Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3293/25 (EXTRABLATT d.o.o. Gradačac)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni spor
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
- Proporcionalnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3293/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-3293/25, rješavajući apelacije koje je podnio EXTRABLATT d.o.o. Gradačac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio EXTRABLATT d.o.o. Gradačac protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 046259 24 Uvp od 14. maja 2025. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 046258 24 Uvp od 28. maja 2025. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 046257 25 Uvp od 3. juna 2025. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio EXTRABLATT d.o.o. Gradačac protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 046259 24 Uvp od 14. maja 2025. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 046258 24 Uvp od 28. maja 2025. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 046257 25 Uvp od 3. juna 2025. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3293/25
1. EXTRABLATT d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Rakić advokat iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 046259 24 Uvp od 14. maja 2025. godine. Apelant je podnescima od 12. januara i 11. septembra 2026. godine urgirao postupanje Ustavnog suda.
2. AP-3294/25
2. Apelant, kojeg zastupa isti punomoćnik, podnio je 16. jula 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 046258 24 Uvp od 28. maja 2025. godine. Apelant je podnescima od 12. januara i 11. septembra 2026. godine urgirao postupanje Ustavnog suda.
3. AP-3295/25
3. Apelant, kojeg zastupa isti punomoćnik, podnio je 16. jula 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 046257 25 Uvp od 3. juna 2025. godine. Apelant je podnescima od 12. januara i 11. septembra 2026. godine urgirao postupanje Ustavnog suda.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3293/25.
Činjenice
5. Rješenjima prvostepenog poreskog organa od 13. januara 2023. godine, koja su potvrđena rješenjima drugostepenog poreskog organa od 6. marta 2023. godine, apelantu je utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza po osnovu poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) za poreske periode i u novčanim iznosima navedenim u izrekama prvostepenih rješenja. Rješenjima Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO BiH) od 12. juna 2023. godine odbijene su apelantove žalbe izjavljene protiv drugostepenih rješenja.
6. Presudama Suda BiH odbijene su apelantove tužbe podnesene protiv navedenih rješenja UIO BiH.
7. Osporenim presudama Suda BiH odbijeni su apelantovi zahtjevi za preispitivanje sudske odluke.
8. U obrazloženju osporenih presuda, Suda BiH je naveo da iz stanja spisa predmeta proizilazi da je kod apelanta, a na osnovu naredbi Tužilaštva BiH, nadležni poreski organ izvršio postupak potpune kontrole, te da je tom prilikom, utvrđeno da je apelantovo stvarno stanje poslovanja u suprotnosti sa apelantovom zvaničnom poslovnom dokumentacijom. Naime, ukazao je da je apelant, umjesto prikazanog uvoza vlastite robe, pružao usluge prijevoza drugih trgovaca i posredovanja pri uvozu robe koju kupe ti trgovci, tj. da je apelant, u relevantnim periodima, vršio uvozna carinjenja tuđe robe i to na osnovu fiktivno izdatih faktura inostranih dobavljača, te da je za tu robu propustio izvršiti obračun PDV-a. Pri tome, Sud BiH je ukazao da su nadležni poreski organ i prvostepeni sud, na osnovu „narudžbenica i apelantovih sveski“, utvrdili da konkretna roba nije u apelantovom vlasništvu, tj. da je apelant obavljao poslove prijevoza i posredovanja pri uvozu, budući da je iz tih internih apelantovih evidencija vidljiv način izračunavanja posredničke provizije. Također, naveo je da je, u postupku potpune kontrole, utvrđeno da je apelant sačinjavao i fiktivnu izvoznu dokumentaciju, te da je na tim fakturama iskazivao mnogo niže cijene robe u odnosu na stvarne cijene koju su plaćali trgovci. Osim toga, ukazao je da iz spisa predmeta proizilazi i da je nadležni poreski organ utvrdio da je apelant tuđu robu evidentirao u svojim poslovnim knjigama, te da je zatim prikazivao promet te robe kroz fiktivno ispostavljanje faktura sa obračunom PDV-a u maloprodaji i veleprodaji. S obzirom na navedeno, tj. činjenicu da apelant nije vršio uvoz i promet vlastite robe, već da je pružao uslugu posredovanja pri uvozu, Sud BiH je ukazao da je nadležni poreski organ apelantu osporio odbitak ulaznog PDV-a shodno odredbi člana 32. stav (2) Zakona o PDV-u, odnosno izvršio obračun izlaznog poreza na uslugu posredovanja pri uvozu shodno odredbama čl. 3. 8. i 20. st. (1) i (10) Zakona o PDV-u.
9. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je naveo da je nadležni poreski organ pravilno apelantu utvrdio dodatni razrez indirektnih poreza, tj. da su prvostepeni sud i nadležni poreski organ pravilno zaključili da je apelant postupao suprotno odredbama Zakona o PDV-u, te da apelantove ispostavljene fakture nisu pratile stvarni promet. Dalje, u odnosu na apelantove navode da prvostepeni sud nije cijenio sve navode iz tužbi, Sud BiH je ukazao da iz obrazloženja prvostepenih presuda jasno proizilazi da je prvostepeni sud najprije pravilno ukazao da apelant navode, koje je i isticao tokom postupaka koji su prethodili podnošenju tužbi, ponavlja i u tužbama, te da su svi ti prigovori bili predmet raspravljanja u tim žalbenim postupcima, a da prvostepeni sud prihvata obrazloženja koja je iznio tuženi-UIO BiH. Također, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi da se prvostepeni sud nije uopće obazirao na tužbene navode da je apelant tuženom podnio zahtjeve za dostavu informacija za potrebe vođenje konkretnih upravnih sporova, a da tuženi nije postupio po tim zahtjevima. Naime, ukazao je da iz obrazloženja prvostepenih presuda proizilazi da je prvostepeni sud navedeni apelantov navod cijenio kao irelevantan za konkretne postupke, budući da ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost osporenih tuženikovih rješenja, jer postupak pristupa informacijama predstavlja posebnu upravnu stvar. Slijedom svega navedenog, Sud BiH je zaključio da su konkretni predmeti riješeni na bazi činjenica koje su pravilno utvrđene i na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da je apelantu pravilno utvrđen razrez indirektnih poreza i naložena obaveza uplate dodatne poreske obaveze. Apelacioni navodi
10. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudom, te smatra da je redovni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je pogrešan zaključak da su pravilni razlozi za utvrđeni razrez poreza. Također, ukazuje da u osporenim odlukama nije zadovoljen standard obrazložene odluke.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost ratione materiae u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek
12. U pogledu apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje, uključujući i navode o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana
6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se, u pogledu krivično-pravnog aspekta prava na pravično suđenje, član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza ukoliko je svrha i suština tog postupka krivično pravna u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006, stav 38, Steininger protiv Austrije, 2012, st. 34–37, Chap Ltd protiv Armenije, 2017, stav 36; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021, stav 25). Odlučujući o primjenjivosti krivično-pravnog aspekta člana 6. na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na osnovu općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnim slučajevima radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za porezni prekršaj tako da ni krivično-pravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, a time i njegovi navodi o povredi prava na obrazloženu odluku kao segment prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Imajući u vidu da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su stoga i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi s pravom na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost prima facie u odnosu na navode o povredi prava na imovinu
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnim slučajevima nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudne naplate indirektnih poreza po osnovu PDV-a kao „javnih prihoda“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PDV-u, u obrazloženju osporenih odluka dao jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilno odlučenje poreznih organa. Imajući u vidu obrazloženje koje je dao Sud BiH u ovim slučajevima, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo i proporcionalno u smislu ovlaštenja javne vlasti iz drugog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman