Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3112/22 („Unigradnja“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3112/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-3112/22, rješavajući apelaciju „Unigradnje“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Unigradnje“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 410228 21 Rev od 9. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Unigradnja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 410228 21 Rev od 9. marta 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 25. septembra 2018. godine obavezan je apelant da solidarno sa ostalim tuženim Kanton Sarajevo i Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati D. B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), na ime naknade materijalne štete, određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je predmet spora naknada materijalne štete koja je pričinjena na tužiteljičinom stanu koja je nastala izgradnjom susjednog objekta u kojoj je apelant učestvovao kao izvođač radova. U vezi s tim, istakao je da je neosnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije u kojem je istakao da nikakve radnje nije poduzimao samoinicijativno niti mimo ugovornog odnosa sa investitorom. Naime, sud je naveo da apelantova pasivna legitimacija proizlazi iz odredbe člana 646. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da se izvođač ne oslobađa odgovornosti ako je šteta nastala zbog toga što je pri izvođenju određenih radova postupao po zahtjevima naručitelja. Isto tako, stavom 2. navedene zakonske odredbe propisano je da ako je izvođač radova prije izvršenja određenog rada po zahtjevu naručitelja upozorio ga na opasnost od štete, njegova odgovornost se smanjuje, a prema okolnostima konkretnog slučaja može se i isključiti. Pri tome sud je ukazao da odlučne činjenice propisane stavom 2. citirane zakonske odredbe apelant uopće nije dokazivao. Također, istakao je da za štetu koja trećim licima vanugovorno nastane u vezi sa izvođenjem radova na nekretnini, solidarno odgovaraju naručitelj i izvođač radova po članu 207. ZOO, uz ispunjenost svih pretpostavki za naknadu štete. Dalje, sud je naveo da je uzročnu vezu između štete na tužiteljičinom stanu i radovima na susjednom objektu utvrdio ocjenom brojnih provedenih dokaza, te da je utvrdio da uzrok štete nije rekonstrukcija galerije u tužiteljičinom stanu. Zatim, je istakao da je uzrok štete gradnja susjednog objekta, te da na štetu poseban uticaj nije imala starost zgrade u kojoj se nalazi tužiteljičin stan jer je ta zgrada do početka radova na susjednom objektu bila bez oštećenja. Sud je ukazao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke A. D. utvrđen iznos materijalne štete koja je, izgradnjom susjednog objekta, nastala na tužiteljičinom stanu. Imajući u vidu navedeno sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 24. juna 2021. godine žalba tuženih je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelant neosnovano osporava svoju pasivnu legitimaciju tvrdnjama da je tužiteljica trebala tužiti i projektanta, budući da oni nisu nužni suparničari u konkretnoj pravnoj stvari.
5. Presudom Vrhovnog suda revizije tuženih, a među njima i apelanta, su odbijene. U obrazloženju, Vrhovni sud je potvrdio činjenična i pravna utvrđenja nižestepenih sudova. Dalje, sud je istakao da je pravilno dozvoljeno izuzeće vještaka M. I. Naime, naveo je da je punomoćnica tužiteljice shodno članu 153. stav 5. Zakona o parničnom postupku podnijela zahtjev za izuzeće tog vještaka jer je on na listi Komisije za vršenje tehničkih pregleda građevina i radova za koje odobrenje za građenje donosi organ tuženog Kantona Sarajevo. Rješenjem prvostepenog suda usvojen je navedeni zahtjev, uz napomenu da se apelant nije protivio izuzeću ovog vještaka. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor prekoračenja vještačenja putem vještaka građevinske struke A. D. Naime, istakao je da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da nije došlo do prekoračenja građevinskog vještačenja, te da se seciranje i odvojeno tumačenje okolnosti predloženih za to vještačenje treba izbjeći jer je isuviše formalno i ne doprinosi efikasnom vođenju parničnog postupka. Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i apelantov prigovor na tržišnu vrijednost stana koju je procijenio vještak građevinske struke A. D.. Naime, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, ispitujući te navode, jasno ukazao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio nalaz i mišljenje navedenog vještaka, kao potpun i jasan, jer je vještak jasno naveo metodologiju i parametre koje je koristio za sačinjeni obračun. Također, ukazao je da je navedeni vještak detaljno i argumentovano odgovorio na sva pitanja i primjedbe koje su stranke imale, dok se apelantovi prigovori svode na mišljenje suprotno vještakovom, bez obrazloženih primjedbi.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, te da nije utvrđen uzrok nastanka štete i postojanje krivice na njegovoj strani. Također, apelant navodi da sudovi nisu dali uvjerljivo obrazloženje zbog čega projektant nije nužni suparničar u konkretnom slučaju, te da nisu cijenili doprinos tužiteljice u nastanku štete na njenom stanu. Osim toga, apelant tvrdi da je postojalo pravosnažno odobrenje za građenje i ukazuje na starost zgrade u kojoj se nalazi tužiteljičin stan. Najzad, apelant smatra da nije bilo uslova za izuzeće vještaka M. I., te da su sudovi proizvoljno cijenili nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke A. D., koji nije opravdao metodologiju utvrđivanja tržišne cijene tužiteljičinog stana, odnosno koji je prekoračio vještačenje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud detaljno obrazložili zašto su neosnovani prigovori koje apelant ponavlja i u apelaciji (vidi, tač. 3., 4. i 5. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman