanti, ukoliko budu pušteni na slobodu, uništiti ili sakriti tragove i predmete važne za krivični postupak jer sredstvo izvršenja krivičnog djela, tj. pištolj iz kojeg je pucano na oštećenog još uvijek nije pronađen.

10. Okružni sud je u odnosu na prvoapelanta naveo da postoji i pritvorski razlog iz člana 197. stav (1) tačka g) ZKPRS jer mu se na teret stavlja krivično djelo za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od deset godina ili kazna doživotnog zatvora. Naime, obrazloženo je da se radi o naročito teškom krivičnom djelu s obzirom na način i okolnosti izvršenja krivičnog djela, na parking-prostoru ugostiteljskog objekta, u neposrednoj blizini većeg broja građana – gostiju tog objekta, u prisustvu supruge oštećenog, kao i s obzirom na to da se radi o djelu s najtežom, smrtnom posljedicom. Takođe, Okružni sud je ukazao na način izvršenja krivičnog djela i okolnosti koje su prethodile njegovom izvršenju, te činjenicu da se neposredni izvršilac krivičnog djela još uvijek nalazi u bjekstvu. Navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, čini to krivično djelo posebno teškim, a okolnosti vanrednim da bi puštanje na slobodu prvoapelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Sud je u vezi s tim obrazložio da je o krivičnom djelu informisana javnost putem sredstava javnog informisanja, te ukazao da su prvoapelant i oštećeni iz istog mjesta, gdje žive i komšije, prijatelji i članovi porodice oštećenog, koji su uznemireni izvršenjem tog krivičnog djela, kao i sugrađani. Okružni sud je naveo da se stoga realno može očekivati da bi puštanje na slobodu prvoapelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu navedene zakonske odredbe. Konačno, s obzirom na težinu i način izvršenja krivičnog djela, zaključeno je da ne postoji nijedna blaža mjera umjesto pritvora kojom bi se postigao cilj uspješnog vođenja krivičnog postupka.

11. Rješenjem Okružnog suda, donesenim u vijeću od troje sudija, broj 11 0 K 037977 25 Kv od 17. januara 2025. godine odbijena je kao neosnovana žalba punomoćnika apelanata izjavljena protiv prvostepenog rješenja o određivanju pritvora. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelanata da rješenje o određivanju pritvora ne sadrži razloge o činjenicama i dokazima iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Obrazložio je da dokazi koji su priloženi uz prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora i koji su navedeni u obrazloženju prvostepenog rješenja potvrđuju postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili navedena krivična djela. Dalje, Okružni sud je istakao da iz potvrda o lišenju slobode proizlazi da su apelanti lišeni slobode 11. januara 2025. godine u 19.15 časova zbog osnova sumnje da su učinili krivično djelo ubistvo. Zatim, Okružni sud je naveo da iz službene zabilješke PU Banjaluka od 12. januara 2025. godine proizlazi da je tog dana održan sastanak između predstavnika policije i Tužilaštva, kojom prilikom su detaljno razmotrene do tada utvrđene činjenice na osnovu kojih je Tužilaštvo prekvalifikovalo radnje apelanata na teže krivično djelo – teško ubistvo. Nakon toga je istakao da su policijski službenici 13. januara 2025. godine zbog osnova sumnje da su počinili krivično djelo teškog ubistva ispitali prvoapelanta u 15.15 časova, a drugoapelanta u 15.25 časova, te su istog dana u 18.45 časova sprovedeni kod tužioca. Dakle, Okružni sud je ukazao da su policijski službenici u skladu s relevantnom zakonskom odredbom sproveli apelante nadležnom tužiocu u roku od 72 časa jer se radilo o težem krivičnom djelu teškog ubistva za koje se može izreći kazna doživotnog zatvora, pa su neosnovani prigovori apelanata da su nezakonito lišeni slobode i zadržani.

12. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je, imajući u vidu ponašanje apelanata neposredno nakon lišenja života oštećenog, te sankcije propisane za krivična djela koja im se stavljaju na teret, kao i okolnost da drugoapelant ima državljanstvo druge države, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak o ispunjenosti posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS za oba apelanta. Dalje je Okružni sud istakao da je ispunjen i posebni pritvorski razlog iz člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS zbog toga što Tužilaštvo još nije saslušalo svjedoke koji su se nalazili u ugostiteljskom objektu, te su osumnjičeni još u bjekstvu, a nije pronađen ni pištolj iz kojeg je pucano na oštećenog, kao ni snimač video-nadzora koji su apelanti odnijeli sa sobom. Obrazloženo je da sve te okolnosti predstavljaju osnovanu bojazan da bi apelanti puštanjem na slobodu mogli uništiti ili sakriti dokaze, odnosno da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke. U vezi s postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka g) ZKPRS u odnosu na prvoapelanta, prihvaćeni su kao valjani i pravno osnovani argumenti iz prvostepenog rješenja. Konačno, zaključeno je da je pritvor apelantima jedina mjera kojom može da se obezbijedi uspješno vođenje krivičnog postupka.

Produženje pritvora (AP-891/25)

13. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 037977 25 Kv 2 od 6. februara 2025. godine produžen je pritvor apelantima na osnovu člana 197. stav (1) tač. a), b) i g) ZKPRS za još dva mjeseca i određeno da može trajati do 11. aprila 2025. godine do 19.15 časova. Okružni sud je u obrazloženju detaljno prezentovao sadržaj dokaza, te ponovio argumentaciju redovnih sudova iz rješenja o određivanju pritvora u vezi s postojanjem osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Pri tome je navedeno da su neosnovani prigovori odbrane kojima se osporava pravna kvalifikacija djela, te je ukazano na okolnosti u vezi s lišenjem života oštećenog koje ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je djelo učinjeno na podmukao način (prilazak oštećenom s leđa i ispaljivanje projektila u njegovu glavu dok leži na tlu). U pogledu postojanja opasnosti od bjekstva, Okružni sud je ponovio argumentaciju iz rješenja o određivanju pritvora koja se odnosi na ponašanje apelanata neposredno nakon lišenja života oštećenog, kao i visinu zaprijećenih kazni za krivična djela koja im se stavljaju na teret, te činjenicu da drugoapelant posjeduje i dvojno državljanstvo. Shodno tome, istakao je da se osnovano predlaže produženje pritvora apelantima iz razloga propisanih u članu 197. stav (1) tačka a) ZKPRS. U odnosu na pritvorske razloge iz člana 197. stav (1) tač. b) i g) ZKPRS, ponovljena je argumentacija iz rješenja o određivanju pritvora. Osim toga, navedeno je da nije osnovan prijedlog punomoćnika apelanata da im se omogući odbrana sa slobode uz izricanje mjera zabrane jer u ovoj fazi postupka ne postoje mjere zabrane koje, u smislu čl. 184. i 185. ZKPRS, mogu ostvariti svrhu pritvora po bilo kojem od pritvorskih osnova po kojim je određen pritvor.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 037977 25 Kž od 17. februara 2025. godine odbijena je kao neosnovana žalba punomoćnika apelanata izjavljena protiv prvostepenog rješenja o produženju pritvora. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je u prvostepenom rješenju o produženju pritvora dato adekvatno i iscrpno obrazloženje za postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili navedena krivična djela. Osim toga, ukazano je da je u prvostepenom rješenju o produženju pritvora argumentovano obrazloženo postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka a) ZKPRS, te da Vrhovni sud u cijelosti prihvata takvo obrazloženje. Zatim je navedeno da u toj fazi postupka egzistira i koluziona opasnost iz člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS. U vezi s tim je posebno naglašeno da još uvijek nije pronađen pištolj kojim je usmrćen oštećeni, kao ni uređaj za video-nadzor, te da još uvijek nisu saslušani svjedoci na okolnost verbalnog sukoba u ugostiteljskom objektu, pa bi apelanti boravkom na slobodi mogli uništiti ili sakriti tragove i predmete važne za krivični postupak, odnosno uticati na svjedoke.

