Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3377/26 (A. N.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3377/26

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-3377/26 rješavajući zahtjev Aleksandre Novković za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Aleksandre Novković za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandra Novković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Branislav A. Rakić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 17. septembra 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 O 301909 25 Gž 2 od 27. marta 2026. godine. Apelantica je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se V.P., zabraniti svako otuđenje, opterećenje hipotekom ili založnim pravom, ili drugo raspolaganje nepokretnostima i hartijama od vrijednosti koje čine zaostavštinu iza pokojnog A.P., uz nalog nadležnim zemljišnoknjižnim i drugim registracionim tijelima da zavedu zabilježbu takve zabrane, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 O 301909 20 O 5 od 10. februara 2025. godine utvrđeno je da zaostavštinu iza umrlog A.P. (apelantičin brat) čine nekretnine i redovne akcije pobliže navedene u izreci tog rješenja. Za nasljednike na toj imovini proglašeni su apelantica i V.P., ostaviočeva supruga, sa dijelovima od po ½. U obrazloženju je navedeno da je ostavilac preminuo 31. januara 2019. godine i da su kao zakonski nasljednici označeni V.P. (ostaviočeva supruga) i apelantica (ostaviočeva sestra). Osnovni sud je, primjenom čl. 131. u vezi sa članom 125. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) odlučio kao u izreci rješenja.

3. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 O 301909 25 ž 2 od 27. marta 2026. godine odbijena je apelantičina žalba i prvostepeno rješenje potvrđeno. Okružni sud je naveo da je apelantica u žalbi tvrdila da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio krug zakonskih nasljednika. U tom smislu je navela da je ostavitelj za vrijeme života izdejstvovao rješenje o razvodu braka između njega i V.P. Okružni sud je utvrdio da je apelantica tokom ostavinskog postupka obavijestila prvostepeni sud o postojanju rješenja o razvodu braka između ostavioca i V.P. U prilog tim navodima dostavila je fotokopije rješenja od 25. aprila 2008. godine, 25. augusta 2011. godine, 1. decembra 2013. godine i 17. marta 2024. godine, koja su potpisali različiti sudije. Tim rješenjima je razveden brak između ostavitelja i V.P., uz nalog nadležnoj administrativnoj službi Grada Banja Luka da, po njihovoj pravosnažnosti, izvrši upis razvoda u matičnu knjigu. Međutim, utvrđeno je da su navedena rješenja fotokopije i da ni jedno nije obezbijeđeno klauzulom pravosnažnosti i izvršnosti. Također, utvrđeno je da se apelantica povodom tih rješenja obraćala upravi suda, koja ju je 22. decembra 2023. godine obavijestila da u CMS-u nije evidentiran predmet pod navedenim brojem. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je ostavitelj u toku života izdejstvovao pravosnažnu presudu o razvodu braka sa V.P. Stoga je ocijenio da V.P. nije izgubila svojstvo supružnika i zakonske nasljednice. Takav zaključak Okružni sud je zasnovao na članu 8., članu 11. stav 1., članu 12. stav 1., Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN), članu 44. stav 3. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) i članu 24. Zakona matičnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZMK).

4. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelantica smatra da je Okružni sud proizvoljno ocijenio izvedene dokaze zaključivši da nije dokazala da je ostavilac za života izdejstvovao pravosnažnu presudu o razvodu braka, iako, radi razjašnjenja očigledne dokazne kolizije, nije proveo nijednu dodatnu dokaznu radnju. Apelantica je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se V.P. zabranilo otuđenje, opterećenje hipotekom ili založnim pravom, odnosno drugo raspolaganje nepokretnostima i hartijama od vrijednosti koje čine zaostavštinu iza umrlog A.P. Istovremeno je predložila da se nadležnim zemljišnoknjižnim i drugim registracionim tijelima naloži upis zabilježbe navedene zabrane, do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica je navela da postoji stvarna opasnost od nastanka nenadoknadive štete ukoliko se privremena mjera ne odredi do donošenja konačne odluke. Naime, V.P. je, na osnovu osporenog rješenja, upisana kao suvlasnica 1/2 dijela zaostavštine. Ukoliko bi do donošenja odluke Ustavnog suda raspolagala tim dijelom zaostavštine u korist trećih lica, apelantici bi, u slučaju usvajanja apelacije i ponovnog odlučivanja u ostavinskom postupku, bilo znatno otežano ostvarivanje nasljednih prava. Ističe da bi joj bio otežan ili onemogućen povrat imovine od savjesnih trećih sticalaca.

5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

6. Ustavni sud prvenstveno naglašava da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano usvojiti predloženu privremenu mjeru. U tom kontekstu Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“, što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-2534/23 od 17. jula 2023. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da apelantica nije učinila vjerovatnim postojanje bilo kakvih okolnosti koje bi ukazivale da bi se nenadoknadiva šteta mogla spriječiti jedino donošenjem privremene mjere, dok bi, s druge strane, zabrana raspolaganja spornim nekretninama i hartijama od vrijednosti, koje čine zaostavštinu, predstavljalo nesrazmjerno ograničenje prava V.P. da raspolaže imovinom koja joj je pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju pripala. U konkretnom slučaju apelantica nije ponudila konkretne dokaze niti uvjerljive razloge koji bi ukazivali da postoji neposredna i stvarna opasnost da će V.P. raspolaganjem tom imovinom prouzrokovati štetu čije bi posljedice bile nenadoknadive. Sama mogućnost da V.P. raspolaže naslijeđenom imovinom nije dovoljna za takav zaključak. Imajući u vidu navedeno, u okolnostima odsustva posebnog obrazloženja zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da nisu ponuđeni relevantni razlozi i dokazi zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da su ispunjeni uvjeti iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga Ustavni sud smatra da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

7. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

8. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3377/26 (A. N.) | Sudska praksa | Aktio