Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4624/24 („Proizvodnja kreča“ d.o.o. Čelinac)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na odbranu
  • Porez
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4624/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4624/24, rješavajući apelaciju „Proizvodnja kreča“ d.o.o. Čelinac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio

„Proizvodnja kreča“ d.o.o. Čelinac protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 400784 24 Pžp od 27. avgusta 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Proizvodnja kreča“ d.o.o. Čelinac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aleksandar Kurtinović, kao odgovorno lice, podnio je 16. novembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 400784 24 Pžp od 27. avgusta 2024. godine. Apelant je 25. avgusta 2026. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i bankama kod kojih apelant ima otvorene račune da obustave sve aktivnosti sprovođenja izvršenja, prinudne naplate i blokade novčanih sredstava po rješenju broj 71 0 Pr 400784 24 Pžp do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Rješenjem Osnovnog suda od 15. aprila 2024. godine apelant i Aleksandar Kurtinović, kao odgovorno lice (u daljnjem tekstu: drugookrivljeni) su oglašeni odgovornim zbog toga što su, radnjama opisanim u izreci rješenja, počinili prekršaj iz člana 32. stav 1. vezano za stav 2., a u vezi sa stavom 8. Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u). Apelant je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 54.464,50 KM, a drugookrivljeni novčanom kaznom u iznosu od 20.000,00 KM, i to apelant na osnovu člana 67. stav 1. tačka 5. Zakona o PDV-u, a drugookrivljeni na osnovu člana 67. stav 2., u vezi sa stavom 1. tačka 5., a primjenom člana 43. stav 3. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima).

3. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo da su u dokaznom postupku provedeni dokazi predloženi od strane predstavnika Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine RC Banjaluka (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ), odnosno da je izvršen uvid u zapisnik o kontroli i rješenje Grupe za reviziju i kontrolu, te da je, kao dokaz odbrane saslušan svjedok V. K.. Sud je naveo da je analizirajući navedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi zaključio da su apelant i drugookrivljeni postupili suprotno odredbama člana 32. stav 1. vezano za stav 2., a u vezi stavom 8. Zakona o PDV-u. Naime, sud je naveo da je izvršena poreska kontrola kod apelanta u periodu od 17. do 24. februara 2021.godine, da je kontrolisan bio period od 1. oktobra 2020. do 31. januara 2021. godine o čemu je i sačinjen zapisnik o kontroli od 24. februara 2021. godine. Dalje je naveo da je 22. marta 2021. godine doneseno rješenje kojim je utvrđen razrez indirektnih poreza za apelanta. Sud je naveo da iz zapisnika o kontroli jasno proizlazi da su apelant i drugookrivljeni neosnovano izvršili odbitak ulaznog PDV-a za poreski period oktobar 2020. godine u ukupnom iznosu od 108.929,00 KM. Dalje je ukazao da je odredbom člana 67. stav 1. tačka 5. Zakona o PDV-u propisano da svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj, te da će poreski obveznik koji pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza u skladu sa Glavom X ovog zakona biti novčano kažnjen u iznosu od 50% od nezakonski stečene dobiti. Dalje je ukazao da je stavom 2. istog člana propisano da ovlašteno lice koje radi za pravno lice podliježe istoj novčanoj kazni kao i pravno lice. Dakle, imajući u vidu da se novčana kazna određuje u iznosu od 50% od nezakonito stečene dobiti, te da je neosnovano izvršen odbitak ulaznog poreza na dodatu vrijednost u ukupnom iznosu od 108.929,00 KM, sud je naveo da je u skladu sa citiranim odredbama, te primjenom člana 43. stav 3. Zakona o prekršajima (u odnosu na drugookrivljenog), izrekao novčane kazne kao u izreci. U odnosu na odbranu drugookrivljenog, kao i apelantovog predstavnika i odgovornog lica, a kojom se negira učinjeni prekršaj, sud je istakao da je odbrana data radi izbjegavanja prekršajne odgovornosti, te da nema uporište u provedenim dokazima, kao i da za tvrdnje odbrane nisu ponuđeni prihvatljivi argumenti ili novi dokazi. Sud je istakao da je ovlašteni organ provedenim dokazima dokazao da su apelant i drugookrivljeni počinili prekršaj koji im se stavlja na teret. Sud je dalje naveo da je prilikom odlučivanja o vrsti sankcije od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta i drugookrivljenog cijenio težinu učinjenog prekršaja i okolnosti pod kojima je prekršaj učinjen, dok otežavajućih okolnosti nije bilo. U konačnici, sud je naveo da smatra da će se izrečenim kaznama postići svrha kažnjavanja sa aspekta specijalne i generalne prevencije.

4. Rješenjem Okružnog suda od 27. avgusta 2024. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i drugookrivljenog i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

5. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da, shodno odredbi člana 309. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, koja se u prekršajnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 105. stav 3. Zakona o prekršajima, dokazi koji su dostavljeni uz žalbu ne mogu biti predmet razmatranja, jer nisu izvedeni kao dokazi na usmenom pretresu pred prvostepenim sudom. Sud je naveo da apelant i drugookrivljeni u žalbi nisu dokazali ili učinili vjerovatnim, da i pored dužne pažnje i opreza ti dokazi nisu mogli biti izneseni na usmenom pretresu, a nisu naveli ni opravdane razloge zašto te dokaze nisu ranije iznijeli. Sud je dalje istakao da je prvostepeni sud u pozivima za usmeni pretres od 5. aprila 2024. godine, a koje su apelant i drugookrivljeni lično primili, upozorio na sva prava i obaveze koje imaju u prekršajnom postupku, pa tako i na obavezu da na pretresu obezbijede dokaze na kojima zasnivaju svoju odbranu, te na pravo da se brane lično ili putem branioca. Dalje je naveo da iz zapisnika o usmenom pretresu od 15. aprila 2024. godine proizlazi da je postupajući sudija poučio apelanta i drugookrivljenog da imaju pravo da iznesu svoju odbranu lično ili da angažuju branioca, po svom izboru, te da drugookrivljeni nije zatražio stručnu odbranu, već je izjavio da će on dati odbranu i zastupati apelanta kao njegov direktor, kao i da je primio prekršajne naloge i da razumije šta im se stavlja na teret. Sud je ukazao da je iz zapisnika vidljivo i to da je drugookrivljeni predložio da se u svojstvu svjedoka sasluša V. K. (unakrsno ispitan na usmenom pretresu), te da je na pitanje postupajućeg sudije da li ima novih prijedloga u pogledu izvođenja dokaza, izjavio da nema. Sud je, također, naveo da je navedeni zapisnik drugookrivljeni svojeručno potpisao. Dakle, sud je istakao da su apelant i drugookrivljeni jasno upozoreni na sva prava i obaveze koje imaju u postupku. Osim toga, ukazao je da iz navedenog zapisnika ne proizlazi da je drugookrivljeni imao kod sebe materijalne dokaze, koje sud navodno nije tražio na uvid. Sud je dalje istakao da se obrazloženje prvostepenog rješenja bazira na izvedenim dokazima, te njihovoj sveobuhvatnoj ocjeni. Dalje je ukazao da je taj sud u bitnom izložio sadržaj izvedenih dokaza, pa je u skladu sa odredbom člana 197. stav 2. Zakona o prekršajima te dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi i na osnovu takve ocjene utvrdio da su apelant i drugookrivljeni odgovorni za prekršaj koji im se stavlja na teret.

6. U odnosu na odluku o sankciji, sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio sve okolnosti na strani apelanta i drugookrivljenog, u smislu odredbe člana 45. Zakona o prekršajima, pa je, shodno kaznenim odredbama kojima je za konkretni prekršaj propisano novčano kažnjavanje u iznosu od 50% od nezakonito stečene dobiti, apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 54.464,50 KM (50% od ukupnog iznosa od 108.929,00 KM), a drugookrivljenom pravilnom primjenom člana 43. stav 3. Zakona o prekršajima, novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM. Sud je naveo da smatra da će se navedenim kaznama ostvariti svrha kažnjavanja u smislu člana 37. Zakona o prekršajima. Osim toga, sud je istakao da u Registru novčanih kazni BiH od 15. aprila 2024. godine, apelant i drugookrivljeni imaju registrovan dug (apelant u iznosu od 790,00 KM, a drugookrivljeni u iznosu od 1.110,00 KM), pa se, imajući u vidu uslove propisane članom 46. stav 2. i članom 55. stav 4. Zakona o prekršajima, apelantu i drugookrivljenom ne mogu ublažiti kazne, niti im se mogu izreći uslovne osude.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nije upozoren da može angažovati advokata u svojstvu branioca, te da je sud bio dužan apelanta i drugookrivljenog pozvati da pribave i sudu dostave dokaze u korist svoje odbrane. Dalje navodi da radnja koja im se stavlja na teret nije prekršaj i da nema odgovornosti apelanta i drugookrivljenog. Također navodi da nije postojala volja ni namjera za počinjenje prekršaja, te da je apelant bio u pravnoj i stvarnoj zabludi. Apelant ističe da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo, zatim pravo na odbranu, kao i princip ravnopravnosti stranaka u postupku. U konačnici, osporava i odluku o izrečenoj sankciji.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant ukazuje na povredu prava na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, jer nije upozoren da može angažovati advokata u svojstvu branioca. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav (3) tačka c) Evropske konvencije pruža garancije optuženom da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja Okružnog suda, nasuprot apelantovim navodima, proizlazi da je prvostepeni sud apelanta i drugookrivljenog u pozivima za usmeni pretres, a koje su lično primili, upozorio na sva prava i obaveze koje imaju u prekršajnom postupku, pa tako i na pravo da se brane lično ili putem branioca. Osim toga, proizlazi da su apelant i drugookrivljeni i na usmenom pretresu (15. aprila 2024. godine) poučeni da imaju pravo da iznesu svoju odbranu lično ili da angažuju branioca, po svom izboru, te da drugookrivljeni nije zatražio stručnu odbranu, već je izjavio da će on dati odbranu i zastupati apelanta kao njegov direktor. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Ustavni sud dalje zapaža da apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i princip ravnopravnosti stranaka u postupku i zbog toga što ga sud nije pozvao da pribavi i dostavi dokaze u korist svoje odbrane. U vezi sa tim, Ustavni sud upućuje na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud, Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, predstavka broj 51355/10, stav 42 i Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije (broj 2), presuda od 14. januara 2020. godine predstavke broj 51111/07 i 42757/07, stav 504). U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da izvodi dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Međutim, sud je u obavezi da navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano. Također, Ustavni sud podsjeća da je načelo ravnopravnosti stranaka tijesno povezano s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. To načelo podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48.).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je, nasuprot apelantovim navodima, prvostepeni sud u pozivima za usmeni pretres poučio apelanta i drugookrivljenog o dužnosti da na pretresu obezbijede dokaze na kojima zasnivaju svoju odbranu. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je na prijedlog drugookrivljenog saslušan svjedok V. K., odnosno da je navedeni svjedok unakrsno ispitan, te da je drugookrivljeni, na upit postupajućeg sudije, izjavio da nema novih dokaznih prijedloga. Osim toga, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je prvostepeni sud odbio provođenje bilo kakvog dokaza, a apelant i ne tvrdi da mu nije bilo omogućeno da pobija dokaze ovlaštenog organa. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke Okružnog suda proizlazi da je taj sud detaljno obrazložio zbog čega dokazi koji su dostavljeni tek uz žalbu ne mogu biti predmet razmatranja (vidi činjenični dio ove odluke). U ovakvom obrazloženju Ustavni sud ne zapaža elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova, odnosno smatra da su ovi apelantovi navodi, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili na osnovu čega su zaključili da su se u radnjama apelanta i drugookrivljenog ostvarila obilježja konkretnog prekršaja. Naime, redovni sudovi su dali dovoljne i jasne razloge za zaključak da su apelant i drugookrivljeni neosnovano izvršili odbitak ulaznog poreza na dodatu vrijednost za poreski period oktobar 2020. godine u određenom novčanom iznosu. Osim toga, Ustavni sad zapaža da su redovni sudovi, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o PDV-u i Zakona o prekršajima, detaljno i jasno obrazložili i odluku o izrečenoj sankciji. Ustavni sud takva obrazloženja redovnih sudova ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na osnovu brižljive i savjesne ocjene izvedenih dokaza, izveli zaključak da je apelant odgovoran za konkretni prekršaj, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. Evropske konvencije.

15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4624/24 („Proizvodnja kreča“ d.o.o. Čelinac) | Sudska praksa | Aktio