15. U vezi s posebnim pritvorskim razlogom iz člana 197. stav (1) tačka g) ZKPRS, Vrhovni sud je ukazao da taj pritvorski razlog postoji u odnosu na prvoapelanta te je u vezi s tim prihvatio argumentaciju iz rješenja o produženju pritvora. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da bi puštanje prvoapelanta na slobodu u takvim okolnostima rezultovalo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da je, suprotno žalbenim navodima, u prvostepenom rješenju dato obrazloženje za stav odbrane o primjeni mjera zabrane umjesto pritvora budući da u datoj fazi postupka ne postoje mjere zabrane koje mogu ostvariti svrhu pritvora. Takođe, obrazloženo je da je u pobijanom rješenju pravilno cijenjeno da se naročito važni razlozi za produženje pritvora odnose na činjenicu same složenosti istrage, a i saslušanja dodatnih svjedoka, kako bi se donijela konačna tužilačka odluka u odnosu na apelante, a i u odnosu na osumnjičene koji se nalaze u bjekstvu. Pri tome je ukazano da zbog toga u proteklom periodu istraga i nije mogla biti okončana iz objektivnih razloga, čije okončanje se i očekuje u narednom periodu, shodno čemu je pritvor apelantima pravilno i produžen za još dva mjeseca koliko je realno potrebno vrijeme da se i sprovedu radnje koje su predložene u prijedlogu za produženje pritvora. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja o produženju pritvora nije od uticaja ni prigovor žalbe da su prilikom lišavanja slobode policijski organi zadržali apelante duže od 24 časa prije nego što su sprovedeni nadležnom tužiocu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je to zbog toga što se vrijeme provedeno nakon lišavanja slobode uračunava u vrijeme provedeno u pritvoru.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4, te člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osporavaju postojanje osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga. U vezi s tim, apelanti tvrde da sud u pogledu osnovane sumnje u rješenju samo ponavlja generalne razloge Tužilaštva te ističu da je nedopustivo da im se bez konkretnih dokaza koji upućuju na osnovanu sumnju izriče najteža mjera. Takođe, apelanti ističu da nije navedena nijedna konkretna činjenica koja upućuje na postojanje posebnih okolnosti, te da navedene okolnosti ne predstavljaju dovoljne razloge za određivanje te mjere. Pri tome ukazuju da sud nije uzeo u razmatranje primjenu nekih drugih mjera predviđenih ZKPRS, niti se bavio razlozima zašto se ista svrha ne može postići alternativnim mjerama zabrane koje predviđa ZKPRS. Osim toga, tvrde da su ih policijski organi nezakonito lišili slobode i držali ih duže od zakonom propisanog roka od 24 časa, već su ih predali tužiocu pred istek 48 časova od lišenja slobode. Dalje, apelanti navode da sud uopšte nije obrazlagao zašto ne prihvata žalbene navode njihove odbrane u tom pogledu, a prihvata neosnovane zaključke prvostepenog suda dajući stereotipno i uopšteno obrazloženje bez ocjene argumenata njihove odbrane, čime je povrijedio odredbu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Takođe, apelanti smatraju da je postupanje sudova u konkretnom slučaju usmjereno ne na ograničenje slobode već na potpuno oduzimanje slobode i dostojanstva ličnosti jer ih se pokušava što više ocrniti da bi se opravdao pritvor koji od samog lišenja slobode nije imao zakonsko uporište jer je u obrazloženju rješenja izostala analiza razloga za određivanje pritvora.

b) Odgovori na apelaciju i izjašnjenje na odgovore na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju svoje odluke, protiv koje je podnesena apelacija, te da osporenom odlukom nisu prekršena prava apelanata. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Okružni sud je naveo da ostaje pri svim navedenim razlozima u rješenju tog suda, te da nije došlo do povrede prava apelanata na koja se apelacijom ukazuje, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tužilaštvo je istaklo da odluka koja se osporava apelacijom sadrži relevantno obrazloženje u pogledu navoda prigovora odbrane, koji se ponovo ističu u apelaciji. Shodno tome, predložilo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Apelanti su, u suštini, ponovili navode koje su isticali i tokom postupka određivanja/produženja pritvora.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor

Član 197. stav (1) tač. a), b) i g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI.Dopustivost i meritum

22. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

23. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4, te člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

25. Član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka

c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

26. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije uslovljena je ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186. s daljnjim referencama).

27. Nadalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144. s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Başer i Özçelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187. s daljnjim referencama). Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203. s daljnjim referencama).

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom određivanja i produženja pritvora apelantima u osporenim rješenjima obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela za koja se terete u toj fazi postupka – istrazi. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi, u smislu stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da su apelanti u mjerodavno vrijeme mogli počiniti krivična djela. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je lišenje slobode apelanata bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da su počinili krivična djela. Dakle, ispunjen je prvi uslov kompatibilnosti pritvora apelanata, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Budući da su pritvor odredili/produžili nadležni sudovi, što apelant nije ni osporavao, Ustavni sud smatra da je ispunjen i drugi uslov, tj. da im je pritvor odredila/produžila „nadležna zakonita vlast“.

29. Kada je u pitanju zakonitost postupka za određivanje i produženje pritvora, odnosno kompatibilnost pritvora apelanata s garancijama iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantima pritvor produžen na osnovu odredbi člana 197. stav (1) tač. a) i b) ZKPRS, a prvoapelantu i na osnovu tačke g) tog člana. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva apelanata, u prilog čemu je, osim visine zaprijećene kazne za krivična djela koja im se stavljaju na teret, uzeto u obzir i njihovo ponašanje nakon lišenja života oštećenog, te činjenica da drugoapelant posjeduje dvojno državljanstvo. Takođe je jasno obrazloženo i postojanje opasnosti da će apelanti svojim boravkom na slobodi pokušati uticati na svjedoke koji još nisu saslušani, te sakriti ili uništiti dokaze od odlučnog značaja, što se posebno odnosi na predmet kojim je djelo izvršeno i koji još uvijek nije pronađen. Isto tako je jasno obrazloženo i zašto u konkretnom slučaju postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da se prvoapelant nađe na slobodi, imajući u vidu posebno stav redovnih sudova da se nisu izmijenile okolnosti zbog kratkog proteka vremena od kritičnog događaja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi uzeli u obzir da se radi o naročito teškom krivičnom djelu s obzirom na način i okolnosti izvršenja, te da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda jer su prvoapelant i oštećeni iz istog mjesta, gdje žive komšije i članovi porodice oštećenog koji su uznemireni izvršenjem tog krivičnog djela, kao i sugrađani. Dakle, u ovom slučaju nije uzeta u obzir samo težina krivičnih djela i zaprijećena kazna, već i konkretne okolnosti postojanja navedenih opasnosti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu bile stereotipno formulisane, kao i da opasnosti iz člana 197. stav (1) tač. a), b) i g) ZKPRS nisu ocijenjene in abstracto, već su potkrijepljene konkretnim činjenicama, odnosno dokazima.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi redovnih sudova opravdavaju određivanje i produžavanje pritvora apelantima i predstavljaju relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom apelanata na slobodu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ocjene opravdanosti određivanja i produženja mjere pritvora apelantima imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na ličnu slobodu i bezbjednost i s druge strane posebne okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“, te ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata o proizvoljnoj primjeni člana 197. stav (1) tač. a), b) i g) ZKPRS. Pri tome Ustavni sud napominje da je stvar ocjene redovnih sudova da u svakom konkretnom slučaju procijene relevantne okolnosti koje mogu uticati na nesmetano vođenje krivičnog postupka. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi poštovali i zahtjev „posebne revnosti“ u postupku donošenja osporenih rješenja.

31. Osim toga, suprotno navodima apelanata, redovni sudovi u osporenim odlukama nisu propustili da razmotre da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom blažom mjerom za obezbjeđenje prisustva apelanata suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega, o čemu su takođe dali relevantne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je određivanje i produženje pritvora apelantima na osnovu osporenih rješenja bilo „zakonito“ i da je u skladu sa standardima iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

32. U vezi s tvrdnjama apelanata da su redovni sudovi propustili ispitati njihove žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantuje pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode“ da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Međutim, tim članom nije nametnuta obaveza sudu da odgovori na svaki argument iznesen u žalbi. Garancije tog člana bile bi lišene svoje suštine ukoliko bi sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, zanemario ili tretirao kao irelevantne konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje mogu dovesti u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za „zakonitost“ lišavanja slobode u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Vadym Melnyk protiv Ukrajine, presuda od 15. septembra 2022. godine, predstavke br. 62209/17 i dr., tačka 122).

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su u detaljnom obrazloženju osporenih rješenja navedeni suštinski žalbeni navodi apelanata i da su oni ispitani u odnosu na razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Okružni, odnosno Vrhovni sud nisu, u smislu navedenog stava Evropskog suda, zanemarili navode apelanata. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto su navodi apelanata da su ih policijski organi nezakonito lišili slobode i držali ih duže od zakonom propisanog roka neosnovani i ne mogu dovesti do drugačijih odluka redovnih sudova u vezi sa zakonitošću pritvora apelanata te su u vezi s tim podržali razloge prvostepenog suda (vidi tač. 11. i 15. ove odluke). Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno pravo apelanata iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nisu povrijeđena prava apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pretpostavka nevinosti

35. Apelanti ukazuju na rješenje o određivanju pritvora za koje smatraju da je izostala analiza razloga za određivanje pritvora jer ih se „pokušava što više ocrniti da bi se opravdao pritvor koji od samog lišenja slobode nije imao zakonsko uporište“. Ustavni sud primjećuje da apelanti te navode zapravo dovode u vezu s obrazloženjem osporenih rješenja u dijelu u kojem su razmatrani posebni pritvorski razlozi. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prije toga razmotrili postojanje osnovane sumnje, te da su apelante i druge osumnjičene tretirali kao „osumnjičene“, jasno ukazujući na tok i fazu postupka. Stoga, kada se rješenje pročita u cjelini, jasno je da sudovi nisu prejudicirali krivicu apelanata, već su, polazeći od onoga za šta su osumnjičeni apelanti i ostali, ukazali na postojanje pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav (1) tač. a), b) i g) ZKPRS. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju presumpcije nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2756/23 od 30. maja 2024. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba).

VII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa stavom 3. Evropske konvencije jer redovni sudovi nisu propustili da navedu konkretne razloge kako u vezi s postojanjem činjenica koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da su apelanti mogli počiniti krivično djelo tako i u odnosu na postojanje okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi njihovo puštanje na slobodu rezultiralo opasnostima iz člana 197. stav (1) tač. a), b) i g) ZKPRS. Takođe, nema kršenja ni člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije u situaciji kada su suštinski žalbeni navodi apelanata ispitani u odnosu na razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja, pri čemu su redovni sudovi detaljno obrazložili da policijski organi nisu apelante nezakonito lišili slobode i držali ih duže od zakonom propisanog roka.

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na presumpciju nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, odnosno da u osporenim rješenjima nije donijet zaključak o krivici apelanata.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-544/25 (J. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio