Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2458/25 (Š. G.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2458/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-2458/25, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Šazija Goretić i Ibrahim Goretić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Šazija Goretić i Ibrahim Goretić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 102311 24 Gž od 14. marta 2025. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šazija Goretić i Ibrahim Goretić iz Bihaća (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti), koje zastupa punomoćnik Ismet Velić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 29. maja 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 102311 24 Gž od 14. marta 2025. godine. Apelanti su 1. jula 2026. godine dopunili apelaciju na način da su dopunili apelacione navode te podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) obustavu svih radnji u postupku diobe nekretnina broj 17 0 V 144774 25 V, uključujući i održavanje ročišta zakazanog na taj datum, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Apelanticin (sada umrli) suprug i apelant su sinovi Smaila Goretića (sada umrli). Smail Goretić bio je vlasnik zemljišta (koje nikada nije fizički podijeljeno) na kojem su se nalazili već izgrađeni objekti (porodična kuća, ljetna kuhinja i garaža). Tokom marta i jula 1983. godine, apelanticin suprug i apelant su od nadležnih općinskih organa ishodovali urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje. Ove dozvole izdate su isključivo za dogradnju i nadogradnju već postojećih objekata (ljetne kuhinje i garaže), kako bi novi objekt sa postojećim činio jednu arhitektonsku cjelinu (kuću dvojnicu).

3. Dana 29. juna 1983. godine, Smail je sa apelanticinim suprugom i apelantom zaključio Ugovor o poklonu, kojim im je poklonio ½ svoje porodične kuće i ustupio im pravo korištenja ½ zemljišta.

4. Tokom 1983. i 1984. godine, apelanticin suprug i apelant su svojim sredstvima i radom dogradili i nadzidali iznad objekata ljetne kuhinje i garaže porodično-stambeni objekt (kuću dvojnicu; u daljnjem tekstu: sporni objekt) i uselili se sa svojim porodicama. Niko od članova porodice nije se protivio ovoj gradnji.

5. U augustu 2011. godine, Smail i njegova supruga zaključili su Ugovor o doživotnom izdržavanju sa kćerkama Alfom i Aidom, te su im tim pravnim poslom ostavili preostalu 1/2 (drugu polovinu) zemljišta na kojem su se nalazili već izgrađeni objekti (porodična kuća, ljetna kuhinja i garaža). Aida je 2019. godine svoj dio ugovorom poklonila sestri Alfi.

6. Apelanti su podnijeli tužbu protiv Alfe D. rođene Goretić, Edina Goretić i Ermina Goretić (sinova umrlog Juse), radi utvrđenja prava vlasništva građenjem. Tužbenim zahtjevom su tražili da sud utvrdi da su apelanti stekli pravo vlasništva građenjem svaki sa idealnim dijelom od po ½ na dijelu zemljišta i to u površini od 235m2 i 46m2, pa da ishode cijepanje zemljišnih parcela radi formiranja jedne parcele na kojoj bi upisali kao isključivi vlasnici (svaki sa idealnim dijelom od ½)

7. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Bihaću u cijelosti je usvojen tužbeni zahtjev i utvrđeno da su tužitelji na osnovu građenja stekli isključivo pravo vlasništva na spornom objektu i dijelu zemljišta.

8. Osporenom presudom Kantonalnog suda od 14. marta 2025. godine preinačena je navedena prvostepena presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili utvrđenje sticanja isključivog prava vlasništva građenjem na spornom objektu i zemljištu. U obrazloženju presude, sud je naveo da su u provedenom postupku potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice, ali da je prvostepeni sud na iste pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, utvrđeno je da su apelanticin suprug i apelant, na osnovu Ugovora o poklonu iz 1983. godine stekli ½ dijela porodične kuće i pravo korištenja zemljišta. Iz tog razloga, sud je zaključio da su apelanticin suprug i apelant od samog početka gradnje znali da nisu vlasnici cjelokupnog spornog objekta, pa se samim tim ne mogu smatrati savjesnim graditeljima za cijeli objekt. Dalje je utvrđeno da su urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje izdati isključivo za dogradnju i nadogradnju već postojećih objekata (ljetne kuhinje i garaže), a ne za izgradnju novog objekta na praznom zemljištu. Sud je ukazao da se, prema članu 61. Zakona o stvarnim pravima, samim radovima ili ulaganjem u tuđu ili zajedničku nekretninu ne stiče vlasništvo (u ovom slučaju spornog objekta na kojem su imali suvlasništvo). Budući da su apelanticin suprug i apelant svojim sredstvima dogradili ranije izgrađene očeve objekte, sud je ukazao da oni za svoja ulaganja eventualno imaju pravo na naknadu po pravilima obligacionog prava. Slijedom navedenog, sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu.

9. U međuvremenu, oslanjajući se na svoje upisano suvlasništvo, Alfa Dervišević je pred Općinskim sudom pokrenula vanparnični postupak radi fizičke diobe spornih zemljišnih parcela.

10. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim ističu da je Kantonalni sud, iako je naveo da u potpunosti prihvata činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud, izvukao potpuno suprotan zaključak o nesavjesnosti apelanticinog supruga i apelanta. U dopuni apelacije, apelanti su kao argument za donošenje privremene mjere naveli da zakazana dioba mijenja faktičko stanje na terenu na nepovratan način. Naglasili su da bi, ukoliko se dioba provede, eventualna naknadna pozitivna odluka Ustavnog suda ostala samo mrtvo slovo na papiru, čime bi se stvorila neotklonjiva šteta, a sama apelacija bi izgubila svoju svrhu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, razmatrajući navode apelanata da je Kantonalni sud, iako je naveo da u potpunosti prihvata činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud, izvukao potpuno suprotan zaključak o nesavjesnosti graditelja, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud dao jasno i logično obrazloženje ovakvog stava. Kantonalni sud je na osnovu nesporno utvrđenih činjenica, jasno ukazao da su apelanticin suprug i apelant od samog početka građenja znali da raspolažu samo sa ½ dijela zemljišta i objekata izgrađenih na njemu. Shodno tome, Kantonalni sud je pravilno obrazložio zaključak da oni nisu mogli biti savjesni graditelji u odnosu na cjelokupnu zemljišnu parcelu i već ranije izgrađene očeve objekte (ljetnu kuhinju i garažu) na njoj. Ustavni sud smatra da ovakav zaključak Kantonalnog suda ne ukazuje na proizvoljnost u odlučivanju. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2458/25 (Š. G.) | Sudska praksa | Aktio