Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1510/26 (D.P.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Krivični postupak
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Mjere zabrane
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1510/26

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-1510/26, rješavajući apelaciju D. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. P. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 009396 26 Kž od 13. marta 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa advokat Siniša Mikić iz Doboja, podnio je 21. aprila 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 009396 26 Kž od 13. marta 2026. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 009396 26 Kv od 17. marta 2026. godine. Također, apelant je naveo i da su „ispunjeni uslovi za donošenje privremene mjere“.

2. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 009396 26 Kv od 17. marta 2026. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) odlučeno je da i dalje ostaju na snazi mjere zabrane i to: 1) zabrana napuštanja mjesta boravišta (mjesto koje nije ograničeno na apelantov dom) bez prethodnog odobrenja suda, izuzev ukoliko ga ne napušta da bi se pojavio pred sudom u ovoj krivično-pravnoj stvari ili po pozivu tužioca. U vezi s tim je određeno i da se apelant, ukoliko je hitno neophodno da napusti mjesto boravka može obratiti sudu kako bi mu to bilo odobreno. Pored toga, apelant ne može promijeniti boravište bez prethodnog odobrenja suda; 2) kao dodatna mjera od apelanta se oduzimaju putne isprave (pasoš) uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja); 3) naređuje se apelantu da se svakog petka u preciziranom vremenu javlja nadležnom službeniku precizirane policijske stanice. Istim rješenjem je apelant upozoren da mu se može odrediti pritvor ukoliko prekrši navedene mjere zabrane, pri čemu je navedeno da mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora, a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Na kraju je u rješenju navedeno da je obaveza suda da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još uvijek potrebna.

3. U obrazloženju rješenja je, prije svega, ukazano da je nadležni tužilac podigao protiv apelanta i B. R. optužnicu (potvrđena 13. marta 2026. godine) zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske sa prijedlogom da se apelantu produži trajanje mjera navedenih u izreci rješenja. U odnosu na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, Okružni sud je istakao da ona proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu, a prije svega iz rezultata primijenjenih preciziranih posebnih istražnih radnji koje su se provodile po preciziranim naredbama Okružnog suda. Pri tome je navedeno i da postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta potvrđuje i izvještaj o pretresu putničkog motornog vozila u kojem je pronađena opojna droga kokain i novac u preciziranom iznosu. Stoga, kako je navedeno, količina pronađene opojne droge, koja se dovodi u vezu sa presretnutom komunikacijom, potvrđuje postojanje osnovane sumnje da je navedeni novac, za koji postoji osnovana sumnja da potiče od prodaje opojne droge, trebao biti predat apelantu. Dalje je Okružni sud naveo da postoji stvarna, konkretna i neposredna opasnost od apelantovog bjekstva, koja se ogleda u mogućnosti njegovog odlaska u inostranstvo. U vezi s tim je navedeno da je sud imao u vidu više međusobno povezanih okolnosti koje su u svojoj ukupnosti ukazuju na realan rizik izbjegavanja krivičnog gonjenja. Tako je prvenstveno ukazano da je za krivično djelo za koje se apelant tereti propisana kazna zatvora u trajanju do 15 godina, što samo po sebi predstavlja snažan motiv za izbjegavanje krivičnopravne odgovornosti, posebno jer je apelant upoznat sa sadržajem prikupljenih dokaza i obavještenja. Zatim je ukazano da je apelant bipatrid, odnosno da osim državljanstva Bosne i Hercegovine posjeduje i državljanstvo Republike Slovenije, što mu dodatno olakšava kretanje i eventualno trajno zadržavanje izvan domašaja domaćih pravosudnih organa. Ova okolnost, kako je istaknuto, dodatno dobiva na značaju kada se dovede u vezu sa činjenicom da apelant boravi SR Njemačkoj gdje se prema njegovim navodima nalazi centar njegovih poslovnih aktivnosti. Time se, prema mišljenju Okružnog suda, jasno ukazuje na postojanje apelantovih čvrstih veza sa inostranstvom, koje prevazilaze puku mogućnost putovanja. S obzirom na navedeno, zaključeno je da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju produženje ranije izrečenih mjera zabrane.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 009396 26 Kž od 13. marta 2026. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.

5. U obrazloženju je navedeno da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, Okružni sud u prvostepenom rješenju detaljno analizirao sadržinu svih dokaza u međusobnoj vezi kod zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo. Također je navedeno da se pravilno u prvostepenoj rješenju dovodi u vezu međusobna povezanost težine djela za koje je apelant optužen sa činjenicom da je apelant državljanin Bosne i Hercegovine i Republike Slovenije, da boravi u SR Njemačkoj gdje je sjedište njegovih poslovnih aktivnosti, što ukazuje na njegovu čvrstu vezu sa inostranstvom, odnosno postojanje motiva, tj. interesa da odlaskom u inostranstvo osujeti uspješno vođenje krivičnog postupka. Zbog toga, i po ocjeni Vrhovnog suda, postoji stvarna i konkretna opasnost od apelantov bjekstva, pri čemu je navedeno da se svrha izricanja mjera u apelantom slučaju ne može ostvariti blažim mjerama.

6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo kakva opasnost od bjekstva, te da mjera jemstva može zamijeniti sporne mjere koje mu nanose veliku štetu. Pri tome, apelant ukazuje na izostanak analize postojanja „osnovane sumnje“ da je počinio krivično djelo, te smatra da su razlozi navedeni u obrazloženjima osporenih rješenja opšti i stereotipni, bez konkretizacije u odnosu na apelantovu ličnost. Zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant nije posebno obrazlagao, osim što je tražio da se utvrdi kršenje naprijed navedenih prava, te da se preinače osporena rješenja, ukinu izrečene mjere zabrane ili da se ublaže na dozvolu od pet dana mjesečno radi odlaska u SR Njemačku radi ugovaranja novih poslova.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, budući da se apelacijom suštinski problematiziraju mjere zabrane putovanja, odnosno napuštanja boravišta i oduzimanje putne isprave (pasoša), Ustavni sud će - slijedeći pristup Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) - kao gospodar karakterizacije koja se u pravu daje činjenicama slučaja (vidi npr. Evropski sud, Kaganovskyy protiv Ukrajine (Broj 2), presuda od 5. marta 2026. godine, predstavka broj 5694/19, tačka 50. i 51. sa upućivanjem na predmet Radomilja i ostali protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10 i 22768/12, tač. 114. i 126.) apelantove navode ispitati isključivo u smislu prava na slobodu kretanja iz člana 2. Protokola broj uz 4 uz Evropsku konvenciju (mutatis mutandis, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-986/22 od 8. juna 2022. godine, tačka 37. s daljnjim referencama.; dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom produženja spornih mjera zabrane ograničenja apelantovog kretanja u osporenim rješenjima obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. Postojanje osnovane sumnje se u konkretnom slučaju ne temelji samo na jednom dokazu, već je utvrđena sveobuhvatnom analizom dokaza priloženih u optužnici sa kojima je apelant upoznat. Prema tome, za potrebe ove faze postupka, Ustavni sud smatra da je ispunjen opšti uslov za određivanje spornih mjera, a koji uslov se javlja kao conditio sine qua non za produženje mjera zabrane (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-120/23 od 13. jula 2023. godine, tačka 26.; dostupna na www.ustavnisud.ba). Isto tako, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja sadrže i objektivizirane razloge u vezi sa opasnosti od apelantovog bjekstva. Dakle, u apelantovom slučaju nije uzeta u obzir samo težina krivičnog djela i zaprijećena kazna za krivično djelo, već i konkretne okolnosti postojanja navedene opasnosti. Zbog toga Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu stereotipno formulisana kao i da opasnost od bjekstva nije ocijenjena in abstracto, već je potkrijepljena konkretnim činjenicama, odnosno dokazima. Pritom je u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, razmotreno i može li se svrha izrečenih mjera ostvariti nekom drugom blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1510/26 (D.P.) | Sudska praksa | Aktio