Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3322/26 (K.U.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3322/26

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-3322/26, rješavajući zahtjev K. U. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev K. U. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. K. U. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Ruske Federacije, trenutno u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava BiH“ iz Sarajeva, podnio je 11. septembra 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 054878 26 Uvp od 16. jula 2026. godine. Apelant je istovremeno od Ustavnog suda tražio donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo nadležnim organima hitno puštanje apelanta na slobodu ili određivanje blaže mjere nadzora na određeno područje ili mjesto, do donošenja odluke o apelaciji.

Uvodne napomene

2. Rješenjem Službe za poslove sa strancima - Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Služba) od 25. februara 2026. godine, apelant, državljanin Ruske Federacije, se protjeruje sa teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u trajanju od jedne godine.

3. Rješenjem Službe od 25. februara 2026. godine apelant je stavljen pod nadzor smještajem u Imigracioni centar, radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, jer postoje osnovi sumnje da će apelant pobjeći ili na drugi način onemogućiti izvršenje rješenja. Mjera trajanja nadzora određena je dok se ne stvore uslovi za izvršenje rješenja o protjerivanju, a najduže do 24. maja 2026. godine.

4. Apelant je 14. maja 2026. godine izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za azil, a 22. maja 2026. godine je podnio zahtjev za azil Ministarstvu sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo).

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

5. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-201-5/26 od 22. maja 2026. godine, apelantu je, kao podnosiocu zahtjeva za azil, ograničeno kretanje. Mjera ograničenja kretanja određena je zabranom kretanja izvan prostora Imigracionog centra od 25. maja 2026. godine do pravosnažnosti rješenja o zahtjevu za azil, a najduže 90 dana. U obrazloženju, Ministarstvo je istaklo da se u rješenju o protjerivanju apelanta navodi da je inspektor za strance, prilikom vršenja kontrole boravka stranca na području Bihaća, u privatnom apartmanu zatekao apelanta, koji nije posjedovao identifikacioni dokument. Dalje je istaklo da je uvidom u službene evidencije utvrđeno da je apelant 27. maja 2025. godine evidentiran na ulazu u BiH sa putnom ispravom Ruske Federacije. Zatim, apelant je 6. juna 2025. godine evidentiran na izlazu iz BiH s ličnom kartom Španije, a 16. jula 2025. godine je ponovo evidentiran na ulazu u BiH bez dokumenata. Ministarstvo je navelo da je također utvrđeno da je apelant 16. jula 2025. godine iskazao namjeru podnošenja zahtjeva za azil, te mu je izdata potvrda o iskazanoj namjeri, ali u roku važenja potvrde nije podnio zahtjev za azil u BiH. Nakon toga apelant odlazi u kamp Lipa gdje ostaje mjesec dana, da bi se nakon toga smjestio u privatni apartman u Bihaću gdje ga je inspektor zatekao. Ministarstvo je ukazalo da je članom 66. stav 3. tačka b. Zakona o azilu propisano da se tražiocu azila može ograničiti kretanje zabranom kretanja izvan Imigracionog centra ili određenog mjesta ako je izrečena mjera protjerivanja i da se radi o zahtjevu iz člana 45. stav 1. tog zakona. Prema navedenom članu 45.stav 1. tač. d. i e. tražiocu azila se može ograničiti kretanje ako je podnio zahtjev za azil da bi izbjegao protjerivanje i ako je nezakonito ušao u BiH ili produžio svoj boravak na teritoriji BiH, a nije se bez odgađanja prijavio nadležnim organima i podnio zahtjev za azil. Ministarstvo je ukazalo da je apelant 16. jula 2025. godine već iskazao namjeru podnošenja zahtjeva za azil, ali u ostavljenom roku nije podnio zahtjev za azil. Zatim je apelant ponovo iskazao namjeru 14. maja 2026. godine, nakon što mu je izrečena mjera protjerivanja. Pri tome, Ministarstvo je ukazalo da apelant duži vremenski period boravi u BiH, a nije se javio nadležnim organima. Dakle, kako je obrazloženo, apelant nije poštovao javi poredak, odnosno nije se pridržavao zakona i propisa. S obzirom na navedeno, Ministarstvo je zaključilo da postoji indicija da apelant koristi institut azila kako bi onemogućio protjerivanje, jer je zahtjev za azil podnio nakon što je stavljen pod nadzor u Imigracioni centar i nakon što mu je izrečena mjera protjerivanja. Također je istaklo da je opravdano apelantu ograničiti kretanje, budući da je prethodno zatečen u ilegalnom boravku i protiv njega je donesena mjera protjerivanja, pa je nužno i srazmjerno izreći mjeru radi osiguranja provođenja postupka i zaštite javnog reda.

6. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 054878 26 U od 9. juna 2026. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju, Sud BiH je naglasio da je predmet razmatranja u ovom postupku isključivo postojanje okolnosti, odnosno razloga, za izricanje mjere ograničenja kretanja. Sud BiH je obrazložio da postoje opravdane okolnosti na osnovu kojih je apelantu ograničeno kretanje, a apelant prilikom saslušanja pred sudom svojim navodima nije doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje, niti je ukazao na neku konkretnu povredu prilikom donošenja osporenog rješenja. Sud BiH je naveo da iz stanja spisa evidentno proizlazi da je apelantu izrečena mjera protjerivanja, nakon što je zatečen u ilegalnom boravku bez dokumenata, čime su se ispunili objektivni zakonski uslovi iz člana 66. stav 3. tačka b. u vezi sa članom 45. stav 1. tač. d. i e. Zakona o azilu BiH. Sud BiH je ocijenio da je Ministarstvo pravilno utvrdilo postojanje zakonske indicije da apelant institut međunarodne zaštite koristi u svrhu izbjegavanja i onemogućavanja izvršenja mjere protjerivanja. Vezano za apelantove tvrdnje da se morala primijeniti blaža mjera, odnosno alternativa detenciji, Sud BiH je istakao da je pravilno proveden test srazmjernosti iz člana 66. stav 5. Zakona o azilu kroz analizu individualnih okolnosti i prethodnog apelantovog ponašanja. Činjenica da je apelant već ranije (6. jula 2025. godine) iskazao namjeru za azil i dobio smještaj u prihvatnom centru Lipa, a zatim samovoljno napustio kamp i mjesecima boravio u ilegalnom statusu u privatnom smještaju, bez prijavljivanja nadležnim organima, opravdava zaključak da blaže mjere ne bi bile efikasne zbog visokog rizika od bjekstva. Sud BiH je ukazao da je u skladu sa članom 66. stav 5. Zakona o azilu, Ministarstvo upravo cijenilo individualne okolnosti (ranije izbjegavanje postupka, nejasnu namjeru u vezi sa postupkom azila, odustajanje od podnošenja zahtjeva, kao i činjenicu da je zahtjev podnesen nakon izricanja mjere protjerivanja). Sud BiH je naveo da su to elementi koje EU Direktiva 2013/33/EU zahtijeva kao individualnu procjenu, procjenu proporcionalnosti mjere, procjenu nužnosti. Sud BiH je dalje naglasio da se izricanjem privremene mjere ograničenja kretanja, apelant ne protjeruje niti vraća u zemlju porijekla, već se privremeno zadržava unutar Imigracionog centra radi osiguranja provođenja postupka i zaštite javnog poretka.

7. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 054878 26 Uvp od 16. jula 2026. godine, odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, Sud BiH je istakao da je u prvostepenom sudskom postupku, Sud BiH apelanta saslušao lično i cijenio sve dokaze iz spisa, na osnovu kojih je utvrdio da je Ministarstvo postupilo prema pravilima postupka. Sud BiH je ocijenio da apelant neosnovano ukazuje da dok traje postupak azila da uživa zaštitu od progona, jer je predmet ovog postupka rješenje kojim je ograničeno kretanje apelantu. Dakle, mjere ograničenja kretanja apelantu predstavlja mjeru privremenog karaktera sa ciljem da se osigura efikasna kontrola nad osobama radi osiguranja provođenja postupka i zaštite javnog reda. Sud BiH je obrazložio i da sve okolnosti koje apelant navodi u izjavi u vezi sa postupkom azila, te činjenice da je zahtjev podnesen nakon izricanja mjere protjerivanja, stanje u zemlji porijekla, prisilna mobilizacija, uslovi u prihvatnom centru, njegovo zdravstveno stanje, nisu od uticaja u ovom postupku. Naime, apelant se ograničenim kretanjem ne protjeruje nego privremeno zadržava unutar Imigracionog centra radi osiguranja provođenja postupka po zahtjevu za azil i zaštite javnog poretka.

Postupak nakon donošenja osporene odluke

8. Rješenjem Ministarstva od 19. avgusta 2026. godine, apelantu je produžena mjera ograničenja kretanja do pravosnažnosti rješenja o zahtjevu za azil, a najduže 90 dana počev od 23. avgusta 2026. godine.

9. Presudom Suda BiH od 2. septembra 2026. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva.

Apelacioni navodi

10. Apelant smatra da je osporenom odlukom došlo do kršenja zabrane mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s članom 3. Evropske konvencije i prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

5. Evropske konvencije. Apelant je vrlo detaljno obrazložio zašto smatra da su mu povrijeđena navedena prava. Apelant je, između ostalog, isticao da kontinuirano lišenje slobode apelanta nije bilo dovoljno individualizirano niti zasnovano na stvarnoj i aktuelnoj procjeni svih relevantnih okolnosti. Dalje je naveo da su nadležni organi zaključak o zloupotrebi azila zasnovali na ranijem ponašanju apelanta, a da nisu adekvatno razmotrili njegovu tvrdnju da nije razumio raniji postupak, nije razumio prevodioca, niti su uzeli u obzir promjenu njegovog statusa nakon podnošenja zahtjeva za azil. Također, izostavljeno je obrazloženje zašto nisu razmatrane blaže mjere. Apelant smatra i da nadležni organ nije imao realan i konkretan plan izvršenja udaljenja/protjerivanja. Apelant je istakao i da je zanemarena činjenica da u momentu davanja prvobitne izjave inspektorima za strance nije imao adekvatan prijevod na jezik koji govori i razumije (ruski jezik). Zbog ovog apelant nije mogao blagovremeno komunicirati sa nadležnim organima da je u potrebi za međunarodnom zaštitom, da želi da ostane u BiH i podnese zahtjev za azil. Pored navedenog, apelant je ukazao da ima zdravstvenih problema, i da je to navodio u pravnim lijekovima i prilikom saslušanja pred Sudom BiH. Naime, apelant je „prilikom ratišta u Ukrajini zadobio potres mozga i od tada ima jake bolove i psihijatrijske probleme“. Također, naglasio je da mu se stanje pogoršava, da ne može da izdrži zatvoreni prostor i da je pred psihološkim „pucanjem“. Apelant je istakao da je ukazivao i na Preporuku Ombudsmana BiH, kao i na izvještaj Komiteta protiv mučenja Vijeća Evrope, a koji se, između ostalog, bazirao i na lošim uslovima boravka u Imigracionom centru, te datim preporukama za unapređenje, posebno u kontekstu pristupa psihijatrijskoj pomoći. U kontekstu zdravstvene zaštite zaključeno je da postojeći resursi ne omogućavaju kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, niti redovno i pravovremeno medicinsko praćenje. Apelant je istakao da su se njegovi punomoćnici dva puta obraćali Službi tražeći da mu se osigura pregled ljekara specijaliste i terapija. Isto mu je omogućeno tek prije nekoliko dana. Dakle, apelant je bez adekvatne medicinske zaštite u Imigracionom centru boravio šest mjeseci. Apelant smatra i da povreda proizlazi iz neefektivnosti pravnog lijeka u pogledu navoda o povredi člana 3. Evropske konvencije jer apelantu, zbog jezičke barijere i nedostatka stvarne pravne pomoći, nije bilo omogućeno da svoje prigovore učinkovito iznese, dok nadležni organi nisu adekvatno ispitali njegove navode o zdravstvenom stanju, dostupnosti i kvalitetu medicinske pomoći, te uslovima detencije.

11. Imajući u vidu naprijed navedeno, apelant je predložio donošenje i privremene mjere. Vezano za privremenu mjeru apelant je naveo i da je lišen slobode više od šest mjeseci, a prema novoj odluci Ministarstva, apelantu je i produženo lišenje slobode. Apelant smatra da svakog dana kojeg je lišen slobode postoji nenadoknadiva šteta po njegov fizički i psihički integritet. Dalje je naveo da je lišen slobode zbog zaključka da zloupotrebljava postupak azila, a ne u svrhu protjerivanja, što je suprotno standardima iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, apelant smatra da uslovi u kojima boravi nisu u skladu sa Pravilnikom o radu Imigracionog centra, a na šta ukazuje i Preporuka Ombudsmana i izvještaj Komiteta protiv mučenja Vijeća Evrope. Apelant je obrazložio da su se njegovi punomoćnici više puta obratili sa zahtjevom i urgencijom za osiguranje pregleda ljekara specijaliste i potrebne terapije, s obzirom na traumatske događaje kojima je apelant bio izložen za vrijeme boravka u zemlji porijekla, te Ukrajini. Međutim tim zahtjevima do podnošenja ove apelacije nije bilo udovoljeno (uz apelaciju dostavljeni dopisi, kojim je apelant tražio pregled ljekara specijaliste i osiguranja „eventualne terapije“).

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva u jednom dijelu na navodima koji se tiču merituma apelacije, a u drugom dijelu na navodima da „svakog dana kojeg je lišen slobode postoji nenadoknadiva šteta po njegov fizički i psihički integritet“. Međutim, Ustavni sud ukazuje da iako prvi navodi, eventualno, mogu pokrenuti ozbiljna ustavna pitanja, oni sami po sebi ne mogu predstavljati argument za donošenje privremene mjere. Osim toga, u pogledu drugih apelantovih navoda, Ustavni sud ukazuje da apelant nije dostavio nijedan dokaz iz kojeg bi proizlazila ozbiljna ugroženost „po njegov fizički i psihički integritet“. Naime, apelant samo dostavlja dopise da se obraćao sa zahtjevom da ga pregleda ljekar specijalista i da mu se omogući „eventualna“ terapija, bez ijednog dokaza da mu je zdravstveno stanje ugroženo do te mjere da će nastupiti nenadoknadive štetne posljedice. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u dijelu vezano za donošenje privremene mjere tvrdi da mu nije omogućen pregled ljekara specijaliste i terapija, a u apelacionim navodima tvrdi da mu je to „omogućeno tek prije nekoliko dana“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere neophodno kako bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

16. Na osnovu navedenoga, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3322/26 (K.U.) | Sudska praksa | Aktio