Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3384/26 (Stranka "Život"Banja Luka)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

  • Nije krivična optužba
  • Izbori
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3384/26

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-3384/26, rješavajući apelaciju političke stranke Stranka „Život“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija političke stranke Stranka „Život“ podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 055641 26 Iž od 14. septembra 2026. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Stranka „Život“ sa sjedištem u Banjaluci, koju zastupa predsjednik B. J. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelantica), koju po ovlaštenju predsjednika B. J. zastupa Dejan Šinik, advokat iz Banjaluke, podnijela je 21. septembra 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 055641 26 Iž od 14. septembra 2026. godine.

2. Odlukom Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK BiH) broj 05-1-07-5-1712/26 od 3. septembra 2026. godine apelantica je oglašena odgovornom što je B. J., njen pristalica (u daljnjem tekstu: apelantičin pristalica), putem društvene mreže Facebook vodio izbornu kampanju u periodu preuranjene kampanje, čime je prekršila odredbe člana 7.1 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izborni zakon BiH), pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.500,00 KM. Istovremeno, apelantici je naloženo da sa navedene društvene mreže odmah ukloni spornu objavu za koje je CIK BiH izrekla novčanu kaznu, te da sve pristalice obavijesti da su dužni da se suzdrže od javnog oglašavanja i vođenja izborne kampanje u elektronskim, onlajn i štampanim medijima i putem društvenih mreža ili bilo kojeg oblika javnog oglašavanja kampanje prije zvaničnog početke izborne kampanje.

3. Osporenim rješenjem Suda BiH broj S1 3 Iž 055641 26 Iž od 14. septembra 2026. godine odbijena je apelantičina žalba podnesena protiv odluke CIK BiH. Sud BiH je u obrazloženju naveo da je CIK BiH 12. augusta 2026. godine putem e-maila primio inicijativu za pokretanje postupka po službenoj dužnosti koju je podnijela „Koalicija za slobodne i poštene izbore – Pod lupom“, a koja se odnosi na objavu na Facebook nalogu apelantice od 6. jula 2026. godine, a u vezi sa kršenjem odredbe člana 7.1 Izbornog zakona BiH.

4. Dalje, Sud BiH je naveo da je CIK BiH proveo postupak po službenoj dužnosti u kojem je, imajući u vidu relevantne odredbe Izbornog zakona BiH, utvrdio da je apelantica odgovorna za kršenje navedene zakonske odredbe, jer je apelantičin pristalica putem navedene društvene mreže, vodio izbornu kampanju u periodu preuranjene izborne kampanje. Naime, obrazloženo je da sadržaj objavljenog videozapisa sadrži elemente preuranjene izborne kampanje jer ne samo da govori o općem političkom djelovanju apelantice, nego se direktno predstavljaju apelantica, njen program, kandidati i izborni ciljevi. Također, Sud BiH je ukazao da je CIK BiH pravilno utvrdio „da je govornik predsjednik [apelantice] i kandidat za predsjednika Republike Srpske“, dok se D. D. ističe kao osoba koja vodi jednu od izbornih jedinica, čime se građanima unaprijed predstavljaju konkretni kandidati i njihova politička pozicija, i to u kontekstu predstojećih izbora. Osim toga, istakao je da poruke govornika imaju jasnu političku i izbornu svrhu, jer se građani usmjeravaju prema određenoj političkoj opciji i njenim kandidatima, uz istovremeno negativno predstavljanje aktuelne vlasti. Dalje, Sud BiH je naveo da su neosnovani apelantičini navodi da je za spornu objavu potreban dokaz u formi linka koji dokazuje tačnu adresu sadržaja, jer apelantica u izjašnjenju koje je dostavila CIK BiH nije osporavala da je dala izjavu pred CIK BiH. Isto tako, navedeno je da je spornu objavu na društvenoj mreži apelantica učinila dostupnom javnosti na svom zvaničnom profilu. Također, Sud BiH je ukazao da se osporena odluka ne može smatrati mjerom kojom se ograničava sloboda govora kako tvrdi apelantica, već predstavlja primjenu zakonom propisanih pravila koja jednako važe za sve političke subjekte. Osim toga, Sud BiH je naveo da lična odgovornost apelantičinog pristalice, kao kandidata na Općim izborima 2026. godine nije utvrđena, jer u momentu učinjene povrede nije bio ovjeren kao kandidat ni za jedan nivo vlasti u Bosni i Hercegovini.

5. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred Sudom BiH i CIK BiH, te smatra da su oni, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naime, apelantica smatra da u obrazloženju osporenog rješenja nije jasno i nedvosmisleno dato obrazloženje na osnovu čega je apelantica vršila preuranjenu izbornu kampanju u odnosu na identifikaciju same apelantice na društvenim mrežama, te da je sporan sadržaj ali nije dato obrazloženje zbog čega se kažnjavanje apelantice ne smatra atakom na slobodu govora. Pri tome, apelantica tvrdi da u toku postupka ničim nije dokazano ko je postavio sporni sadržaj, kako je provjereno da se taj sadržaj nalazi na društvenim mrežama, te niko nije dao tačnu adresu (link) na osnovu kog bi se moglo provjeriti. Također, apelantica navodi da je sporan nalog da se ukloni sadržaj koji je bio postavljen prije predizborne kampanje odlukom koja je donesena u trenutku kada predizborna kampanja traje, a sve iz razloga jer su propušteni rokovi za postupanje. Apelantica je istakla i da je CIK BiH prekoračio rok iz člana 6.6 stav (2) Izbornog zakona BiH za donošenje odluke po prigovoru, te da joj je uskraćeno pravo na pristup sudu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. U vezi s apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da se politička prava ne smatraju građanskim pravima. Evropski sud je takav stav zauzeo u predmetu Pierre-Bloch protiv Francuske (vidi Evropski sud, Pierre-Bloch protiv Francuske, presuda od 21. oktobra 1997. godine, predstavka broj 24194/94, tač. 48.–59.), koji u bitnom nije mijenjao ni u novijoj praksi (vidi, npr. Evropski sud, Ravier protiv Francuske, presuda od 19. juna 2025. godine, predstavka broj 32324/22, tačka 27.). Naime, Evropski sud je dosljedan stavu da sporovi vezani uz prava i obaveze koje izviru iz pasivnog biračkog prava u pravilu ne spadaju u okvire ni građanskog ni krivičnog aspekta člana 6. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Karimov protiv Azerbejdžana, presuda od 25. septembra 2014. godine, predstavka broj 12535/06). Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzimao identičan stav (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP-39/19 od 10. septembra 2019. godine s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

8. Međutim, Ustavni sud naglašava da se u području zaštite pasivnog biračkog prava pojedina pitanja, u zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja, mogu podvesti pod krivični aspekt člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Evropski sud je ovo pitanje detaljnije elaborirao, između ostalih, i u predmetu Macovei protiv Rumunije u kojem je prvi put odlučivao o tome da li sankcije izrečene prema Zakonu o finansiranju aktivnosti političkih stranaka i izbornih kampanja mogu spadati u djelokrug krivičnog aspekta člana 6. Evropske konvencije. Tako je Evropski sud u navedenom predmetu, prije svega, ponovio da je ta procjena zasnovana na tri kriterija: pravnoj klasifikaciji krivičnog djela prema nacionalnom zakonu, prirodi prekršaja i stepenu težine kazne koju je određeno lice riskiralo. Međutim, zaključio je da, iako značajna, visina kazne u tom slučaju nije bila dovoljna da se težina i priroda tih sankcija smatraju „krivičnim“ u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Macovei protiv Rumunije, odluka od 3. februara 2026. godine, predstavka broj 58004/17, tačka 81.).

9. Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje kao u ovom slučaju, i to u predmetu u kojem je apelantu također izrečena novčana kazna propisana Izbornim zakonom BiH (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP-3505/24 od 26. marta 2026. godine). Primjenjujući navedene kriterije Evropskog suda, Ustavni sud je u ovoj odluci zaključio: a) da se ne radi o djelu koje je krivičnim ili Izbornim zakonom BiH propisano kao krivično djelo, b) da se norma kojom je propisano sankcioniranje odnosi samo na učesnike u izbornom postupku koji je, zbog svog značaja i specifičnosti, reguliran posebnim zakonom, te c) da se, s obzirom na javni interes, ne može reći da se radi o naročito strogim kaznama koje su isključivo propisane kao novčane. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu da je svrha propisane kazne prema Izbornom zakonu BiH reguliranje izbornog postupka i poštovanje pravila u izbornom postupku i da se odnosi samo na određena lica koja učestvuju u izborima. Stoga je Ustavni sud zaključio da je domet takve norme ograničenog karaktera i da se u tim slučajevima ne radi o „krivičnoj optužbi“ (ibid, AP-3505/24, tačka 18.).

10. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud ističe da se činjenice ovog predmeta, u relevantnom dijelu, značajnije ne razlikuju od slučaja na koji se pozvao u prethodnoj tački ove odluke. Naime, odredbama člana 19.9 stav (1) Izbornog zakona BiH za konkretan prekršaj propisana je novčana kazna u rasponu od 3.000,00 KM do 30.000,00 KM. Također, odredbama člana 6.7 stav (2) tač. 1. do 3. Izbornog zakona BiH je, osim novčane, propisana i mogućnost izricanja težih kazni: uklanjanje imena kandidata s kandidatske liste i poništenje ovjere političke stranke, koalicije, liste nezavisnih kandidata ili nezavisnog kandidata. Međutim, u konkretnom slučaju apelantici je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.500,00 KM, koji je neznatno viši od zakonom propisane najniže novčane kazne.

11. Prema tome, Ustavni sud smatra da se sve što je rečeno u navedenoj odluci, na koju se Ustavni sud pozvao u prethodnim tačkama ove odluke, može primijeniti i na ovaj slučaj. Stoga, imajući u vidu navedenu praksu, kao i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se ni u konkretnom slučaju ne radi o „krivičnoj optužbi“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (ibid, AP-3505/24 , tačka 21.).

12. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da se osporenim odlukama nije odlučivalo o apelantičinim „građanskim pravima i obavezama“, niti o „krivičnoj optužbi“, zbog čega garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjive na postupak u kojem su donesene odluke koje se osporavaju apelacijom. Stoga je apelacija ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

13. Imajući u vidu ovakav zaključak, Ustavni sud ukazuje da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na koje se apelantica poziva, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3384/26 (Stranka "Život"Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio