Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4418/22 (N. B.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4418/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4418/22, rješavajući apelaciju Novaka Božičkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Novaka Božičkovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 035151 22 Uvp 2 od 24. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Novak Božičković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Branko Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 16. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 035151 22 Uvp 2 od 24. augusta 2022. godine.

2. Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predstavnički dom) je, postupajući na osnovu člana 2.5 stav (6), a u vezi sa članom 2.6a stav (2) Izbornog zakona, te člana 85. stav (1) Poslovnika tog doma donio Odluku o izboru i stupanju na funkciju i prestanku funkcije članovima Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) broj 01-50-1-649/20 od 11. marta 2020. godine. Tom odlukom je odlučeno da prestaje funkcija poimenično označenim (četiri) članovima CIK-a zbog isteka mandata, a među njima, i apelantu (stav I izreke odluke). Dalje je utvrđeno da se za nove članove CIK-a biraju poimenično označena lica (u daljnjem tekstu: novi članovi CIK-a) koja stupaju na funkciju danom izbora (stav II izreke odluke).

3. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 035151 20 U od 21. aprila 2022. godine odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv navedene odluke Predstavničkog doma od 11. marta 2020. godine. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je osporena odluka Predstavničkog doma zakonita i pravilna jer se Izbornim zakonom uređuje izbor članova Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlamentarna skupština) i članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te utvrđuju načela koja vrijede za izbore na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Dalje je ukazao da je prema članu 2.5. stav (6) Izbornog zakona Predstavnički dom ovlašten da imenuje članove CIK-a sa liste kandidata, a ako se ta lista ne dostavi tom domu u roku od 30 dana prije isteka mandata CIK-a, Predstavnički dom predlaže i imenuje članove CIK-a. Također, Sud BiH je istakao da je u ovom slučaju Predstavnički dom predložio i imenovao članove CIK-a iz reda srpskog, odnosno bošnjačkog naroda, na osnovu svojih zakonskih ovlaštenja kako je to propisano navedenom zakonskom odredbom, zato što Komisija za izbor i imenovanje nije u zakonom predviđenom roku dostavila listu kandidata. Dakle, Sud BiH je ukazao da je imenovanje izvršeno u skladu sa ovlaštenjima sadržanim u Izbornom zakonu kao i sa ustavnim ovlaštenjima Predstavničkog doma sadržanim u članu IV stav 1. tač. 2. i 4.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, naveo je da prema članu IV stav 1. Ustava Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština ima dva doma, Dom naroda i Predstavnički dom, a prema tačci 4.e) Parlamentarna skupština je, između ostalog, nadležna i za: ostala pitanja koja su potrebna da se provedu njene dužnosti ili koja su joj dodijeljena zajedničkim sporazumom entiteta. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je istakao da je Predstavnički dom u postupku imenovanja novih članova CIK-a, kada ih je samostalno imenovao, postupao neposredno i u skladu sa ustavnim ovlaštenjima Parlamentarne skupštine i prema relevantnim propisima Izbornog zakona, na koji način je osigurao da CIK ima sedam članova u skladu sa članom 2.5. Izbornog zakona.

4. Apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 035151 22 Uvp 2 od 24. augusta 2022. godine usvojilo apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke i preinačilo presudu vijeća za upravne sporove Suda BiH od 21. aprila 2022. godine, te tužbu odbacilo kao nedopuštenu. U obrazloženju presude, apelaciono vijeće Suda BiH je ukazalo da je odredbom člana 8. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da se upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta i konačnog akta Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Konačni upravni akt, u smislu ZUS-a, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ZUS rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građana u nekoj upravnoj stvari. Apelaciono vijeće suda BiH je ocijenilo da je prvostepeno vijeće Suda BiH pogrešno postupilo kada je odlučilo o apelantovoj tužbi protiv navedene odluke, iako se ne radi o upravnom aktu. Naime, apelaciono vijeće Suda BiH je istaklo da shodno navedenoj zakonskoj odredbi, akt Predstavničkog doma ne predstavlja upravni akt kojim je rješavano o izvjesnom pravu ili obavezi apelanta u nekoj upravnoj stvari, već odluku koja predstavlja akt imenovanja u okviru nadležnosti i djelokruga rada institucije BiH. Dakle, to je stvar o kojoj neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuje Parlamentarna skupština-Predstavnički dom. Prema tome, apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da već zbog toga vijeće za upravne sporove Suda BiH nije moglo odlučivati o tužbi podnesenoj protiv odluke koja nije upravni akt.

5. Osim toga, apelaciono vijeće Suda BiH je ukazalo da je odredbom člana 10. stav 1. tačka 3. ZUS-a propisano da se upravni spor ne može voditi u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuje Parlamentarna skupština ili Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Pri tome je istaklo da je pobijana odluka po svom sadržaju odluka koja predstavlja akt imenovanja, koja je donesena odlukom Parlamentarne skupštine na osnovu ustavnih ovlaštenja, pa samim tim nije ni mogla biti predmet preispitivanja u upravnom sporu. Dalje je apelaciono vijeće Suda BiH navelo da je Predstavnički dom u postupku imenovanja članova CIK-a postupao neposredno i u skladu sa ustavnim ovlaštenjima Parlamentarne skupštine i prema relevantnim propisima Izbornog zakona. Također je istaklo da je članom 25. stav 1. točka 5. ZUS-a propisano da će sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da se radi o stvari o kojoj se po izričitoj odredbi ovog zakona ne može voditi upravni spor (član 10.). Prema tome, ukazalo je da vijeće za upravne sporove Suda BiH nije moglo odlučivati o tužbi podnesenoj protiv odluke koja nije upravni akt i u stvari o kojoj se po izričitoj odredbi ZUS i to člana 10., ne može voditi upravni spor. Apelaciono vijeće Suda BiH je odlučilo kao u izreci presude na osnovu odredbe člana 54. stav 2. i člana 25. stav 1. tačka 5. i stav 2. ZUS.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred Sudom BiH te smatra da je Sud BiH pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naime, apelant smatra da Predstavnički dom nije odlučivao neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja, već je odlučivao na osnovu Izbornog zakona. Prema tome, apelant tvrdi da je osporeni akt donesen u okviru ovlaštenja primjene zakona, a ne Ustava Bosne i Hercegovine, pa se protiv takvog akta ima pravo na upravni spor radi sudske zaštite povrijeđenog prava, saglasno odredbama Evropske konvencije i ZUS. Najzad, apelant ukazuje da mu je osporenom odlukom apelacionog vijeća Suda BiH oduzeto pravo na pristup sudu i meritorno odlučivanje o njegovim pravima.

7. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi Član 8.

Upravni spor može se voditi samo protiv konačnog upravnog akta i konačnog akta Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica.

Konačni upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležna institucija, iz člana 4. ovog zakona, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljem tekstu: konačni upravni akt).

Član 10. stav 1. tačka 3)

Upravni spor ne može se voditi:

3) u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuju Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ili Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Član 25. stav 1. tačka 5) i stav 2.

Sud će rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi:

5) da se radi o stvari o kojoj se po izričitoj odredbi ovog zakona ne može voditi upravni spor (član 10.);

Zbog razloga iz stava 1. ovog člana Sud će odbaciti tužbu u svakom stadiju postupka

8. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Član IV stav 1. tačka 4.e)

Parlamentarna skupština

Parlamentarna skupština ima dva doma: Dom naroda i Predstavnički dom.

Parlamentarna skupština je nadležna za:

e) Ostala pitanja koja su potrebna da se provedu njene dužnosti, ili koja su joj dodijeljena zajedničkim sporazumom entiteta.

9. Izborni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 48/11 – odluka USBiH, 63/11 – odluka USBiH, 15/12 – rješenje USBiH, 11/13 – rješenje USBiH, 18/13, 7/14, 31/16, 1/17 – odluka USBiH, 54/17 – rješenje USBiH, 41/20, 38/22, 51/22, 67/22, 24/24, 24/24 – ispravka).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 48/11 – odluka USBiH, 63/11 – odluka USBiH, 15/12 – rješenje USBiH, 11/13 – rješenje USBiH, 18/13, 7/14 i 31/16) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.5 stav (6)

U skladu sa svojom procedurom, Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine imenuje članove Centralne izborne komisije BiH sa liste kandidata. Ako se ova lista ne dostavi Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u roku od trideset (30) dana prije isteka mandata članova Centralne izborne komisije BiH, Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine predlaže i imenuje članove Centralne izborne komisije BiH.

Član 2.6a stav (2)

Akt o izboru i stupanju na funkciju i prestanku funkcije člana Centralne izborne komisije BiH donosi Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom redovnog suda, kojom je odbačena njegova tužba u upravnom sporu protiv odluke Predstavničkog doma, povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu, po sâmoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava (vidi između ostalih, Evropski sud Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tač. 42. i 43. sa referiranjem na drugu relevantnu sudsku praksu).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je apelaciono vijeće Suda BiH u obrazloženju osporene odluke dalo relevantne razloge za odluku da odbaci apelantovu tužbu. Razmatrajući obrazloženje osporene odluke, naročito zaključke apelacionog vijeća Suda BiH da osporena odluka nije upravni akt shodno članu 8. ZUS-a (vidi tačku 4. ove odluke), kao i da se shodno članu 10. stav 1. tačka 3. ZUS-a ne može voditi upravni spor u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuje Parlamentarna skupština (vidi tačku 5. ove odluke), Ustavni sud u tom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljnosti. U vezi s tim , Ustavni sud smatra neophodnim podsjetiti da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, u vezi sa odlukama Predsjedništva BiH, već odlučivao u svojoj odluci o dopustivosti broj AP-4753/16 od 1. februara 2017. godine. Naime, u tačci 2. te odluke Ustavni sud je ukazao da je Sud BiH „zaključio da apelantu ne pripada pravo sudskog preispitivanja zakonitosti odluka tužene kojim je razriješen sa dužnosti oficira za vezu ni u jednom postupku u okviru stvarne nadležnosti Suda BiH“. Također, naveo je da: „član 10. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima BiH propisuje da se ne može voditi upravni spor u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuje Predsjedništvo BiH, kakvo je bilo ovlaštenje tužene kod donošenja odluka koje se osporavaju u konkretnom sporu“.

14. Razmatrajući apelantove navode vezane za odluku Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine o prestanku funkcije članovima CIK-a, Ustavni sud ukazuje da je eksplicitnom odredbom člana 10. stav 1. tačka 3) Zakona o upravnim sporovima propisano: Upravni spor ne može se voditi […] 3) u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuju Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ili Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Iz navedenog nesporno proizilazi da je u ovom slučaju izričitom zakonskom odredbom člana 10. stav 1. tačka 3. ZUS-a isključena sudska zaštita, te da se u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, radi o izuzetku prema kojem pravo na pristup sudu nije apsolutno već može podlijegati ograničenjima. Stoga Ustavni sud smatra da apelaciono vijeće Suda BiH, primjenjujući navedenu odredbu u vezi sa ovlaštenjima Parlamentarne skupštine koje proističu iz odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i odredbi Izbornog zakona (vidi tač. 7., 8. i 9. ove odluke), nije ograničilo apelantovo pravo na pristup sudu na način koji je nespojiv sa garancijama prava na pravično suđenje, pri čemu je u obrazloženju odluke razmotrio navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dalo razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

15. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman