Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-815/26 (R. C.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Trajanje pritvora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-815/26
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-815/26, rješavajući apelacije Radislava Cerovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Radislava Cerovca podnesene protiv rješenja Okružnog suda u Doboju br. 84 0 K 081593 26 Kž 2 od 20. aprila 2026. godine i 84 0 K 081593 26 Kž od 23. februara 2026. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Radislav Cerovac iz Broda (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Rade Savić iz Doboja, podnio je 3. marta 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenje Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 K 081593 26 Kž od 23. februara 2026. godine i Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 K 081593 26 Kv od 9. februara 2026. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere „kojom će se apelant odmah pusti na slobodu iz razloga što ne postoje zakonske i činjenične pretpostavke za oduzimanje slobode apelantu“. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-815/26.
2. Apelant je, putem istog punomoćnika, podnio 5. maja 2026. godine novu apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda broj 84 0 K 081593 26 Kž 2 od 20. aprila 2026. godine i rješenja Osnovnog suda broj 84 0 K 081593 26 Kv 2 od 9. aprila 2026. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere sa istim prijedlogom kao iz prethodne tačke ove odluke. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-1721/26.
3. S obzirom na to da je apelacije podnio isti apelant i da se osporena rješenja tiču iste pravne stvari-produženja pritvora, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-815/26.
Uvodne napomene
4. Postupajući po prijedlogu nadležnog okružnog javnog tužilaštva, sudija za prethodni postupak Okružnog suda je rješenjem od 12. novembra 2025. godine odredio apelantu jednomjesečni pritvor, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172. stav 3, u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i krivično djelo iskorištavanje djece za pornografiju iz člana 175. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Pritvor je određen temeljem člana 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Rješenjem Okružnog suda od 8. decembra 2025. godine produžen je pritvor apelantu za još dva mjeseca, po istom pravnom osnovu zbog kojeg je i određen pritvor, te određeno da može trajati najduže do 11. februara 2026. godine.
5. Nadležno tužilaštvo je 4. februara 2026. godine podiglo optužnicu, koja je potvrđena 6. februara 2026. godine, protiv apelanta zbog krivičnog djela obljuba sa djetetom mladim od petnaest godina iz člana 172. stav 1. KZ RS i krivičnog djela iskorištavanje djece za pornografiju iz člana 175. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS. Uz podignutu optužnicu stavljen je i prijedlog za produženje pritvora prema apelantu zbog osnova iz člana 197. stav 1 tačka v) ZKP RS.
Osporena rješenja
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 84 0 K 081593 26 Kv od 9. februara 2026. godine produžen je apelantu pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKP RS te je određeno da pritvor, shodno članu 202. stav 2. tačka b) ZKP R, može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci, odnosno do 6. avgusta 2027. godine ili do nove odluke suda. Također je navedeno da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku sva dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
7. Postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela, Osnovni sud je utvrdio prvenstveno na temelju iskaza mldb. oštećene B. M. u kojem je potvrdila da je u preciziranom periodu, u vrijeme kada nije bila navršila 15 godina života boravila u apelantovoj kući gdje je imala polne odnose sa apelantom, te da mu rekla koliko joj je godina. Taj iskaz je sud doveo u vezu sa iskazom svjedoka Z. B. (koji je potvrdio da je sa apelantom išao u Tuzlu i zajedno s njim dovezao mldb. oštećenu i da su apelant i oštećena ostali u apelantovoj kući), te sa ostalim preciziranom materijalnim dokazima. Slijedom toga je zaključeno da je ispunjen opšti uslov iz člana 197. stav 1. ZKP RS za produženje pritvora. U odnosu na apelantov prigovor da nije znao koliko je godina oštećenoj i da je mislio da ima 17 godina jer mu je tako rekla, što je potvrdio i svjedok Z. B., Osnovni sud je obrazložio da postoji „onaj stepen osnovane sumnje potreban u ovoj fazi postupka da je osnovni oblik krivičnog djela iz člana 172. stav 1. KZ RS“. U vezi s tim je navedeno da iz iskaza mldb. oštećene proizlazi da je prilikom neposrednog susreta sa apelantom rekla tačno godište, te da za sud nije logično da se i nakon nekoliko dana zajedničkog boravka ne uoči izuzetno mlada dob djeteta od 14 godina. Osnovni sud nije prihvatio ni apelantov navod „da ne postoji - oblik ovog [krivičnog] djela jer je nesrazmjera u zrelosti i uzrastu od 15 godina između [apelanta] i oštećene više nego očigledna. Također, Osnovni sud nije prihvatio ni prigovor apelantove odbrane da su fotografije poruka i druge fotografije pribavljene na protivzakonit način, bez pretresanja telefona te se takvi dokazi ne mogu koristiti. Osnovni sud je smatrao da su takve fotografije dozvoljene kao dokaz postojanja osnovane sumnje za ovu fazu krivičnog postupka, dok će pitanje konačne zakonitosti navedenih dokaza biti predmet preispitivanja prilikom meritornog odlučivanja.
8. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP RS (iteracijska opasnost), Osnovni sud je prvenstveno naveo da je ispunjen objektivan uslov za produženje pritvora po tom osnovu, imajući u vidu krivična djela za koja se apelant tereti i zaprijećene kazne zatvora za svako pojedinačno krivično djelo (kazna zatvora u trajanju od tri godine i teža kazna). Kada je riječ o postojanju naročitih okolnosti da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo i to upravo na štetu oštećene ali i prema drugoj djeci, Osnovni sud je imao u vidu da je apelant u kontinuitetu tokom nekoliko dana imao više polnih odnosa sa mldb. oštećenom čime je iskazao upornost u vršenju obljube nad oštećenom, odnosno vršenju krivičnih djela protiv polnog integriteta djece. Kod činjenice da je apelant „(kako se ima smatrati neosuđivanim) uveden u evidenciju kao seksualni prestupnik na štetu djece u registru kod nadležnog MUP-a“, te da se protiv apelanta vodi postupak po optužnici nadležnog tužilaštva od 17. septembra 2025. godine zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici, Osnovni sud je istakao da i dalje egzistira iteracijska opasnost, koja se suprotno apelantovim prigovorima ne može preduprijediti bilo kakvim drugim-blažim mjerama zabrane. U vezi s tim je Osnovni sud naveo da je cijenio i načelo srazmjernosti i proporcionalnosti kao osnovna načela prilikom odlučivanja o mjerama zabrane. Stoga je zaključeno da se nijednom od mjera zabrana iz čl. 184. i 185. ZKP RS se ne bi mogla omogućiti zaštita od opasnosti da će apelant kao optuženi ponoviti krivično djelo. Konačno, imajući u vidu prirodu i težinu krivičnih djela te apelantov odnos sa oštećenom, Osnovni sud je naveo da prijedlog nadležnog tužilaštva za produženje pritvora apelantu ne prejudicira apelantovu krivicu, već je u skladu sa procesnim ovlaštenjima tužilaštva i ne dovodi u pitanje pretpostavku nevinosti.
9. Rješenjem Okružnog suda broj 84 0 K 081593 26 Kž od 23. februara 2026. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda od 9. februara 2026. godine. U obrazloženju je navedeno da je Osnovno sud u prvostepenom rješenju dao jasne razloge na osnovu kojih je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela, kao i da postoje naročite okolnosti da će apelant ponoviti krivično djelo ukoliko bi bio pušten na slobodu.
10. Rješenjem Osnovnog suda broj 84 0 K 081593 26 Kv 2 od 9. aprila 2026. godine utvrđeno je da i dalje postoje razlozi za apelantovo zadržavanje u pritvoru, kome je pritvor određen rješenjem Okružnog suda od 12. novembra 2025. godine, a produžen nakon potvrđivanja optužnice rješenjem Osnovnog suda od 9. februara 2026. godine. Pritvor je produžen po osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKP RS, te određeno da će sljedeća kontrola opravdanosti pritvora biti po isteku roka od dva mjeseca od dana donošenja ovog rješenja.
11. U obrazloženju je navedeno da osnovana sumnja, da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, proizlazi prvenstveno iz toga što je sudija za prethodno saslušanje potvrdio optužnicu. Dalje je navedeno da sud smatra da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, nastaviti sa kriminalnim aktivnostima seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece, te ponovo učiniti ista ili slična krivična djela na štetu oštećene ili nekog drugog djeteta. U vezi s tim je navedeno da je postojanje opasnosti utvrđeno prvenstveno cijeneći apelantovu ličnost, koji je već ranije evidentiran kao seksualni prestupnik na štetu djece, te se nalazi u registru koji se vodi kod nadležnih policijskih organa, kojima se redovno javlja radi evidentiranja seksualnog prestupnika. Ove okolnosti, kako je istaknuto, imaju naročit značaj i opravdavaju bojazan da će apelant u slučaju puštanja na slobodu nastaviti ili počini novo krivično djelo seksualno zlostavljanje iskorištavanja djece za pornografiju. Pri tome je Osnovni sud smatrao da nema mjesta primjeni drugih mjera zabrane, s obzirom da se sa njima ne bi mogla postići svrha određivanja pritvora.
12. Rješenjem Okružnog suda 84 0 K 081593 26 Kž 2 od 20. aprila 2026. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda od 9. aprila 2026. godine.
13. Okružni sud je obrazložio da je osnovana sumnja potvrđena prije svega iskazom mldb. oštećene kojim je inkriminisala apelanta, a čiji iskaz je u pretežnom dijelu potvrđen i drugim dokazima subjektivne i objektivne prirode dostavljenim uz optužnicu. U vezi s tim je navedeno da u okviru dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora utvrđeno da se, suprotno navodima apelantove žalbe, te okolnosti nisu promijenile. To što apelantova odbrana iskazuje nepovjerenje u iskaz mldb. oštećene, kako je obrazložio sud, nije dovoljno da pobudi sumnju u vjerodostojnost njenog iskaza na okolnosti bitne za postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za pritvor. Okružni sud je dalje ocijenio neosnovanim apelantove navode da okolnost da je oštećena napunila 15 godina života isključuje postojanje razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP RS. U vezi s tim je obrazložio da prihvata razloge prvostepenog suda o postojanju iteracijske opasnosti. Sud je dalje istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da Osnovni sud nije mogao uzeti u obzir podatke iz registra seksualnih prestupnika nadležne policijske stanice, već samo izvod iz kaznene evidencije. Okružni sud je ukazao da navedeni registar predstavlja službenu evidenciju koja je ustanovljena na osnovu zakona, a za pravosnažne presude seksualnih prestupnika, pa je upravo obaveza da se podaci navedenog registra imaju u vidu kada se procjenjuje apelantova ličnost. Konačno, navedeno je da se Osnovni sud izjasnio i da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni mjera zabrane, o čemu je također dao valjane razloge.
14. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također je ukazao i na kršenje člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije. Apelant prije svega osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se tereti, ističući posebno u kontekstu postojanja samog krivičnog djela da nije znao da mldb. oštećena nije navršila 15 godina života. Također, apelant osporava i postojanje posebnog pritvorskog razloga-iteracijske opasnosti, te ističe da su redovni sudovi propustili razmotriti mogućnost izricanja blažih mjera od pritvora. Zahtjev za donošenje privremene mjere sadržan u obje apelacije, a opisan u tački 1. ove odluke, apelant nije posebno obrazložio.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Apelant je ukazao na kršenje prava na sigurnost i slobodu, prava na pravično suđenje i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku. Međutim, budući da se apelacijom suštinski problematizira zakonitost apelantovog lišenja slobode, Ustavni sud će - slijedeći pristup Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) - kao gospodar karakterizacije koja se u pravu daje činjenicama slučaja (vidi npr. Evropski sud, Kaganovskyy protiv Ukrajine (Broj 2), presuda od 5. marta 2026. godine, predstavka broj 5694/19, tačka 50. i 51. sa upućivanjem na predmet Radomilja i ostali protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10 i 22768/12, tač. 114. i 126.; te Ustavni sud, npr, Odluka o dopustivosti broj AP-2108/24 od 22. jula 2026. godine, tačka 10.) apelantove navode ispitati isključivo u smislu poštivanja garancija iz člana 5. Evropske konvencije.
19. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
20. U svjetlu primjene člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na opće principe iz prakse Evropskog suda u predmetima Merabishvili protiv Gruzije (presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181-186, sa daljnjim referencama) kada je u pitanju zakonitost lišenja slobode u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno proceduralna i materijalna zaštita pritvorenih osoba i sudska obaveza preispitivanja svih pitanja u vezi sa pritvorom. Iz prakse Evropskog suda proizilazi da je kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije određena ispunjenjem tri uvjeta. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“ – što treba razmotriti nezavisno od toga je li ta svrha postignuta. Treće, pritvor, prema tački (c), mora, kao i svako lišenje slobode, prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonito“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (ibid Merabishvili protiv Gruzije, tač.183-186.). Osim toga prema stavu Evropskog suda, pitanje da li je period pritvora razuman ne može biti procijenjeno in abstracto. Da li je razumno da optuženi ostane u pritvoru mora biti procijenjeno u svakom predmetu u skladu sa njegovim posebnim karakteristikama. Kontinuirani pritvor može biti opravdan samo ako postoje konkretni pokazatelji zahtjeva od javnog interesa koji će, bez obzira na pretpostavku nevinosti, prevagnuti nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi Bigović protiv Crne Gor, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203, sa daljnjim referencama).
21. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora apelantu, u osporenim rješenjima, obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela prema mldb. oštećenoj. Takav zaključak redovni sudovi nisu temeljili samo na iskazu mldb. oštećene, već i na drugim dostavljenim dokazima uz optužnicu, a kojima je u pretežnom dijelu potvrđen iskaz mldb. oštećene. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja sadrže razloge koji bi, u smislu stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivična djela za koja je optužen. Kada je u pitanju zakonitost postupka za produženje pritvora, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen a potom produživan zbog postojanja iteracijske opasnosti iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP RS. Naime, Ustavni sud smatra da osporena rješenja sadrže dovoljno jasna obrazloženja o postojanju naročitih okolnosti koje su opravdavale bojazan da bi apelant, boravkom na slobodi, mogao ponoviti krivična djela prema mldb. oštećenoj i drugoj djeci. Ove okolnosti su u ovoj fazi postupka dovoljne da uvjere Ustavni sud da su redovni sudovi dali „relevantne i dovoljne“ razloge. Dakle, u apelantovom slučaju nije uzeta u obzir samo težina krivičnog djela i zaprijećena kazna za krivična djela, već i konkretne okolnosti postojanja iteracijske opasnosti. Zbog toga Ustavni sud smatra da osporene odluke u mjerodavno vrijeme nisu bile stereotipno formulisane kao i da iteracijska opasnost nije ocijenjena in abstracto, već je potkrijepljena konkretnim činjenicama, odnosno dokazima. Pritom je u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, razmotreno i može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega.
22. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati u smislu člana 5. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman